Supružnici iz Rovinja imaju nova zlatna ulja, a kupci im hvale i povrće

Ovu zemlju koju mi danas obrađujemo radio je suprugin djed. Bio je to nizak čovjek, a nosio je prevelike cipele pa su ga zvali Scarpagranda, što u prijevodu znači Velika cipela. Svi su ga znali po tom nadimku – ispričao nam je Vjeko Brezak iz Rovinja.

Stari Rovinjci su si međusobno davali nadimke koji su među domaćim stanovništvom ostali poznati do danas. Vjeko je upravo iz tog razloga želio da se obiteljsko gospodarstvo tako nazove, a s obzirom na to da je suprugin nono bio taj koji je pokrenuo poljoprivrednu proizvodnju koju su oni oživjeli.

»Ostali su bili protiv, ali nisam odustajao. Izmorio sam ih i na kraju su popustili. Danas svi znaju o kojoj obitelji se radi upravo po originalnom nazivu. Mene ne zna nitko i nikada se do prije 13 godina nisam bavio zemljom«, iskreno će Vjeko dodajući kako je time na neki način želio noniću odati počast.

Štand pred kućom

On i supruga Ilarija naslijedili su zemljište na kojem je njezin djed nekada radio lozu. Nakon njegove smrti, zemlja se nekoliko desetljeća nije radila. Vjeko je suprugu i njezine uspio pridobiti da ponovno krenu u poljoprivredu, budući da on voli boraviti u prirodi i raditi vani.

»Svih sam zarazio. Najviše radimo nas dvoje, ali uskoče i punica i kći. Zavoljeli smo zemlju i prihvatili poljoprivredu kao način života. Štoviše, uživamo u svemu što radimo«, nastavlja naš sugovornik.

Kako se desetljećima nije obrađivao, teren je zarastao, no oni su ga očistili i posadili masline. Usporedo su za vlastite potrebe počeli uzgajati povrće.

Njihova kći Andrea igrom slučaja je preko ljeta krenula te proizvode prodavati na kućnom pragu. Naime, u Istri je običaj da djeca ljeti sezonski negdje rade, pa da ne bi išla u ugostiteljstvo, stavili su joj pred kuću štand. Tako su polako počeli nešto privređivati.

Kupci su vidjeli da je sve povrće domaće. Kći je ljeti nešto zaradila i tako su ih kupci i ona pogurali da više proizvode. S ovim sezonskim poslom na kraju se sama školovala, završila je i fakultet, osamostalila se…

Autohtone sorte

Kupci njihovih proizvoda su najvećim dijelom lokalni ljudi. »Turisti idu u trgovačke lance, budući da vole da su svi pomidori i svi krumpiri isti, a naši domaći su svakakvi, i grbavi i s točkicama«, smije se Vjeko.

Prodaju od sredine lipnja do sredine rujna pred kućom u Rovinju. Time se bave sezonski jer su oboje stalno zaposleni. Glavni proizvodi su im maslinovo ulje i sezonsko povrće. S maslinama su krenuli iz ljubavi, bez ideje da će od njih zarađivati.

Ukupno imaju obradive površine oko 16.000 četvornih metara, veći dio je pod maslinama. Imaju 200 stabala maslina domaćih sorti, rožinjole, istarske bjelice i istarske buže. Vjeko je inzistirao na autohtonim sortama.

Rade samo monosortna ulja, a žele promovirati domaće sorte, budući da smatraju kako su one podobne za ovo podneblje. »A i gušt je nekome dati autohtoni proizvod, s ponosom reći ‘to je naše’ u svakom smislu. Iako su talijanske rodnije, otpornije«, priča nam ovaj maslinar.

Bilo je trenutaka da su požalili radi te svoje odluke, budući da drugi maslinari od talijanskih sorti naprave puno ulja, a oni od buže ponekad ne dobiju ništa.

Inače, buža daje blaže ulje za koje Vjeko kaže kako mu nije ništa posebno, više voli bjelicu jer daje jače ulje i rožinjolu zbog njene gorčine. Onima koji vole blaga ulja buža je idealna, kaže, a primijetio je da i na natjecanjima s ovim uljem ostvaruje dobre rezultate.

Pristižu nagrade, ali cijene ne dižu

Na smotru Antonja u Rovinjskom selu prijavili su dva ulja, bjelicu i rožinjolu. Kasnije mu je bilo žao da nisu dali i bužu. Ovo im je bila druga godina da su sudjelovali na ovoj smotri i osvojili zlato, a na analizu su poslali svoje ulje kako bi vidjeli rezultate i isplati li im se trud.

Medalja im pruža osobno zadovoljstvo, no zbog uspjeha svojih ulja cijenu nisu digli. Već godinama drže istu cijenu, no važno im je saznanje da prodaju kvalitetan proizvod.

»Nismo došli pokupiti zlato i na račun toga dignuti cijenu. Bitno nam je da su domaći ljudi zadovoljni, njih se ne može varati niti bi to ikada htjeli. Uostalom, to nisu turisti koji možda više nikada neće doći, već kupci koji se po kvalitetan proizvod vraćaju iz godine u godinu«, govore supružnici Brezak.

Kupci ih cijene i znaju da na svom štandu prodaju samo vlastite proizvode. Dogodi se ponekad da nemaju ono što se traži, ali oni nude samo ono što im je rodilo. I kupci takav stav u konačnici cijene.

Masline tretiraju minimalno, u fazi berbe niti ne pomišljaju na to, makar morali baciti polovicu plodova, a na karencu paze barem tri puta više nego je propisano.

Zadnja maslinarska sezona im je bila zahtjevna, čime potvrđuju ono što tvrde i ostali istarski proizvođači. U odnosu na godinu prije ubrali su oko 40 posto manje ploda, međutim randmani su bili malo veći, tako da su došli na oko 30 posto manje količine u odnosu na prethodnu godinu.

Oni su uvijek zadovoljni s onim što im priroda dade, a svjesni su kako bi ih jedne sezone mogla pogoditi tuča, a zbog čega onda ne bi ubrali ništa.

Za kraj razgovora Vjeko mladima poručuje neka se okušaju u poljoprivredi ako imaju mogućnosti i ako to vole. Svidi li im se, neka nastave, a postoji velika mogućnost da se zaljube u to, kao što je to bio slučaj u njihovoj obitelji.

»Do prije 13 godina se nisam nikada bavio poljoprivredom, ali me bome opasno uzelo. Nemamo u planu stati. Ne budemo li mogli nastaviti raditi istim intenzitetom, smanjit ćemo proizvodnju i raditi samo za svoje potrebe, budući da nam je motika prirasla srcu«, kažu s osmijehom Ilarija i Vjeko Brezak.