Četvrtak, 13. lipnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

22 C°

»Samo kad se smijem«

Tihana Lazović u filmu o odnosima i nasilju u obitelji inspiriranim slučajem iz Zadra

Autor: Ervin Pavleković

25.07.2023. 21:07
Tihana Lazović u filmu o odnosima i nasilju u obitelji inspiriranim slučajem iz Zadra

Foto: DANKO VUČINOVIĆ



Svjetsku premijeru na ovogodišnjem 70. pulskom filmskom festivalu imao je i film »Samo kad se smijem«, redateljice Vanje Juranić, kojem je tijekom festivala dodijeljena nagrada Kino mreže. Nagrada koja se dodjeljuje prvi put omogućuje filmu širu distribuciju, a filmu Juranić dodijeljena je zbog iznimno važne tematike kojom se bavi – obiteljskim nasiljem.


Redateljica i montažerka filma je Vanja Juranić, koja, uz Elmu Tataragić, supotpisuje i scenarij za film, a producenti su Damir Terešak i Nikolina Vučetić Zečević. U glavnim su ulogama Tihana Lazović i Slavko Sobin, a u ostalim se ulogama pojavljuju Jasna Đuričić, Elodie Paleka, Marina Redžepović, Stojan Matavulj, Stipe Radoja, Nadine Mičić, Iva Jerković, Ivan Čuić, Filip Radoš, Gloria Dubelj, Mirela Brekalo, Maruška Aras i Aneta Grabovac. Direktor fotografije je Danko Vučinović, kostimografkinja Lidija Sertić, a skladateljica je Janja Lončar.


Radnja filma donosi priču o dvadesetosmogodišnjoj Tini (Lazović) koja s mužem Franom (Sobin) vodi naizgled idiličan život. Zatrudnjevši tijekom studija psihologije, Tina prekida studij, a dane provodi kao kućanica. S mužem koji radi dobar posao i dovoljno zarađuje, ona se ni ne mora zaposliti, no s obzirom na to da je od studija odustala zbog trudnoće i majčinstva, jednoga dana nakon što sretne kolegicu sa studija, dobije ideju da se vrati u studentske klupe. Smatrajući da je njezina šestogodišnja kći već dovoljno velika, te da može nastaviti sa studijem, Tina se ipak odlučuje slijediti svoju nekadašnju, očigledno nikad ugašenu želju. Međutim, nije baš da nailazi na odobravanje muža i okoline. Iako se čini da je njezin muž u redu s tom odlukom, njegove prve reakcije sugeriraju ipak kakvo neslaganje s takvom situacijom, što se kasnije pokaže točno, jer situacija se dodatno zakomplicira sitnim spačkama, a potom i nasiljem.


Prikrivena tenzija




Dakle, atmosfera oko nje, iako se na prvu čini idilična, nije nimalo takva, već vrvi situacijama i trenucima u kojima se nazire prikrivena tenzija dominantno zabašurenog patrijarhalnoga društva kakvome i danas svjedočimo. Tako već na samome početku u sceni obiteljskoga ručka vidimo kako muške glave sjede za stolom, dok su žene odvojene, i/ili blizu kuhinji. Taj trenutak u kojem Tinin šogor negoduje, jer njemu i njegovim sinovima, među kojima i Tininom mužu, nije natočila piće koje je i donijela, možda najbolje dočarava suštinu cijele situacije i poziciju žene u društvu. A njezina je pozicija i mjesto i dalje onakvo kakvom ga naznačila Arijana Čulina u svojem djelu »Što svaka žena triba znat o onin stvarima«, u kuhinji i u krevetu (»u kužini kuvarice, a u postelji kurve«). A tako je i u Tininom slučaju koja, osim tih dviju funkcija, ima i onu majčinsku.


Također, Franova majka dobar je primjerak da je ženi mjesto u kuhinji, jer ona kuha, priprema i služi druge i ne izlazi iz kuhinje čak ni na poziv njezine snahe. Skicu patrijarhalnoga osim obitelji Frana svojim su ponašanjem, replikama i razmišljanjima upotpunile i Tinine prijateljice, koje žive očigledno isprazne obiteljske živote, pa im kave i druženja služe kao ispušni ventil koji se odvija po ustaljenim obrascima – komentiranja drugih, tipičnoga prigovaranja i njihova općeg nezadovoljstva zapakiranog u bezidejnost, zamecima kiča te sveopću životnu postbračnu pasivizaciju. Štoviše, njihova se ispraznost najbolje očituje u sceni u parku kad na težinu Tinine situacije njezina prijateljica postavi tek nekoliko usputnih pitanja koja nemaju stvarnu intenciju usmjeravanja k razrješavanju njezine životne situacije, nakon čega kaže kako mora ići kući.


Povratak na studij


Trenutak koji je u Tininoj obitelji promijenio sve njezin je povratak na studij, zbog kojeg ne može kao prije voditi kućanske poslove, pa muža tako dočeka stan u neredu, nema dovoljno toaletnog papira, a Tini jednom čak i zagori večera koju mu je navečer podrgrijavala. Obiteljski sklad i velika ljubav samo su privid, jer svaki novi detalj koji pokazuje da se situacija s Tinom mijenja, kao uostalom i ona sama, njezinog će muža uzrujati, zbog čega nastupa fizičko nasilje. Međutim, obratimo li pažnju malo bolje na njegove reakcije, u potpunosti je jasno kako Frane uopće nije osoba kakvom se doima, već cijelo vrijeme postoje naznake pasivne agresije, one koje u svakoj situaciji koja donosi nešto novo, bilo pitanje nastavka studiranja i povratka na fakultet, ili izlaska na prijateljičin rođendan, u njemu izaziva onu reakciju koja je jasan signal, uputa u ono što se dalje može očekivati. A nizanjem situacija u kojima Tina pokazuje preveliku slobodu, ili nemar za njezinu primarnu funkciju domaćice i majke, gradira u iskaljivanje muževa bijesa fizičkim nasiljem, što je portretirano šokantim scenama u kojima naprasno i neočekivano, zvjerski diže ruku na ženu.


Kakva je težina situacije žene u braku koja proživljava nasilje možda najbolje svjedoči reakcija Tinine majke, koja je ipak uvjerava, nakon što poslije prvog fizičkog sukoba ona odlazi majci, kako će se sve popraviti. I na trenutak se i čini da se sve popravilo, sve do samog kraja koji je posve šokantan i koji svojom realističnošću alarmira sve dionike društva da i dalje ustraju u naglašavanju pozicije žene danas, nužnosti njezine emancipacije, kao i na upozoravanju na sveprisutno obiteljsko nasilje koje je i dalje gorući problem današnjice, kao i zakonodavni okviri nedovoljno osjetljivi za žrtvu, a dovoljno labavi za nasilnike.


Radnja ove drame je linearna, uz pokoje analepse u formi sjećanja, odnosno »flash back« trenutke kojima se ukazuje na ozbiljnost situacije protagonistice. Priča je uokvirena motivom oniričkog koji se pojavljuje na samome početku filma te pred sam kraj uz pridodani dio koji u formi epiloga pojašnjava što se ranije točno dogodilo. Taj motiv intencionalno kroz cijeli film naglašava mogućnost eskalacije situacije, želju protagonistice da je sve samo san, te za njezinu brigu za skrbništvo nad njezinom kćeri, kao i za njezinu budućnost i odrastanje tijekom kojeg će morati svakako saznati šokantnu obiteljsku istinu. Radnja filma smještena je u grad Zadar, pa se mogu vidjeti prepoznatljivi dijelovi grada oko Sveučilišta u Zadru, gradske uličice u samome centru, dijelovi uz rivu, a posebno je vizualno prijemčiva scena na morskim orguljama, kao i ona vožnje autom u kojoj imamo pogled kroz vjetrobransko staklo na kojem se zrcale palme. Iako nevelik trajanjem, jer traje svega sedamdeset tri minute, film je režiserski odmjeren, nema suvišnih scena i praznog hoda, kao ni pretencioznih repliciranja stalnih sugestivnih planova kamere. Dijalozi su protočni, obiluju prepoznatljivim društvenim kodom i ustaljenim replikama, pa se s obzirom na to i s obzirom na fokus filma koji je na jednoj obitelji čini kako se radi o vrlo realističnome prikazu života iz naše sredine ili svakodnevice.


Realističan prikaz


Uokvirivanjem priče istim motivom na početku i pri kraju filma, korištenjem snova/noćnih mora kao projekcije zlokobnoga tijekom cijeloga filma, kao i postavljanjem kraja u svojevrsnoj formi epiloga izbjegnuta je doslovnost pripovijedanja, a samim krajem, scenom trčanja u zatvoru u kojem se slika kojoj je u fokusu protagonsitica zamrzne ostvarena je nota simboličnoga – snažne žene koja se izborila za sebe, bez obzira na ishod. S druge strane, nekoliko nota sa Županijskog suda u Zadru iz 2005. godine prikazano u odjavnoj špici dalo je jasnu potvrdu monstruoznosti našega društva koje i dalje preblago tretira nasilnike. Kao i u stvarnome životu, kad situacija eskalira i kad dođe do neželjenih posljedice onda se (društvo) pita zašto se nije preveniralo. No odgovor je u sustavu i u njegovoj efikasnosti, onome koji je Tinu, nakon ponavljajućeg brutalnog premlaćivanja, a u konačnici i silovanja, kaznio zbog samoobrane.


Svojim ulogama supružnika Lazović i Sobin uspjeli su dati realističan prikaz patologije obiteljskih odnosa, kao što je i cjelokupna glumačka postava uspjela dati uvid u patologiju društvenih odnosa. Iznimnim glumačkim ostvarenjima ocrtana je pozicija i uloga žene u društvu danas, time i muškarca, definirano je nasilje i definirani su propusti u djelovanju glede njegova sprečavanja, te je dana kritika pravosudnoga sustava. Film je to čija je priča mogla biti preuzeta iz medijskih napisa o obiteljskome nasilju, jer je priča iz nedvojbeno naše iskustvene zbilje, iz našeg susjedstva, stoga ga je nužno pogledati.


Film »Samo kad se smijem« uvjerljiv je prikaz obiteljskih odnosa, psihologije i geneze nasilja s njegovim posljedicama, kritičko portretiranje uloge i pozicije žene u (južnjačkim) konturama patrijarhalnog društva ili jednostavno šokatna priča o posljedicama nasilja koje još uvijek uzimamo zdravo za gotovo, sve dok se ne dogodi i – nama.