Nigerijac s biogradskom adresom: 'Ako igraš u Hrvatskoj, moraš govoriti hrvatski'

U sve veću sredinu postepeno se razvija Biograd. Dovodi taj razvoj kako strane investitore, tako i strane radnike u njihovu pet i pol tisuća »duša« veliku sredinu. U biogradske društvene redove infiltrirala su se i dvojica Nigerijaca i to zbog ni više, ni manje nogometa. Prvi je stigao Mohammed Aliyu Okechukwu u rujnu 2020. godine, a onda je u kolovozu 2021. godine stigao i Yusuf Musa. Popularni Oki, iako je još uvijek stranac u Hrvatskoj jer nikako da mu se »srede papiri«, sve je samo ne stranac u hrvatskom nogometu. U Lijepoj Našoj završio je zahvaljujući Rijeci.

– Rijeka je imala akademiju u nigerijskom glavnog gradu Abuji. Tamo smo imali četiri trenera, tri iz Hrvatske i jednog iz Italije tako da su se uvijek organizirali turniri u Europi na koje smo išli. Jedan turnir baš u Italiju i Hrvatsku i bilo je posebno.

Izabrali su 25 nas najboljih koji će otići tamo. Osvojili smo taj turnir, a ja sam još osvojio i nagradu za najboljeg igrača. Rijeka je odlučila uzeti me »k sebi« nakon toga natjecanja. Prije nego što sam im rekao da ili ne, vratio sam se u Nigeriju porazgovarati s obitelji oko toga. Oni su mi rekli da moram ići i potpisati i tako je sve krenulo – započeo je Oki.

Ispunjenje sna

Oki je »preko noći« svoju nigerijsku adresu promijenio riječkom.

– To je bio veliki izazov. U Nigeriji smo imali jako puno talentiranih igrača. Država ima 220 milijuna stanovnika, tako da ima jako puno nogometaša. Praktički uvijek imate nekog tko je malo bolji od vas. Sve se mjeri kroz rad i molitvu. Kad sam dobio priliku otići u Rijeku bio sam iznimno zahvalan.

Znao sam da moram nastaviti jednako jako raditi, ali sam se mogao više fokusirati na nogomet – istaknuo je Oki dodajući kako je već znao mnogo toga o Hrvatskoj.

– Kako smo imali hrvatske trenere, već samo ima neku podlogu, ali tek kad sam stigao sam ju baš upoznao. Posebice sam to shvatio igrajući za drugu momčad Rijeke kad smo išli na utakmicu u Srbiju. Dečki su mi govorili da moram dati više od svojeg maksimuma zbog odnosa dvije države i da je posebno važno pobijediti tamo.

Naučio sam da je bio rat ovdje, ali ne znam previše o tome. Na kraju smo pobijedili i dečki su bili presretni. Ja nisam bio toliko jer sam ozlijedio fibulu i morao sam pauzirati osam mjeseci. Isto tako suigrači su mi objasnili da je Hrvatska mala država, pogotovo u odnosu na moju Nigeriju.

Nije bilo Okiju teško prihvatiti »laganini« ritam života u Hrvatskoj, naročito među ljudima u Dalmaciji.

– Većina ljudi je pristojna i dobra. Život je jako jednostavan i mogu reći da nije skup. San svakog igrača koji dolazi iz Afrike je igrati u Europi, tako da povratak u Nigeriju nikada nije bio opcija. Unatoč problemima koje sam imao, što zbog financija, što zbog ozljeda.

Život je određen izazovima, a s njima se treba uhvatiti u »koštac« i boriti se. U svim klubovima u kojima sam igrao u Hrvatskoj, svi su me prihvatili kao »jednog od njih«. Nigdje nikada nisam imao problema zbog rasizma ili nečeg sličnog – sumirao je napadač Primorca.

Od juga do sjevera

Promijenio je nakon riječke Oki još mnogo adresa, pa se tako selio u Šibenik, Split, Pulu, Krapinu, Biograd…

– Proveo sam tri godine u Rijeci. Žao mi je što me tadašnji trener prve momčadi Matjaž Kek nikada nije pozvao ostati s prvom momčadi, iako sam odlazio na predsezonske pripreme s njima. Uvijek sam bio premlad. Na kraju su me poslali u Šibenik na posudbu, gdje sam bio standardni prvotimac.

Na pripremama za drugi dio sezone sam slomio patelu i nisam igrao četiri mjeseca. U to vrijeme završavao mi je ugovor s Rijekom, a oni su tada otpuštali dosta igrača i ja sam bio među njima. Mirko Labrović u Šibeniku je tada odigrao veliku ulogu u mojoj karijeri. Preporučio me Splitu i tako sam otišao tamo potpisavši ugovor na godinu dana.

Na kraju su se ona četiri mjeseca neigranja protegnula na devet mjeseci, a onda sam odigrao sedam ili osam utakmica u završnici sezone. Zadnja je bila protiv Istre 1961, koja je bila vjerojatno najbolja u mojoj karijeri.

Tada su trener i predsjednik Istre rekli da bi me željeli kod sebe i nakon razgovora sa svojim menadžerom Darkom Nejašmićem sam otišao u Pulu – objasnio je Oki, no nakon toga došlo je do problema.

– Igrao sam u Istri 10-15 minuta po utakmici i to nije zadovoljavalo mog menadžera. Predložio mi je da odem ponovno na posudbu, ali ja nisam htio. Želio sam se boriti za svoje mjesto u Istri koja je bila u Prvoj ligi, a za posudbu mi je rekao da se ponovno vratim u Šibenik koji je bio u Drugoj.

Na kraju me uspio nagovoriti i otišao sam u Šibenik na posudbu nakon čega sam potpisao na dvije godine. Trener Labrović me baš jako volio i kada je on otišao, povukao me sa sobom u Rudeš. Nažalost tada je došla korona.

Prošao je tako kroz svoje vrijeme u Hrvatskoj Oki nekoliko razreda hrvatskog nogometa.

– U Prvoj ligi nogometaši igraju i razmišljaju taktički. U Drugoj već igraju više fizički, dok se u poluprofesionalnim i amaterskim ligama igra potpuno drugim stilom. Nogomet je podređen svačijem osobnom i profesionalnom životu i motivaciji za igrom.

Ne treniramo zahtjevnim i iscrpljujućim ritmom kao profesionalci. Raditi i igrati nogomet jako je stresno i iscrpljujuće. Na kraju dana, svatko ima obitelj za koju se treba brinuti, a ako nekome nogomet može pomoći u tome, tim bolje – ispričao je biogradski Nigerijac.

Rođenje kćeri

Kroz deset godina koliko je proveo za sada u Hrvatskoj, Oki je naučio hrvatski jezik iako ga »muče« padeži.

– Učim hrvatski otkako sam došao u Rijeku. Teško je, ali moram govoriti hrvatski. Ako igraš u Hrvatskoj, moraš govoriti hrvatski. Moraš pitati trenera na hrvatskom, na kraju to je i pristojno.

Još uvijek se mučim s izgovorom nekih riječi. U svim klubovima se govorilo hrvatski, tako da sam se morao prilagoditi. Sviđa mi se i hrvatska kuhinja, najviše volim špagete-bolonjez.

Veliku životnu promjenu Oki je imao prije sedam godina kada je dobio kćer.

– Ona živi u Trogiru jer joj je mama iz Trogira, a mi smo se odvojili. Njezina mama i ja smo se upoznali u Šibeniku jer je ona tamo studirala, zaljubili se i tako je došla kćer. Kad imam vremena, slobodne dane ili praznike, provodim vrijeme s kćeri, ali hvala Bogu živimo u vrijeme interneta pa možemo i komunicirati preko telefona.

Kad sam saznao da ću postati otac, bilo me jako strah jer sam bio prilično mlad. Tada sam bio u Splitu pa sam imao i novčanih problema, tako da sam u tom razdoblju baš bio u nevolji. Obitelj mi je objasnila da ne smijem »potonuti«, nego prihvatiti situaciju.

Promijenio sam mnogo toga na bolje, to ide automatski kad postanete roditelj. Sam sebi nisi toliko bitan koliko ti tvoje dijete, radiš sve da ono ima što bolje život – objasnio je Oki dodajući kako gleda na budućnost.

– Ne znam što Bog planira za mene, ali ako ostanem u Hrvatskoj, nadam se igrati u boljem klubu. Ovdje imam kćer i želim joj u Hrvatskoj probati osigurati siguran život, jer sam i ja dugo vremena tu. Volim svoj život ovdje. Hrvatska je sada moj drugi dom. Vrijeme još uvijek ne ide protiv mene i još je mnogo nogometnih godina preda mnom – zaključio je Oki.

Financijske poteškoće

Glava i srce često govore različito, a to je najbolje osjetio Okechukwu tijekom boravka u Splitu.

– Imali su tada financijskih problema i godinu dana sam igrao bez plaće. Na kraju sam morao angažirati odvjetnika i tužiti klub, ali novac još uvijek nisam dobio. Skoro sam istu situaciju doživio i kad sam bio u Istri, ali me menadžer uspio na vrijeme nagovoriti da raskinem ugovor s njima – sumirao je Oki koji unatoč svemu još uvijek financijski pomaže svojoj obitelji u Nigeriji.

– Jedini sam sin u obitelji, a i roditelji su mi umrli. Imam samo sestre i ja kao jedini sin moram pomagati njima. Šaljem koliko mogu, naravno da više zarađujem više bih poslao, ali živi se, uspijevamo nekako sve.

Da nemamo lopove na vlasti…

Nigerija je teritorijalno jedna od najvećih afričkih država, dok je po broju stanovnika na prvom mjestu. Isto tako ima mnogo prirodnih i industrijskih bogatstava, ali…

– Najveća razlika Nigerije i Hrvatske je sigurnost. Socijalni život je iznenađujuće prilično sličan. U Nigeriji najveći problem su političari, koji su lopovi. Nigerijski političari su toliko pohlepni, ne zanima ih ništa osim njihovog osobnog interesa. Šalju svoju djecu u Europu na studije, kupuju vile svojim ljubavnicama, kradu novac… – ispričao je Oki tvrdeći kako bi Nigerija mogla biti savršeno mjesto za život.

– Imamo naftu, ugljen, agrikulturu, praktički sve, ali na kraju dana političari učine sve otužno za svoj narod. Mi Nigerijci smo mentalno posloženi da ne odustajemo i uvijek se smijemo. Koja nam je druga opcija, plakati? Zašto bi si to radili. Proslavili smo 60 godina neovisnosti, ali ništa se nije promijenilo. Zakon u Nigeriji vrijedi samo za siromašne. Bogate i moćne nitko ne drži odgovornima za njihove zločin.