Iako gotovo nikada u hrvatskoj, a kamoli zadarskoj javnosti tenis nije bio predmet glavnog sportskog fokusa, fascinantni su uspjesi ovog sporta u Donatovom gradu. I dok se momci iz Teniskog kluba Borik uspjeli dovesti ATP Challenger u Zadar i Teniski klub Zadar 08 svog »konja za utrku ima«. Radi se o stasitom mladiću, iako on tako sebe ne bi nazvao, Lovri Rončeviću, glavnom i odgovornom u Zadru 08. Kroz ruke iskusnog »teniskog vuka« prošlo je tisuće djece i odraslih, a i neki profesionalci.

– Sve je krenulo s time da su mi teniski tereni bili ispod kuće, u Sutomiškoj ulici. Svi iz kvarta smo počeli trenirati tenis i to je bilo to. Trenutačno u klubu imamo 200-tinjak djece, što je jako puno i dobro da je tako. Nije previše, ali bilo bi da imamo toliko djece koja se ozbiljno žele baviti tenisom. Međutim u ovih 200 je zbrojena tenis škola, početnici, netko tko igra dva do tri puta tjedno, ali i oni koji se ozbiljno žele posvetiti tenisu. Imamo početnike, koji obično kreću od sedam ili osam godina, a onda nam ide kategorija djece koja se žele baviti natjecateljskim tenisom, čak do deset godina. Nakon toga idu kategorije 12-14 godina, 14-16, itd. Ako govorimo teniski, prvo se kreće s mini-tenisom s mekanim, spužvastim lopticama, pa kako se raste povećava se kako teren tako i tvrdoća loptica do kada se ne dođe do maksimuma po tom pitanju – započeo je Rončević koji niz godina radi s djecom.

Velik broj djece

– Preko 25 godina radim s djecom, ali trenutačno puno manje. Smatram da bi mi danas bilo teže raditi s djecom jer osjećam da mi je malo teže razumjeti mlađe generacije. Činjenica je da vidimo sve manje djece koja se igraju u prirodi ili penju na stabla, što nije dobro. Možda se varam, ali čini mi se da je prije bilo lakše. Djeca su prije bila manje osjetljivija, kao da se moglo raditi malo čvršće. Sada radim sa starijim natjecateljima, imam jednog francuskog igrača za kojeg će se jednog dana možda ozbiljnije čuti. Dečko trenira i radi, mlad je, no vidjet ćemo što budućnost nosi. Kako sam ja malo izašao iz rada s najmlađima, veliku ulogu preuzeli su ostali treneri. Trenutačno u klubu imamo petoricu trenera Branka Reljića, Alberta Radovnikovića, Gorana Krnetu, Juru Surića i Louisa Štimac, trenericu Ivu Kardum te kondicijskog trenera Juru Šanga.

Zadar 08 osnovan je 1998. godine, no neko vrijeme je bio u stanju mirovanja i onda je 2008. godine krenula u realizaciju ideja, rođena iz neslaganja s filozofijom rada tadašnjeg kluba u kojem je Rončević radio.

– Radio sam u klubu koji više ne postoji i osjetio sam da smo se počeli razilaziti u nekim mišljenjima, stoga sam došao na ideju osnovati svoj klub. Realno koga god se pita u kojoj god profesiji, nitko nikada nije zadovoljan do kraja. Dobio sam osjećaj da situacija u starom klubu previše odudara od onoga što mene zanima. Zanimao me rad s djecom, a klub nije bio usmjeren prema tome, nego prema rekreaciji. To me frustriralo i shvatio sam da se treba napraviti nešto gdje bi se moglo ozbiljnije raditi s djecom – objasnio je Rončević dodajući kako je zadovoljan što iz većeg broja djece imaju one koji tenisu pristupaju na ozbiljniji način.

Utjecaj tehnologije

– Pod »ozbiljnije« smatram djecu koja su registrirana u Hrvatskom teniskom savezu, odnosno natječu se na turnirima pod njihovom organizacijom. Ta brojka varira između 45 i 55. Broj turnira ovisi o kategoriji, ali dobar, kvalitetan senior igra 20-25 turnira godišnje, juniori igraju 15-20. Što se financije tiče, jako je zahtjevno putovati i tu roditelji baš igraju veliku ulogu. Mi, nažalost, ako ne idemo ekipno negdje moramo tražiti od roditelja da voze djecu po turnirima. Na to sve dolazi i još jedno teško razdoblje koji mi treneri volimo nazivati »čekanje igrača«. Igrač mora shvatiti da treba raditi pravilno pa će sve doći, jer svaki poraz sa sobom nosi frustracije i teško se podnosi. Kada prođe neko vrijeme, sat ili dva nakon, pola dana, kada se glava »ohladi« sjedne se, porazgovara i zaključi ima li sve ovo smisla. Nije pravi posao kada igrač nije konkurentan, pa ga tješimo da će doći njegovo vrijeme, iako znamo da je miljama daleko, ali ako znamo da je blizu, onda imamo pravo temelje da će biti dobro.

Kroz svoju tenisku školu, Rončević nema isključiv fokus na »proizvodnju« tenisača, nego je cilj napraviti pravog sportaša u cjelini.

– Pokušavamo koliko god je to moguće da nemamo »fah majstore«, nego da se zastupi višestrani razvoj, da se prođe sportska kultura i da se jasno vidi da se radi o sportašu, a ne nekome tko samo udara lopticu. Mlađu djecu »pridobivamo« kroz igru, ne učimo ih tvrdo strukturirane pokrete, nego da budu zabavniji oblici. Da se netko izdvoji iz skupine ne treba puno. Jako brzo ispliva taj natjecateljski naboj, netko tko želi pobjeđivati. Radim sada s dečkom koji ima osam godina i neobično je koncentriran i ima jaku želju za natjecanjem za svoje godine – kazao je Rončević te dodao kako i mediji, odnosno prepoznatljivost tenisa ima veliku ulogu na djecu.

– Svakako da »Velika trojka« ima veliki utjecaj. Isto tako mnogi dolaze kod nas u Zadar, poput Borne Goje, Ćorića… I kada dođu, nije ima problem trenirati s našom djecom. Dostupnost čini tenis privlačnijim, ali i razmišljanje ide u smjeru »mogao bih i ja to«, da nije to daleko imaginacija, nego to vide iz prve ruke. Tehnologija isto ima važnu ulogu jer netko tko je dobar, može postati odličan zahvaljujući videima profesionalaca i slično.

Iznimna utreniranost

Uvriježeno je mišljenje u javnosti da je tenis lagan sport, no fizički i psihički je vrlo zahtjevan. Uz to kada se doda i strani predmet u ruci kojim se treba baratati, dolazi se do jednadžbe s nekoliko nepoznanica.

– Samo prebaciti loptu preko mreže je lako, ali da bi bio zadovoljan lopta mora ići tamo gdje igrač zamisli. To nije lako, naročito jer preko puta mreže stoji netko s istim željama i tu kreće prava »bitka«. To je ono što čini tenis zanimljivim, kada se krene igrati šah. Oba igrača imaju ideju sa svojim najjačim oružjem, napasti protivnikovo najslabije. Na visokim razinama i ta slaba oružja su vrlo jaka. Tenis je kao neko šahovsko nadmudrivanje s jakim fizičkim zahtjevima. Profesionalci govore da je veliki postotak tenisa jačina glave, no treba jasno reći da su profesionalci iznimni atlete. Čisto usporedbe radi Ivo Karlović na testiranjima na trčanju na 300 metara, ostavio bekove Cibone za 50 metara. Pričamo o primjerice servisima od 220 km/h i za to udariti ili vratiti treba velike fizičke sposobnosti – ispričao je Rončević te objasnio gdje je »Kvaka 22« za doći do toga.

– Dugogodišnji rad. Često se zna reći »treba krenuti na vrijeme«, što to znači? To znači da treba krenuti s programima koji su primjereni uzrastu. Kada se anketiralo osvajače Grand Slamova svi su rekli da su vrlo rano bili uključeni u programe, ali nisu bili potrošeni. Rano su krenuli, ali nisu se sve »karte bacile«, nego se čekalo da igrač sazre. Tamo s 12-13 godina se ozbiljnije onda krenulo jer se shvatilo da je to to. Kreće se da stvore atlete, da imaju široku bazu.

Rončević zaključuje:

– Tenis zahtjeva od igrača da bude brz, jak, fleksibilan i da recimo nakon dva i pol sata može izvesti isti pokret iste jačine kao i na početku meča. Generalno gledajući uspjeh je kada igrač dođe u top 100 na svijetu. Nije to lako, ali opet nije ni iznimno teško. Da je tenis ekipni sport mi bi u mlađim kategorijama imali devet reprezentativaca, a mi imamo jednog. Zašto se čini teže uspjeti u tenisu, nego negdje drugdje je da ono što u nekom sportu radi pet ili deset ljudi, u tenisu radi jedan. To zaista nije lako, ali može se.

Bernarda Pera može još dugoj biti na visokoj razini

Rončević je tijekom svoje trenerske karijere Rončević je trenirao Bernardu Peru, 69. igračicu svijeta. te Matiju Pecotića, trenutačno 399. na ATP ljestvici.

– Ima različitosti, ali i sličnosti. Prije svega oboje su dobre osobe. Doći do te razine, pogotovo Bernarda, koja je već dugo u top 100, takvi sportaši mogu izdržati i fizički i mentalno i emocionalno puno više od prosječnog čovjeka. Tamo gdje se prosječni čovjek slomi, oni nastavljaju dalje. To je najveća razlika. Pera je ove godine igrala odlično na Grand Slamovima, što znači da ima iskustvo i mirnoću igrati dobro kada je najteže. Gdje je njezin maksimum, ne znam, ne mogu ulaziti u to, ali mislim da može igrati još dugo na visokoj razini.

Najveći ikad?

Teniska, ali i ona ne teniska javnosti, već dugo lomi “koplja” glede pitanja koji od “Velike trojke” je najveći tenisač u povijesti, Roger Federer, Rafael Nadal ili Novak Đoković?

– Ako gledamo brojke, mislim da je Đoković najbolji. Ali kada govorimo o “najvećem” tu se treba ubrojiti i utjecaj na tenis, elegancije i još mnogo čimbenika. To je nemoguće realno reći.