Četvrtak, 16. svibnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

24 C°

Dalibor Jurinović i Marko Mrvica

Od suđenja djeci do najvećih rukometnih arena u 26 godina

Autor: Alen Plahinek

25.01.2024. 10:08
Od suđenja djeci do najvećih rukometnih arena u 26 godina

Foto: Osobna arhiva



Dvije velike sudačke rukometne karijere završavaju krajem ove sezone. Trenutačno najbolji sudački rukometni par u Hrvatskoj okačit će zviždaljke o klin i nakon 26 zajedničkih godina na terenu zaključiti svoju pustolovinu. Radi se o Biograjcu Marku Mrvici te Daliboru Jurinoviću koji je rođen u Jajcu, ali ako se njega pita pravom Zadraninu.


– Pravila su da nakon 50. godine života morate stati sa sudačkom karijerom. Marko je sada napunio 50 i zato nam je zadnja sezona. Ja bih imao pravo još tri sezone suditi, ali bez njega ne mislim raditi ovaj posao. Nije samo tako krenuti raditi s nekim drugim. Smatram da smo svoje napravili i da je sjajno vrijeme za kraj – započeo je Jurinović te se dotaknuo nagrade Sportskih novosti za najbolji sudački par u Hrvatskoj u 2023. godini.


– Nagrada je lijepa, ali još je ljepše vidjeti da netko cijeni trud i rad. Ipak, važnije od same nagrade je kako ljudi rade svoj posao. To jeste li prvi, drugi, ovi ili oni, iskreno to je manje više.


Bivši rukometaši




Njihova je priča krenula sada već davne 1998. godine, a sve zahvaljujući Siniši Rudiću koji ih je takoreći nagovorio da probaju suditi. Inače, obojica su prije sudačke karijere bili aktivni igrači.


– Najgora opcija za sve je da netko ode u suce, a da prije nije igrao rukomet. Svaka čast svakome, ali taj netko nema osjećaj za rukomet. Ja kao igrač sam bio prosječan. Imao sam nekih trzavica s Miroslavom Čačićem, kao klinac sam rekao da neću više igrati i tako sam prestao. Postali smo veliki prijatelji i sada se zafrkavamo kako mu tjeranje mene iz kluba bila najbolja odluka u životu. Marko je došao iz Biograda na polusezonu u Zadar. Poklopilo se sve to nekako sa Sinišom Rudićem koji je poznavao Marka pa je krenulo nagovaranje »zašto ne bi sudili?« i tako je počelo. Osim Čačića ogromnu ulogu odigrao je i Krešo Donđivić koji je sve nas mlade odgajao. Bila mi je ogromna čast poznavati ga i učiti od njega – objasnio je Jurinović dodajući kako su se »karte« jednostavno tako posložile.


– Nismo planirali ući u sudačke vode, ali nikada nismo požalili. Mali je problem bio u početku jer smo mi bili igrači prije sudačke karijere i onda situaciji pristupate kao igrač. Umjesto da sudim, ja razmišljam što bih napravio u tom trenutku, no to su bili počeci.



Svaki mladi sudački par kreće jednako, kroz suđenje mlađim generacijama, pa u nižim ligama prema najvišim razinama. Ovaj biogradsko-zadarski dvojac 2009. godine položio je ispite za suđenje na EHF (Europska rukometna federacija) razini.


– Svaki grad u Hrvatskoj ima svoj zbor sudaca, prvo se to treba položiti da budete sudac. Nakon toga krećete s mlađim kategorijama i s vremenom kada Zbor sudaca odluči idete u Treću ligu, najniži rang. Da bi došli do EHF-a vaša institucija, kod nas Hrvatski rukometni savez, vas mora predložiti. Imali smo sreće pa je kod nas cijeli taj proces išao brzo. Već treću godinu suđenja sudili smo Premijer ligu, no nakon toga je trebalo jako puno truda, rada i staža da bi došli do EHF-a – kazao je Jurinović dodajući kako je kruna u reprezentativnim natjecanjima bilo Europsko prvenstvo 2020. godine za muškarce.


– Za sve nas je bilo to veliko jer smo prvi puta u povijesti imali dva hrvatska sudačka para na Euru. Nije praksa to raditi, međutim bilo je tako. Mislim da je finale Europske lige 2019. godine bila sjajna uvertira i da smo najviše na temelju toga dobili priliku.


Ostaje žal


Pregršt velikih natjecanja sudili su Mrvica i Jurinović, od muške Lige prvaka, ženske, Europske lige, Europskih prvenstva za žene i muškarce, Final four SEHA lige, finale Europske lige…. Ipak, jedna želja ostala je neostvarena – svjetsko prvenstvo.


– Iskreno žalim najviše za time. Išli smo na seminar u Granollers, a pravila su nalagala da moramo biti na dva od tri seminara. Tadašnji šef EHF-a je rekao da odemo na drugi u St. Gallen u prosincu i to je to, međutim tada problemi niotkud. Marko je napunio 36 godina, ako se ne varam, nekoliko dana pred putovanje u St.Gallen i time je probio dobni limit za suce na Svjetskim prvenstvima. U to vrijeme je to bilo tako, sada više tog limita nema. Tako da nikada nismo dobili priliku za otići – istaknuo je Jurinović.


Ljudski je griješiti, međutim pogotovo sucima »sportski znalci« imaju posebnu potrebu reći da su pogriješili, uglavnom kada odluka ide protiv momčadi za koju navijaju.


– Što je bilo na početku karijere, jesmo li griješili, iskreno ne sjećam se. U posljednjih 10-15 godina ne mogu reći da smo pogriješili nešto ključno zbog čega se utakmica prelomila. Imali smo situaciju 2016. godine na ženskom Euru kada je igračica pogodila golmanicu u glavu. Mi smo to okarakterizirali kao namjeru i dali smo joj crveni karton. Nastao je cijeli cirkus jer toga tada u pravilima nije bilo, danas ima, a upravo ih toga su nova pravila i krenula. Tada su nakon utakmice svi rekli da smo pogriješili, drugo jutro su svi bili na pola-pola jer smo ima dali argumente zašto smo pokazali crveni karton. Nakon toga smo sudili i dalje na Euru i u polufinalu, tako da nije nas »koštala« ta odluka – osvrnuo se Jurinović.


Pristojnost na razini


I dok publika reagirao često kako reagira, a javnost je po tom pitanju još i gora, Jurinović ističe kako su igrači, treneri i osoblje klubova vrhunski ljudi.


– Apsolutno svi su korektni, počevši od najnižih do onih najviših razina. Iskreno ne mogu se sjetiti da smo imali neku konfliktnu situaciju. Nekad davno je toga bilo, danas su se igrači izdigli iz provincijskog ponašanja. Dogode se problemi, ali mi ih nikad nismo imali. Imamo profesionalni odnos s gotovo svima – istaknuo je ovaj sudac dodajući kako sve stvari što se tiče suđenja dolaze s iskustvom.


– Godine i godine rada su utrošene kako bi mi vidjeli i znali da je određeni prekršaj faul u napadu, a ne deveterac. Takva stvar mora biti automatizam. Dogodilo nam se »mali milijun« takvih situacija, analizirali smo puno puta sve to, ali samo iskustvo.


Nekoliko globalnih problema sve više »muči« moderni rukomet, a oni se najviše očituju kroz pasivnost napada. Sve je više pristaša koji zagovaraju automatizaciju rukometa.


Financije


– Kamo sreće da se što više takvih stvari unificira. Mi suci imamo ogromno breme glede odluka, no mi samo provodimo pravila. Sudačka organizacija nije kriva što je netko odlučio da se pasivnost napada radi na ovom principu. Netko u IHF-u je odlučio da se ruka podiže kada je napad pasivan. Svatko od nas će imati drugačiji subjektivni dojam, situacija je na tisuće, no tako je kako je. Filozofija modernog rukometa je ubrzati igru i to je lijepo, ali ne smijemo ići u drugu krajnost, onu u kojoj je trenutačno NBA. Znači, da ima previše golova, da se igra praktički bez obrana i slično.


Iako možda nije najplaćeniji sport na svijetu, Jurinović tvrdi kako se od suđenja rukometa može živjeti normalnim životom.


– Po utakmici suci u Hrvatskoj u mlađim kategorijama dobivaju 50-ak eura bruto. Na Euru je novac po utakmici na bazi natjecanja mlađih kategorija u Hrvatskoj, zato što imate dnevnice koje su svugdje iste. Radi se o prihodima od 70 od 100 eura, tako da za utakmicu kao takvu dobivate sitan iznos. Europsko prvenstvo je stvar prestiža, nije toliko za zaradu. Liga prvaka i Europska liga su korektno plaćene jer se utakmice igraju kroz tjedan pa imate bonuse na radne dane – sažeo je Jurinović dodajući kako je potrebno biti u kontinuitetu.


– U pravilu europsko natjecanje sudite jednom mjesečno, ako se ponekad posreći da imate dvije – super. Imate još i domaću ligu svaki vikend u kojoj su novci pristojni. Kada se to sve zbroji, možete živjeti, ali privatni život je na klimavim nogama.


Za kraj razgovora Jurinović je poručio svim mlađim kolegama kako nitko nije savršen te da samo budu ustrajni u svojim naumu i prate pravila, a uspjeh će im doći kroz godine.


– Trudim se objasniti svim mlađim sucima ovdje u Zadru. Ako ja nešto pogriješim, ljudi većinom kažu da je u redu i nema veze. Mladi sudac kada dobro nešto dosudi, svi mu nešto govore i pametuju samo zato jer je mlad i neiskusan. Pokušava se s njim manipulirati, s nama to ne mogu. Ne jer smo mi neke veličine, nego smo dugo u ovome. Sudimo primjerice Premijer ligu, igraju klinci koji se nisu rodili kada sam ja već počeo suditi. Automatski dobivate poštovanje koje se dobiva znanjem i ispravnim odlukama – zaključio je Jurinović.



Mrvica: Došlo je vrime


Kako je za tango potrebno dvoje, tako je i za ovu uspješnu priču potreban i Marko Mrvica. Mnogo toga lijepog saželo se u 26 godina.


– Skupilo se tu kilometara i kilometara. Bilo je dvije-tri godine koje su bile baš »udarničke«. Kako idete kroz vrijeme sve vam je teže odvojiti se od obitelji i kuće, djeca vam rastu. Ne žalim ni za čim, da sam mogli više ili ne, nije važno. Osobno sam prezadovoljan svojom karijerom i postignućima, uživao sam i mislim da smo postigli puno toga. Sve u svemu došlo je »vrime« za kraj karijere – rekao je Mrvica te dodao plan za budućnost.


– Svakako ću ostati u rukometu kao delegat. Radim u Fitness centru u Biogradu, sada ću imati više vremena za djecu, hvala Bogu imam dva sina koji su zdravi, koji su sportaši. Moći ću puno više vremena posvetiti svojem prioritetu, a to je obitelj. Želim se zahvaliti svima koji su mu pomogli na ovom mojem profesionalnom putu, od Siniše Rudića i Ante Josića preko pokojnog Kreše Donđivića, ljudima iz EHF-a, najviše Draganu Nachevskom i pokojnom Sandoru Andorki, svojoj obitelj bez koje stvarno ne bi bilo ničeg i naravno Dadi.


Za kraj svoje karijere Mrvica i Jurinović dobili su nagradu za najbolji sudački par u Hrvatskoj.


– Mislim da smo 2015. i 2016. godine trebali dobiti također jer smo imali strašne sezone, sudili praktički najjače utakmice. Normalno da mi je drago, još kada vidite koliko vam ljudi iz struke, ali i ovako iz grada čestita, bude vam još i draže sve skupa.




Najdraže utakmice


U »sinju moru« utakmica koje je odradio ovaj dvojac, Jurinović je ipak istaknuo nekoliko trenutaka koji su posebni.


– Po meni najfascinantnije što se može u svijetu rukometa dogoditi je Palau Blaugrana i to s pravom utakmicom. Definitivno utakmica Barcelona – Kiel 2017. godine, četvrtfinale Lige prvaka. Kiel je u Njemačkoj pobijedio, tako da je Barcelona za prolaz trebala pobjeda. Prvi puta smo tada u Blaugranu išli, meni su se noge tresle, a imao sam 20 godina iskustva već. Tu utakmicu nikada neću zaboraviti. Onda Veszprem Arena, po dva sata nakon utakmice još tutnji sve u glavi. Kiel – Berlin, finale Europske lige 2019. godine, to je isto utakmica koju nikada neću zaboraviti. Nekih 11 tisuća ljudi i vidite na semaforu da je buka u dvorani 120 decibela.




Jurinović: Obitelj je sve


Sportski život primorava ljude na čest izostanak od doma. Upravo obitelj, Jurinović naglašava kao glavnu kariku u svojem uspjehu. Jurinovićeva supruga Ana bivša je rukometašica, a njihove dvije kćeri Lana (13) i Leona(17) krenule su u sportske vode. Lana baca koplje, dok je Leona odbojkaška sutkinja.


– Skoro 150 dana u godini ste na putu. Obitelj strašno pati, djeca najviše jer im nema jednog roditelja. Ja sam imao sreću što je moja supruga nekadašnja sportašica i shvaćala je važnost. Bez nje i takve njezine podrške jednostavno ovo sve ne bi bilo moguće. Ne postoji opcija da kod kuće ne funkcionira odnos razumijevanja, a da paralelno radite sudački posao. Hvala Bogu i kćerke su krenule u sport. Obitelj je sve, a ostalo je kako si napravite u životu – istaknuo je Jurinović te dodao kako je izgledalo kada je dobio mlađu kćer.


– Morali smo suditi utakmicu u Moskvi. Supruga sa stomakom »do zuba« kaže »samo ti idi, sve u redu«. Došao sam do Janjča i zove prijatelj da moju suprugu vozi u bolnicu, a ja imam Ligu prvaka u Moskvi. Da ona nije takva kakva je, bio bi totalni cirkus.


 



Neobična situacija


Na utakmici Hrvatske i Francuske prije nekoliko dana dogodio se presedan u kojem je Dika Mem dobio dvije minute isključenja zbog prekršaja nad Veronom Načinovićem, ali je i Načinović dobio dvije minute zbog prenaglašavanja tog prekršaja.


– Ne mogu govoriti što se tu trebalo odlučiti, jesu li suci pravilno postupili ili ne. Meni osobno je nemoguće da igrač na kojem je prekršaj napravljen bude kažnjen zbog “floppinga”.