Brat i sestra Habada plaću ulažu u strojeve za preradu lješnjaka

Anita Habada ima 26 godina, studentica je Ekonomskog fakulteta u Osijeku i već se tri godine bavi preradom lješnjaka. Ovih je dana posebno aktivna jer je napokon ispunila svoju najveću želju, kupiti stroj za izradu pralina nadjevenih lješnjakom čime će upotpuniti već široku paletu proizvoda. Osim pralina, do Božića ima plan tržištu predstaviti i namaz od ovog orašastog ploda.

Obitelj Habada se poljoprivredom, točnije ratarstvom, bavi od 2009. godine. Tim se dijelom posla danas bavi Anitin brat Ante. Njihov otac prvi nasad lijeske podigao je 2015. godine, kao i mnogi u tom kraju. U međuvremenu je planirao otvoriti automehaničarsku radionicu, no taj dio posla nije privlačio Anitu i Antu koji su tih godina završavali srednju školu i upisivali fakultet.

Na kraju je objekt prenamijenjen u pogon za skladištenje i preradu lješnjaka, a danas u njemu skladište plodove s cijelog đakovačkog područja te nude uslugu sušenja i krckanja. Iduće sezone će imati i uslugu separacije od primjesa te pranja kako bi uzgajivači mogli postići što bolju cijenu.

Foto: MAJA CELING CELIĆ/ AGROKLUB

U planu još tri vrste lješnjaka

»Prvi naš nasad bio je ekološki, na 10 hektara. Kada smo shvatili da je na ovom području velika količina jezgre, odlučili smo se na preradu. Brat i ja smo od svoje plaće odvajali i kupili mali stroj za izradu karamel i tostiranog lješnjaka. Nakon toga je uslijedio slani, pa tostirani u tamnoj čokoladi, a imamo i keksiće. U planu su još tri vrste lješnjaka, praline i namaz«, otkriva nam svoje poduzetničke planove ova entuzijastična djevojka.

Kaže, nikada se ovime nije planirala baviti. »Kao dijete, kod bake i dide u Potnjanima sam vješto izbjegavala bilo kakav rad na zemlji«, prisjeća se uz smijeh. A danas, kada krene otkup, svakodnevno je na viličaru. Važe lješnjak, suši ga, krcka, ljuskom puni sušaru koja grije dio objekta. A kada sa svim tim završi, prelazi na preradu, istraživanje tržišta, osmišljavanje ambalaže, marketing. Osim toga, i voditeljica je HACCP tima. »Tata me nekada zove navečer da me pita kada ću kući jer uvijek imam još nešto za napraviti.«

Foto: MAJA CELING CELIĆ/ AGROKLUB

Brat, iako radi 100 hektara zemlje i 10 hektara lješnjaka, puno joj pomaže. Kaže, napravi što ima u polju, a onda joj dođe pomoći kod punjenja sušare jer tu trebaju dvije osobe. Ove jeseni planiraju sadnju lijeske na još jednom hektaru, a u idućih nekoliko godina na 30 do 40 ha. »Brat je jako razočaran ratarstvom. Postupno prelazi na lješnjake, kupuje strojeve koji su namijenjeni tom uzgoju. Neće se on nikada potpuno prestati baviti ratarstvom, ali ovo će nam biti primarna proizvodnja«, otkriva.

Hale ukopane u zemlju

Skladišni kapacitet njihove hale je 600 kvadrata. Ukopana je u zemlju pa kada je vani 35°C, u halama ne prelazi 23°C, što je dobro za skladištenje lješnjaka jer na temelju HACCP-a temperatura ne smije prelaziti 30°C, što se kod njih nikada ne događa. S višim temperaturama jezgra gubi vlagu, a kod čišćenja je i veći postotak loma. Otkriva da se plodovi jedu na šest posto vlage, a ove godine niti nemaju potrebe za sušenjem. Svoj lješnjak skladište u prozračnim boks kontejnerima te čiste po potrebi.

Zaprimaju ga još ovaj mjesec, a kroz njezine bi ruke i ove godine moglo proći 200 tona ovog vrijednog ploda. Lješnjak s đakovačkog područja, otkriva, uglavnom završava na talijanskom tržištu.

Iako pored posla koji zahtijeva pun angažman čitave godine, izvanredno studira Ekonomiju, a kada diplomira, planira upisati i Fakultet agrobiotehničkih znanosti u Osijeku. »Puno toga sam naučila od brata, on studira poljoprivredu, ali želim znati sve o procesu razvoja biljke, da znam u svakom trenu što se događa sa sadnicom, kao što pratim lješnjak«, objašnjava te dodaje kako joj i Ekonomski fakultet puno pomaže oko administracije, HACCP-a i marketinga. »Sjećam se kada je profesorica iz marketinga rekla kako ambalaža prodaje proizvod prvi puta, a drugi puta kvaliteta.«

Domaće grickalice

I zaista, puno brige vodi oko ambalaže pa je još uvijek u traženju najprikladnije za keksiće jer, kaže, ne želi da izgube na kvaliteti nakon što je kutija otvorena. »Svi naši proizvodi su u ambalaži koja se može zatvoriti, tako da i kasnije budu jednako kvalitetni, kao kod prvog otvaranja«, obrazlaže.

Anita je prošle godine pored svega završila i prekvalifikaciju za slastičara. »Htjela sam raditi čokoladu iz polikarbonata. Ona ima poseban sjaj koji joj daje aditiv šelak. Međutim, nisam dobila što sam htjela jer nisam imala stroj«, prepričava. Ove je jeseni stigao stroj za namaze, ali to je morala staviti na čekanje jer je posla oko preuzimanja i skladištenja lješnjaka puno. »Imam u glavi nekoliko vrsta namaza, a uz praline ću ih izraditi do Božića«, najavljuje ova poduzetna djevojka koja svoju plaću uglavnom potroši na ulaganje u strojeve i znanje.

Svoje »domaće grickalice«, kako ih naziva, gotovo sve plasiraju u maloprodaji, u nekoliko trgovina u Istri i Dalmaciji. Moći će se kupiti i u Zagrebu, a prisutni su i na sajmovima.

Kako je Anita krenula, mogao bi ovo postati poznati slavonski brend.