Petak, 17. svibnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

23 C°

Bolno prizemljenje

Bliži se kraju hrvatska rukometna agonija na Europskom prvenstvu u Njemačkoj

Autor: Igor Duvnjak

24.01.2024. 08:16
Bliži se kraju hrvatska rukometna agonija na Europskom prvenstvu u Njemačkoj

Foto: Goran Perkovac i reprezentativci/Foto REUTERS

Razočarani navijači sada čekaju da odgovorni nakon postavljene dijagnoze pogode pravu terapiju za ovu hrvatsku rezultatsku bolest



RIJEKA  Tko visoko leti, nisko pada – reklo bi se čekajući kraj agonije hrvatske rukometne reprezentacije na Europskom prvenstvu. Najave su, naime, po našem starom dobrom običaju bile bučne, polufinale i borba za medalje su kao jutarnja kava bili svakodnevica u razmatranju hrvatskih želja i mogućnosti na ovom velikom natjecanju. Na stranu koliko su poslovično nabujale ambicije imale realno pokriće ili ne, ali sada, kada velike najljepše želje nisu uslišane, pad je time bolniji.


Reprezentacija si je definitivno u toj svojoj skupini jednostavno presudila sama, totalno krivo je pobacala svemoguće adute kojima je raspolagala, ostavši razočarana praznih ruku. Mučno dugotrajno hvatanje za slamčicu, plamičci nade za plasman u polufinale, sve uz nužne pobjede i kombinaciju rezultata konkurenata, definitivno su pogašeni u blamaži s Islandom u kojoj su suparnici poentirali kao na pucačkom treningu, raspoloženi golmani Kuzmanović i Mandić su tako umjesto protagonista morali ostati u nepoželjnoj ulozi tragičnih junaka. U Kölnu je odlutala panda vraćena u zoološki vrt, u tamošnjoj Areni lutala je Hrvatska.


Glavinjanje


I utakmica s Islandom bila je, nažalost, tek jedan od ilustrativnih primjera hrvatskih izdanja u Njemačkoj koja imaju raznorazne karakteristike, ali zajednički nazivnik svima je »od zvijezda do dna«, tako je od prve do ove posljednje za nama dok se čeka još večerašnji duel s Njemačkom. Kako je turnir dosezao »radnu temperaturu«, sve više je nestajao onaj sjaj u premijernom pobjedničkom letu sa Španjolskom, potonja su predstavljanja učinila da ta pobjeda bude običan izuzetak od pravila totalno bezidejnog hrvatskog glavinjanja parketima u Mannheimu i Kölnu, rada na svoju štetu što bi bilo adekvatno kažnjeno i na turniru znatno niže kvalitete, a kamo li tek ne u sudarima s vrhunskim konkurentima.




Nakon onog veselja na startu navijači su mogli samo razočarano uzdisati, zbrajajući množenje propusta njihove omiljene momčadi dok je redovno reprizirala cikluse dobre igre s obaveznim padom koncentracije i olakim trošenjem lopti, tehničkim greškama. Predugo bi trajalo to pipkanje po mraku dok bi se našao prekidač i zasjalo svjetlo, suparnik je stekao nužnu sigurnost. Posada i njezin komandant, izbornik Goran Perkovac, u takvim su razdobljima bili »Izgubljeni u svemiru« dok su izgubljeni lutali terenom.


Nemoguća misija


Uz to obrana bi odjednom postajala činovnička, sve drugo samo ne imalo nepremostivom preprekom napadima Francuza, Mađara i onda Islanđana. Zbroji li se sve to, jasno je da si je Hrvatska sama na leđa natovarila previše utega da bi imala imalo realnijih izgleda za uzbudljivu jurnjavu za polufinalom, koji je s obzirom na prikazano, bio hrvatska nemoguća misija. Preuzimajući krivnju, izbornik je spomenuo križanja u igri, kako mu je ekipa igrala i navijači su se mogli samo križati. Možda nemamo sastav za najviše domete, ali je sigurno da ova momčad može puno više i bolje nego što je demonstrirala na EP-u.


U hrvatskom rukometu, nažalost, »kiši na mokro«, ovo razočaranje našeg inače trofejnog sporta je samo novo u nizu, dosta se sjetiti lanjske godine i devetog mjesta na Svjetskom prvenstvu. Razočarani navijači sada čekaju da odgovorni nakon postavljene dijagnoze pogode pravu terapiju za ovu hrvatsku rezultatsku bolest.