Artuković: Želim naslikati jednu čarobnu sliku

Ja niti ne znam drukčije sliakti nego figurativno. Ne mogu ništa izmisliti ili iskontrolirati. Gledam i slikam to što vidim. Dosta ljudi kaže “ja se u to ne razumijem i to im je isprika da uopće ne odu u muzej ili galeriju. Bio sam profesor pa znam jedan banalan trik. Ljudima kažem – zatvori oči, uđi u bilo koji muzej i otvori ih. Moraš se u tom malom “brejku” osloboditi straha što ne znaš i onoga što si o nečemu već prije čuo

Lovro Artuković nakon punih 11 godina ponovno izlaže u Zadru. “Njegova” je Gradska loža sve do 6. studenog, do kada traje izložba “Ususret Plavom salonu” s nazivom “Umjetnik kao idealni lažljivac koju je postavio Vinko Srhoj.
I prije 12 godina Lovro je izlagao u Gradskoj loži, izbor djela također je napravio Vinko Srhoj, a izložba je bila triennale hrvatskog slikarstva, “pravi” Plavi salon, tada pod nazivom “Strategija citata u umjetnosti osamdesetih i devedesetih”. Lovro se prisjetio svog prvog “zadarskog” izlaganja, ali i usporedio Zadar nekad i sad.
– Prvi put sam u Zadru izlagao kod Tome Čerine još 1992. godine. Uz Zadar sam bio dosta vezan i mogu reći da se u vremenu otkad ovdje nisam bio, zadnjih 5-6 godina, uredila riva, Morske orgulje, čisto je, gdje su bile ruševine sad su neke zgrade… Ne mogu govoriti o unutarnjoj strukturi grada jer ju ne poznajem, ali ovako s vizualnog aspekta mogu reći da mi grad izgleda vrlo lijepo.
Gradska loža se nije promijenila, preznojavanja je bio i tad i sad bez rashladnog uređaja… Kneževa palača se preuređuje, a Zadar nema ni “m” od davno obećanog Muzeja grada.
– Pa bio sam u Muzeju antičkog stakla koji izgleda lijepo, samo mi se čini malo besmislenim tako malu zbirku staviti u toliki muzej i možda bi to mogao biti odgovor na tvoje pitanje. Naravno da sve te stvari ovise o energijama unutar grada. Teško mi je o tome govoriti, moj posao je slikanje. Znam da dosta ljudi iz Zadra živi u Zagrebu i to je dobar komad energije koja je otišla, a koja bi mogla činiti razliku. Ovdje se vjerojatno dosta stvari određuje nekim političkim diktatom, a s druge strane mlada likovna scena, mladi umjetnici koji bi sami nešto učinili u principu ne postoje ili ih je jako malo.
Kao slike starih majstora
Zanimljiv je presjek radova s kojima si nam ovaj put došao u Zadar.
– Ciklus “Slike koje gleda netko drugi” nastao je u devedesetima, a “Lažni prizori” su iz 2003. godine kada sam došao u Berlin, jedna slika je iz 2005… To su slike koje su za mene sada već stare jer ih više takve ne radim. No isto mi ih je drago vidjeti.
U kojem smjeru idu nove slike koje slikaš?
– Promijenio se čisto tehnološki način izrade slike. Inače ne volim gledati svoje slike pred drugim ljudima, malo me sram… Uglavnom indirektno miješam boje, radim sa lazurama, puno sporije, puno više mi vremena treba da nešto dovršim, granica između dovršenog i nedovršenog postala je još labavija nego prije… Pokušavam sliku očistiti od ovoga što je na slikama u Loži dominantno, a to su priče, citati, aluzije… Slike izgledaju dosta jednostavno, one imaju aluzije i odnose se na nešto, ali su vizualno puno jednostavnije.
Ali figuracija ostaje…
– Ja niti ne znam drukčije slikati nego figurativno. Ne mogu ništa izmisliti ili iskontrolirati. Gledam i slikam to što vidim. Imam par slika za koje moja mama kaže da su “apstraktne”. Na jednoj od njih je bijeli zid, ali on je vrlo realistično naslikan. Što sam stariji, to više stvari pokušavam svesti na bitno, da slika bude vizualna senzacija… Da o slici bude što manje priče. Baš sam jučer pričao Vinku (Srhoju, op. a.) kako ima jedan film Wim Wendersa o jednom japanskom redatelju. U jednoj sceni ludi Herzog na neboderu govori “Pogledajte ovo, ovdje više nema slika, sve je potrošeno…”. Ambicija su mi slike koje su nove, koje nikad nitko nije napravio i vidio, i to se ne može preko noći. Uvijek sam govorio da bih htio naslikati jednu, ali stvarno čarobnu sliku. Sliku koja bi sama za sebe bila kao ono nešto što ja osjetim kad vidim sliku nekog starog majstora. Doći do toga da uz njih moja slika može stajati ravnopravno. Recimo u Berlinu sam otkrio jednu Van Der Weydenosu sliku, u madridskom Pradu sam vidio njegovo “Skidanje s križa”, neke Vermeerove slike… Onda naiđeš na nešto psove drukčije, novo i moderno. Pravila nema. Slike su mi dobre kad je mogućnost da se o njima priča svedena na minimum. Zato što mislim da slike postoje da bi bile slike. Ako hoćeš nešto reći napiši knjigu ili snimi film. U zadnje vrijeme često vidim kako ljudi idu u muzeje i onda čitaju sa strane što o slici piše. Znam da nema puno ljudi sposobnost prepoznati sliku i to je u redu, ali bih se ja skoncentrirao na ljude koji to mogu. Dosta ljudi kaže “ja se u to ne razumijem i to im je isprika da uopće ne odu u muzej ili galeriju. Bio sam profesor pa znam jedan banalan trik. Ljudima kažem – zatvori oči, uđi u bilo koji muzej i otvori ih. Moraš se u tom malom “brejku” osloboditi straha što ne znaš i onoga što si o nečemu već prije čuo. Kažem im da otvoreno pogledaju sve i onda kažu što ih je najviše privuklo. Taj eksperiment dosta dobro funkcionira, ljudi se “nalijepe” na stvarno dobre stvari. S vremenom se promijeni važnost slika, posebno onih koje su nastale davno, u nekim drugim sustavima vrijednosti
Berlinski autsajder
Kakav ti je osjećaj sad doći u Hrvatsku u odnosu na vrijeme kad si otišao? Puno se o tebi govori i piše, postao si prava zvijezda.
– (smijeh) Živim u Berlinu i tamo imam malo šizofrenu situaciju. Tamo ljudi za mene ne znaju. Ovo što se ovdje događa ne utječe toliko na mene jer sam tamo, a tamo sam totalni autsajder i to je moj dominantni osjećaj. Poznat sam u krugu ljudi koji je mali ali nisam nikakav faktor na likovnoj sceni. Stalno govorim da sam iz nekog bivšeg sistema, iz predkapitalističkog doba iz kojeg mi je prodaja nečega što nije bitno ostalo potpuno strano.
Kako ti je sad u Berlinu?
– Baš sam nekidan s jednim prijateljem pričao o tome gdje mi je dom. Shvatio sam da ti je doma tamo gdje si ljut, gdje te nešto uzrujava i nešto želiš promijeniti. I mene sve više stvari u Berlinu ljuti i uzrujava. Nerviram se oko nekih stvari koje se događaju u gradu, od banalnih komunalnih stvari do politike i mislim da mi je Berlin sada službeno postao dom.

 NAJBOLJE SLIKE NAJBOLJEG SLIKARA

Lovro Artuković radio je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kao docent, a 2003. godine preselio se u Berlinu. Tamo ima svoj krug prijatelja, atelje u kojem slika i očito dobru “vibru” koja ga tjera naprijed. Prije tri godine u Klovićevim dvorima imao je samostalnu izložbu pod nazivom “Najbolje slike”, a kritičarima i medijima nije bilo teško prihvatiti aluziju da su izložene najbolje slike – najboljeg slikara. Igor Mirković je o njegovoj slici “Potpisivanje deklaracije o pridruživanju Zapadne Hercegovine i Popovog polja Republici Hrvatskoj (Wer Hat Das Bier Bestellt?)” odnosno njenom nastanku snimio dokumentarac “L. A. Nedovršeno”, a sve “berlinske” godine traje Artukovićev poslovni “deal” sa Tomislavom Kličkom, biznismenom i velikim ljubiteljem i sakupljače moderne umjetnosti. Artukovićeve slike čine pojedinačnu većinu u Kličkovoj Laubi, nedavno otvorenoj zagrebačkoj “Kući za ljude i umjetnost.

 DIJETE, STABLO, KUĆA

Prije par godina u Berlinu si mi rekao da su u životu čovjeka bitne tri stvari – imati dijete, posaditi stablo i izgraditi kuću. Napravio si svo troje, ali je li se što promijenilo na tom popisu?
– Ma nisam baš ja to rekao, to je neka indijska piz… Mudrost. Teoretski, i kako to žene kažu, muškarac je beskorisno biće koje nema svrhu osim da napravi dijete, a danas više ni to. Mislim da su to Indijci dosta dobro složili – da obaviš tu svoju biološku funkciju, osiguraš djetetu okolinu i dom i onda se puvučeš. Meni se to jako svidjelo jer mi je dobro došlo kao neka vrsta opravdanja. Obavio sam te tri stvari i preselio sam se u Berlin.