Joja se nikad nije odrekao književnosti

Četiri mjeseca prije odisejade na Grguru i Golom proveo sam u zatvoru u Zagrebu. Nijednom me nisu izveli van sve to vrijeme. Trovali su me lijekovima od kojih su mi pucale žile. To stanje vidi se iz moje poezije u “Srpanjskim lamentacijama”. Božjom providnošću ostao sam živ jer sam lijekove počeo bacati u “kiblu” i tako sam izbjegao toj smrti, podijelio je teške životne trenutke s prisutnom publikom Ricov
Energičnom izvedbom dijela poeme “Naša gospa pariška” Joja Ricov otvorio je prekjučer književni susret u knjižari Verbum u Zadru. Ovaj karizmatični pisac, rodom iz Kali na Ugljanu, autor je snažnog i bogatog umjetničkog opusa od preko četrdeset izdanih djela. Pjesnik, likovni i književni kritičar, esejist, dramski pisac, publicist, antologičar, prevoditelj, fonetik i predavač slavistike Joja Ricov također je pisac zanimljive i teške osobne povijesti koja se provlači kroz mnoga njegova djela. Često i dugo osporavan, prognanik nekoliko vlasti, na književnoj večeri Ricov se, s izvanrednom lucidnošću prisjetio svoje zanimljive biografije. Tome je pridonijela i moderatorica Ines Grbić.
Susret je započeo sjećanjem na same početke svoga djelovanja u nadbiskupskom sjemeništu u Zadru gdje je njemu i njegovim prijateljima kao sjemeništarcima, u tada talijanskom sjemeništu, bilo zabranjeno govoriti hrvatskim jezikom i zvati se Hrvatima.
– Na žalost moram se prisjetiti i tih tužnih dana koji su u Hrvatskoj bili skučeni. Unatoč zabranama, kada nas nisu gledali naše starješine mi smo ipak međusobno razgovarali na hrvatskom, prisjetio se Ricov koji je iz samostana izbačen jer je odbio biti Talijan. Nazvali su ga komunistom i ateistom. Sam za sebe kaže kako komunist nikada nije bio. Poslije izbačaja vratio se u Kali i pridružio se narodnooslobodilačkom pokretu u svom rodnom mjestu. Nakon što je talijanska vlast istjerana, a Zadar postao hrvatskim, Joja je još jednom bio progonjen, ali ovaj put od komunističkog režima. Uhićen je pod lažnom optužbom za ubojstvo. Tijekom ispitivanja u Zadru zanimalo ih je s kime se družio i kome je što govorio dok ubojstvo, koje je izveo ondašnji režim nije bilo ni spomenuto.
Drugo uhićenje stiglo je zato što je bio književnik koji se usudio pjevati. Četiri mjeseca proveo je u zagrebačkom zatvoru, a potom je prebačen u logor Grgur.
– Četiri mjeseca prije odisejade na Grguru i Golom proveo sam u zatvoru u Zagrebu. Nijednom me nisu izveli van sve to vrijeme. Trovali su me lijekovima od kojih su mi pucale žile. To stanje vidi se iz moje poezije u “Srpanjskim lamentacijama”. Božjom providnošću ostao sam živ jer sam lijekove počeo bacati u “kiblu” i tako sam izbjegao toj smrti, podijelio je teške životne trenutke s prisutnom publikom Ricov. Ipak čitavo to vrijeme on se nije odrekao svoje književnosti zbog koje je i završio u zatvoru. Kako mu nisu dopuštali imati papir i olovku morao se dosjetiti načina na koji će u tom razdoblju bilježiti svoju poeziju.
– Budući da nisam imao, u naletu tih stihotvornih zaleta, mogućnosti da to ostavim na papiru jer olovke nisam imao, uzeo sam škanicl u kojem su mi katkad nosili hranu i jedan mali čavao te počeo na tu papirnatu vrećicu bilježiti stihove kako su mi navirali. Kasnije sam sve te papire, došavši na Grgur, odgonetavao na svjetlu čitajući što je bilo zapisano i tako sam spasio čitave poeme napisane u Savskoj cesti 60, ispričao je Ricov. S robije iz Grgura izvukao ga je njegov dobar prijatelj Salvatore Quasimodo, talijanski nobelovac. Quasimodo, kojem nije bilo jasno zašto je taj vrsni književnik završio u zatvoru, izvršio je, zajedno s još nekim utjecajnim talijanskim umjetnicima tog vremena, pritisak na jugoslavensko vodstvo koje je tad bilo prisiljeno pustiti Joju. Njegov prijatelj Mate Ujević lobirao je i kod Miroslava Krleže pomoć za Joju koji je trunuo u logoru, no Krleža je Ricova nazvao naivcem. Nešto kasnije, nakon što je priča završena, a saznalo se da je Quasimodo spasio Joju, Krleža je u svom romanu Zastave jednog lika, slučajno ili ne, nazvao baš Joja.
Nakon burnog razdoblja Jugoslavije Joja je nastavio stvarati, a njegova umjetnost prepoznata je i vani pa je tako dobitnik nekoliko nagrada, među ostalim i međunarodne nagrade Zlatna partenopa 1997. godine. Ta nagrada u hrvatskoj javnosti u potpunosti je prešućena. Ni nova domovina nije mu donijela zasluženo priznanje. Iz tog razloga ovaj vrsni književnik malo je poznat u javnosti, a više u književno-umjetničkim krugovima. U zadnje vrijeme dobio je mjesto koje mu pripada po zaslugama. Član je Društva hrvatskih književnika koji su nedavno proslavili 80. obljetnicu piščeva rođenja a djela u zadnje vrijeme pišu se eseji i kritike o njemu.
“Večer u knjižari” s Jojom Ricovom bilo je do sada jedno od najboljih zadarskih gostovanja hrvatskih pisaca u Zadru. Gotovo dva sata publika je bila prikovana za stolice dok je književnik odgovarao na pitanja animatorice čitavo to vrijeme stojeći na nogama, unatoč godinama. Više o životu ovog zanimljivog Kaljanina možete pročitati u utorak u našem kulturnom prilogu Donat, kada ćemo objaviti intervju s Jojom Ricovom.