Hoćemo li uskoro jesti bio pomidore uzgojene na - rebrašima i meduzama?

Da se rebraši i ovog ljeta šire istarskom obalom više nije nikakva vijest. Invazivna vrsta »morski orah« (Mnemiopsis leidyi) prisutan je uzastopno iz sezone u sezonu već dugi niz godina i svake je godine pitanje samo koliko će mu se posložiti svi uvjeti da se namnoži do nepodnošljivosti. Otkad su 2016. rebraši prvi put zabilježeni u Jadranu, prošla 2025. godina bila je rekordna po njihovoj pojavnosti.

Kako smo već pisali, u travnju i svibnju ove godine, u moru duž zapadne Istre zabilježene su skupine velikih primjeraka, što znači da su i uspješno prezimili zimu i da su već tada bili spremni i dobro uhranjeni za novi ciklus razmnožavanja. Rebraši će svakako svoj vrhunac, kao i prethodnih godina, doživjeti krajem ljeta i početkom jeseni. Imali smo u proljeće i skupine opasnih kompas meduza, koje su se u međuvremenu rapršile, a sada već javljaju kupači i ribari o meduzi uhati klobuk koju viđaju od Pule do Pirana. Ljigavaca, na žalost kupača, zasigurno neće nedostajati i ove kupališne sezone.

Ipak dobre vijesti

No, nije rebraš problem samo kupača i turista. On predstavlja ogromnu opasnost po bioraznolikost našeg mora i prijetnju morskom gospodarstvu. Invazivna vrsta bez prirodnih neprijatelja u novom okolišu neumjereno se hrani zooplanktonom, koji se sastoji od larvalnih faza morskih organizama. Tako uništava i brojnost riba, rakova, školjkaša i drugih, te troši hranu sitnoj plavoj ribi. Podsjetimo da je njegova pojava u Crnom moru 1980-ih tako uništila riblji fond i ribarstvo Rumunjske, Bugarske i Turske na tim obalama.

Da i rebraši mogu poslužiti kao resurs, a ne samo nepremostiv problem, pokazuje nam projekt kojeg provodi Centar za istraživanje mora Instituta Ruđer Bošković u Rovinju. Tamošnje znanstvenice i znanstvenici razvijaju inovativno održivo gnojivo iz biomase meduza i rebraša, organizama koji se sve češće stvaraju izazove za ribarstvo i turizam.

Može li, dakle, ono što danas predstavlja izazov za naše more postati dio rješenja za budućnost održive poljoprivrede?

– Pune su ribarske mreže rebraša i meduza, koji već godinama ribarima otežavaju rad. A kako ih ne možemo baciti bilo gdje, jer je to slana masa, tako smo razmislili što možemo s njima i došli do zaključka zašto ih ne bismo koristili za nešto dobro. A to dobro je fosfor iz obnovljivih izvora, kaže dr. sc. Tjaša Kogovšek, voditeljica projekta NutriGel iz Centra za istraživanje mora IRB-a u Rovinju.

Projekt dokazivanja inovativnog koncepta počeo je 30. lipnja 2025. godine, traje godinu dana i sada je već u svojoj završnoj fazi.

– Do sada smo bili uspješni i potvrdili smo koncept da se u kontroliranim uvjetima može iz morske biomase izdvojiti fosfor i dušik. I to tako da u talogu nema onečišćivača. A to nam predstavlja održivo i kvalitetno i sigurno gnojivo za upotrebu u poljoprivredi. To je važan korak jer želimo pokazati da se iz biomase može dobiti kvalitetan i siguran proizvod, kaže Kogovšek.

More i polje

Projekt tako povezuje more i polje kroz načela kružne ekonomije, s ciljem pretvaranja morskih »problema« u potencijalni resurs za proizvodnju hrane i smanjenje ovisnosti o neobnovljivim gnojivima.

Danas-sutra, dakle, možemo očekivati pomidore, paprike i tikvice, biološki uzgojene na rebrašu ili kompas meduzi (da se figurativno izrazimo).

Rast globalne populacije i sve veća potreba za sigurnom opskrbom hranom pred poljoprivredu postavljaju jedno od ključnih pitanja današnjice: kako proizvoditi više hrane, a istodobno smanjiti pritisak na okoliš. U tom procesu nezaobilazno pitanje su gnojiva koja biljkama osiguravaju potrebne hranjive tvari. No, konvencionalna proizvodnja gnojiva oslanja se na neobnovljive izvore.

Fosfor se, primjerice, uglavnom dobiva iz fosfatnih stijena, ograničenog prirodnog resursa. Zato se sve više traže novi, održivi, nesintetski i nefosilni izvori hranjiva, koji mogu smanjiti utjecaj poljoprivrede na okoliš i doprinijeti kružnom gospodarstvu.

– Ako imamo biomasu koja se pojavljuje u velikim količinama, a istodobno sadrži hranjive elemente koji su poljoprivredi potrebni, logično je postaviti pitanje: zašto je ne bismo iskoristili? Rebraši su invazivni i stvaraju štetu. Ovim pristupom pokušavamo preokrenuti priču i ispitati mogu li postati obnovljivi izvor fosfora, objašnjava dr. sc. Kogovšek.

Nakon što je istraživački tim potvrdio koncept dobivanja sigurnog gnojiva iz biomase, sljedeći korak bit će pronalazak partnera za nastavak istraživanja i razvoj procesa prema široj primjeni. Naime, tim na čelu s Kogovšek želi ispitati može li se isti ili sličan proces primijeniti i na drugim vrstama biomase, odnosno drugim organskim supstratima koji bi mogli poslužiti kao izvor hranjiva.

Problem sakupljanja rebraša

Ova zanimljiva i inovativna priča iz znanstvenog laboratorija ipak nam ne daje odgovor kako rebraša sakupiti, odnosno izvući iz mora. Upravo u tome i jest jedan od glavnih aduta njegovog brzog širenja. Razgovarajući o tome sa znanstvenicima Fakulteta prirodnih znanosti u Puli dobili smo krajnje zabrinjavajući odgovor: »Ako rebraše diramo i gnječimo samo ih potičemo na dodatno razmnožavanje«.

– Sakupljati rebraše iz mora mrežama ili nečim sličnim je neizvedivo, između ostalog i jer se raspadaju. A pritom imaju potencijal regenerirati se iz jedne četvrtine tijela. Dakle, ako smo iz jednog dobili četiri nova organizma, onda nismo napravili neki posao, objasnio nam je ovaj problem dr.sc. Paolo Paliaga s pulskog fakulteta, koji rebraše prati i proučava otkako su se pojavili u Jadranu. Dakle, kad želatinozna nakupina tisuća organizama napuni ribarske mreže, ona već stvara gomilu materijala za daljnje širenje populacije.

Uz to, napominje Paliaga, treba voditi računa da bi s rebrašima u masi završio i veliki broj organizama koji nisu ciljana vrsta i koje možda baš želimo zaštiti i sačuvati u moru. Ukloniti rebraše iz mora fizičkim putem nemoguća je misija i s obzirom na ogromne površine koje oni zauzimaju.

Svojedobno nam je Paliagin kolega dr.sc. Neven Iveša otkrio da »morskom orahu« zapravo i odgovara kontakt s ljudima, a dodiri ih još jače potiču na ispuštanje jajašca. Frapantan je podatak da jedna jedinka može proizvesti i do 11.000 jajašaca u jednom danu! Odrasli rebraši žive nekoliko mjeseci, hrane se i rastu, a sve viškove energije ulažu u pomladak. Resurse mora oni doslovno investiraju u veliko i brzo razmnožavanje.

Dostojan protivnik

Rebraš je dostojan protivnik i zacijelo ga nećemo pobijediti. Ali možemo i moramo pronaći način kako ga iskoristiti kao resurs. To svakako zahtijeva interdisciplinarni pristup.

Koji su potencijali rebraša i meduza, koji preplavljuju Jadran, istražit će se i kroz projekt JELLYBIZ u kojem s talijanskim partnerima sudjeluje Aquarium Pula. Cilj je projekta jačanje prekogranične suradnje u svrhu razvoja zajedničkih rješenja za upravljanje sve masovnijim pojavama meduza i rebraša. Projekt će istražiti mogućnost njihove održive gospodarske valorizacije, analizirat će interes gospodarstvenika, sektora ribarstva i akvakulture te drugih relevantnih dionika za njihovu buduću gospodarsku primjenu.

Na temelju prikupljenih podataka procijenit će se mogućnosti razvoja novih proizvoda, usluga i poslovnih modela te identificirati sektori u kojima postoji najveći potencijal za održivu i odgovorno reguliranu primjenu ovih organizama. Ono što je bitno je da će se projektom identificirati prepreke i mapirati mogućnosti te razviti preporuke za buduće regulatorne i administrativne okvire, koji bi omogućili odgovorno i održivo upravljanje tim potencijalnim resursom na prekograničnoj razini.

Rekli smo da je prošla godina bila rekordna po pitanju brojnosti rebraša, a Paliaga, koji ih godinama istražuje, rekao nam je da je viđao faze kada ih struje i valovi nakupljaju u gustoće od čak 400 do 500 jedinki po kubičnom metru mora. To je više želatine nego vode. Za usporedbu, na vrhuncu ekspanzije u Crnom moru koncentracija rebraša bila je upravo oko 500 jedinki po kubnom metru vode.

Znanstvenici ipak ne vjeruju da će se crnomorski scenarij dogoditi i u Jadranu. Morski orah se kod nas još uvijek pojavljuje sezonski, kada osiromašuje morske resurse, ali u drugim dijelovima godine daje priliku ekosustavu da se obnovi. No on svakako utječe na količinu sitne plave ribe, što nam predstavlja i gospodarski i ekološki problem, on utječe na opću bioraznolikost sjevernog Jadrana, kao i na turizam. Drugim riječima, on je zajednički problem i zahtijeva jedinstveni pristup.