Subota, 18. svibnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

NADAHNUTA MOREM Periske od stakla kao simbol krhke, ali hrabre osobnosti

10.11.2020. 14:53


Da ću se baviti kiparstvom, znala sam dosta rano, ali da će mi glavni materijal biti staklo, došlo mi je tek s vremenom, možda sa zrelošću. Staklu me privukla prozirnost, hvatanje nečeg nematerijalnog. To je svojevrsno modeliranje svjetlosti u staklu i takva nematerijalna umjetnost za mene ima nešto eterično, poetično, govori Zvonimira Karavida, 29-godišnja zadarska akademska kiparica koju smo posjetili u njezinoj radionici na Novom Bokanjcu.
Zvonimira je nedavno imala prvu samostalnu izložbu u Muzeju antičkog stakla gdje je izložila niz staklenih periski umetnutih u kamena postolja. Osim periski od stakla izrađuje uporabne i ukrasne predmete, a najviše ju inspirira more.
U minimalističkoj i vrlo urednoj radionici, nalazi se sirovina – najrazličitiji komadi stakla i kamena postolja te alat od kojeg dominira peć za staklenu fuziju. Tu je i nekoliko gotovih skulptura.


Motar – cvijet u kamenu
Zvonimira zaštiti oči s naočalama, a da bi bilo što manje porezotina, tu su rukavice. Na stolu sklapa kreature. Pritom su porezotine, kao i pokoje razbijeno staklo, neizbježni. Ali s time se ne zamara. Vitka i naizgled krhka Zvonimira barata s isto tako krhkim i opasnim staklom, dijamantnim nožem, klještima, brusilicom…
– Uvijek je umjetnost odraz umjetnika. Periske trenutačno jesu aktualne u nekom ekološkom momentu i strašno je što su na rubu izumiranja, ali to zašto ih radim, opet prvenstveno dolazi od mene. Staklo simbolizira dualnost – krhkost s jedne strane i otpornost s druge. To su dvije glavnosti stakla koje ga obilježavaju. Tako tu dualnost na neki način povezujem i sa sobom – hrabrost u krhkosti. Takve su i periske – osjetljive, krhke u postojanju, a s druge strane jako važne za cijeli ekosustav, priča Karavida.
More je nešto što je inspirira oduvijek i smatra da je svakom umjetniku koji živi blizu mora, barem za jedan dio opusa more pokretač. Osim periski, Zvonimira je izradila stakleni motar te predivne galebove u kamenom postolju.
– Oduvijek ljetujem u mjestu Meka Draga na Novigradskom moru i za to mjesto je karakterističan motar. Uvijek sam ga gledala kako raste doslovno iz ničega. Cvijet u kamenu. Tako sam se odlučila izraditi motar od stakla za svoj diplomski rad. Motar sam radila iz kalupa. Prvo se dosta dugo izrađuje sam kalup. Oblik za kalup napravim u glini i onda ga zalijem kvarc pijeskom i gipsom te se suši desetak dana. Potom u taj kalup od kvarcnog pijeska i gipsa stavljam komadiće stakla i to se peče 36 sati u peći te se još cijeli jedan dan hladi. Tek onda vadim iz peći i rukama polomim kalup. Tako da je kalup jednokratan, pojašnjava proces Zvonimira.
Periske i galebove, pak, radi na drugi način. Komad stakla izreže dijamantnim nožem, kliještima odvoji, stavi u peć na kalup koji napravi od praha za odvajanje stakla te se po tome staklo otopi i zadobije željeni oblik.


U radionici izgubi pojam o vremenu
U radioni, kaže, gušta i zna joj se dogoditi da izgubiti pojam o vremenu. Kad počne raditi, satima ne izlazi, stoga najviše voli da je nikakva obaveza ne ograničava. Tako najviše radi vikendom.
Sljedeću izložbu Zvonimira će imati u Rijeci, zajedno s još tri kolegice koje se bave staklom, u Galeriji Juraj Klović od 17. studenog do 2. prosinca.
Zahvaljujući poticaju za smozapošljavanje Agencije za razvoj Zadarske županije Zadre Nove, Zvonimira je opremila radionicu.
– Sigurno ne bih uspjela to sve sama pa mi je poticaj bio jako dobra odskočna daska. Osim toga, u početku su mi jako puno pomogli obrtnici u Svijetu stakla i kamenoklesar Kamber. Baš su mi dali vjetar u leđa. Nismo se ni poznavali, ali očito su prepoznali tu moju ljubav prema poslu i veliku želju. Darovali su mi materijal više puta. U Svijetu stakla su nastale moje prve skulpture, uz pomoć majstora Mile. Kamenoklesar Kamber napravi i nabavi sve što zamislim. I sad jako puno surađujemo, oni znaju da sam tek na početku, rekla je Zvonimira dodajući da je u ovom poslu jako veseli što stječe nova poznanstva i prijateljstva, redom s ljudima profila koji joj jako odgovaraju.
Isto tako, Zvonimira ističe da se ne bi mogla baviti s kiparstvom bez silne podrške iz svoje bliske okoline.
– Svi me jako potiču i podržavaju. Prvenstveno, moji roditelji koji su me pustili da se školujem za ono što volim. U srednju sam išla u Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn i odmah zavoljela raditi s glinom. Znala sam da ću se odlučiti za kiparstvo, ali nije bilo tog smjera u školi. Poslije završene škole sam pauzirala jednu godinu i potom se upisala na Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Zaručnik Vilko me podržavao tijekom cijelog fakulteta, kao i do danas. On i cijela njegova obitelj uvijek su pri ruci, a brat svima priča o mom radu, on mi ‘radi’ marketing. Isto kao i moja prijateljica i kuma Matea Gugić. Uz to, Vilko je profesor hrvatskog jezika pa skupa provjerimo neke važne tekstove. Zapravo nikad nisam razmišljala o tome da neću samo raditi skulpture, već da ću o svom radu morati i puno govoriti, govori Zvonimira za kraj, očito nesvjesna koliko je i sama spretna sa riječima. Gotovo kao i sa staklom.