Sarajevo Film Festival okupio velika imena svjetske kinematografije

U sezoni filmskofestivalskih svečanosti završilo je još jedno veliko slavlje sedme umjetnosti, ono ovogodišnjega 32. izdanja Sarajevo Film Festivala koje se održavalo od 14. do 21. kolovoza, a donijelo je presjek aktualne filmske produkcije, kao i uvid u različite filmske poetike i tendencije.

Tome su svakako pridonijeli prožimanje regionalne i svjetske filmske scene, brojni filmovi iz različitih dijelova svijeta, odnosno jaki autorski glasovi koji su se itekako čuli i ove godine.

Neki od jakih glasova dakako su i oni koji djeluju u određenom vremenskom zahvatu, neko dulje vrijeme, dekadama, a njihov umjetnički rad inspirira, motivira, potiče, emocionalno dobacuje te nerijetko onu nužnopotrebnu kritičnu masu.

Baš zato Sarajevo Film Festival svake godine zaslužnim pojedincima koji su dali velik doprinos kinematografiji dodjeljuje veliko priznanje Počasno Srce Sarajeva, a ove je godine uručeno glumici Emily Watson, glumcima Woodyju Harrelsonu i Diegu Luni te redatelju Asgharu Farhadiju koji su, uz redatelje Pawela Pawlikowskog, Céline Sciamma i Rodriga Sorogoyena, ove godine održali i festivalske masterclassove. Uz njih, na svečanoj ceremoniji dodjele nagrada Srce Sarajeva isto je priznanje uručeno glumcu Emiru Hadžihafizbegoviću.

Razgovor s Farhadijem

U razgovoru koji je moderirao britanski filmski kritičar Neil Young, jedan od najznačajnijih iranskih i svjetskih filmskih autora dvadeset prvoga stoljeća, Asghar Farhadi, dotaknuo se djetinjstva, filmskih početaka, umijeća pripovijedanja, odgovornosti samog autora te govorio o potrebi da film ne nudi jednostavne odgovore na ona složena ljudska pitanja.

Ovaj dvostruki dobitnik nagrade Oscar međunarodno je priznanje stekao filmovima koji velike moralne i društvene dileme pronalaze unutar naizgled običnih života. Za film »Razvod« (2011.) redatelj je osvojio Oscar za najbolji film na stranom jeziku, postavši prvi iranski redatelj koji je osvojio to priznanje, dok je drugu nagradu Oscar dobio za film »Trgovački putnik« (2016.).

Glumica Emily Watson na Sarajevo Film Festivalu

Njegov opus uključuje i filmove »O Elly«, »Prošlost«, »Svi znaju sve« i »Heroj«, koji mu je donio Grand Prix Filmskog festivala u Cannesu. Uz redateljevo najnovije ostvarenje, film »Paralelne priče«, sarajevska je publika imala prilike u sklopu ovogodišnje retrospektive programa Posvećeno na velikome platnu pogledati autorov bogat filmski opus.

Govoreći o počecima svog odnosa prema filmu, Farhadi se prisjetio djetinjstva u malom iranskom gradu, u kojem kina nisu bila dostupna.

– Mislim da svi u sebi nosimo neku vrstu emocionalne banke. Još kao djeca počinjemo skupljati iskustva, slike, osjećaje i priče koje kasnije, često i nesvjesno, nosimo sa sobom. Svakog ljeta provodio sam vrijeme s ocem i promatrao ljude oko sebe. Danas shvaćam da je upravo to bilo moje prvo filmsko obrazovanje, kazao je Farhadi.

Nagrađivani je redatelj svoj prvi kratki film snimio sa samo trinaest godina, a posebno mjesto u njegovu sjećanju zauzima djed, kojeg je doživljavao kao istinskog heroja.

– Moj djed je bio moj junak. Kad god bi dolazio u posjet, sve je pretvarao u priču. Ja nosim njegovo ime i osjećam da smo nas dvojica povezani upravo kroz pričanje. Priča je postala moj način izražavanja, istaknuo je redatelj.

Na njegov odnos prema pripovijedanju snažno je utjecalo i jedno neobično filmsko iskustvo; budući da u njegovu gradu nije bilo kina, autobusom je s prijateljima odlazio u susjedni grad, no zbog kašnjenja autobusa na projekcije bi gotovo uvijek stizali tek pred kraj filma.

– Imao sam oko sedam godina i gledao sam samo završetke filmova. To je bilo čudno, ali je na mene ostavilo ogroman trag. Kada vidite kraj, a ne znate što se dogodilo prije toga, vaša mašta počinje raditi. U mojoj glavi počinjali su nastajati vlastiti filmovi. To me naučilo da ne prihvaćam priču samo onakvom kakva mi je ponuđena, priča filmaš.

Diego Luna primio je Počasno Srce Sarajeva

Upravo se taj i takav odnos prema publici i samoj priči može prepoznati i u njegovu autorskom pristupu, jer Farhadi svojim filmovima ne želi donositi konačne presude, već ostaviti prostor gledatelju da sam procijeni likove i njihove postupke.

– Život nije linearan, on je slojevit. Sve što nam se događa ostaje negdje u nama i kasnije se vraća kroz ono što stvaramo. U klasičnom filmu autor često preuzima odgovornost da publici kaže tko je dobar, a tko loš.

U suvremenom filmu želim da gledatelj preuzme tu odgovornost. Ne želim mu reći što da misli, nego mu dati dovoljno razloga da sam donese zaključak, pojašnjava.

Takav je autorski pristup razvidan i u njegovu filmu »Razvod« iz 2011. godine, koji je prikazan i na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu u okviru gala projekcije. Film koji počinje kao priča o bračnoj krizi postupno se razvija u složenu dramu o klasnim razlikama, odgovornosti, vjeri, roditeljstvu te istini.

Nakon prvog dolaska u Sarajevo još 2018. godine, kada je bio predsjednik festivalskog žirija, Farhadi se na 32. Sarajevo Film Festivalu ponovo susreo s domaćom publikom, a u znak priznanja za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti uručeno mu je Počasno Srce Sarajeva.

Masterclass Woodyja Harrelsona

Na ovogodišnjem festivalu isto je priznanje, Počasno Srce Sarajeva, dobio i američki glumac Woody Harrelson, koji je održao i masterclass. U razgovoru koji je također moderirao britanski filmski kritičar Neil Young, slavni je glumac govorio o svom životnom i profesionalnom putu, od prvih nastupa i studija glume do uloga koje su mu obilježile karijeru.

– Mislim da je svaki glumac pomalo showman. Uvijek pokušavam nešto izvesti, nekoga zadiviti, rekao je Harrelson na početku masterclassa, otkrivši da kao dijete nije razmišljao o tome da bi jednoga dana mogao živjeti od glume, no do prekretnice je došlo u srednjoj školi, kada ga je nakon jednog nastupa s pjesmama Elvisa Presleyja kolegica pozvala da se pridruži dramskoj sekciji.

– Tako je zapravo počeo moj glumački put. Nisam tada mogao znati da će me jedan takav, naizgled slučajan trenutak, odvesti prema profesiji koja će mi promijeniti cijeli život, prisjetio se, a na oduševljenje publike tom je prigodom i zapjevao.

Nakon studija glume i kazališta stigao je na Broadway, a zatim i na televiziju, a na njegovu karijernom putu presudna je bila audicija za seriju »Kafić Uzdravlje«.

Činjenica da je u trenutku prijave na audiciju za seriju koja će kasnije postati svjetski popularna Harrelson iza sebe imao brodvejsko iskustvo pomogla mu je da na audiciji bude posve opušten, što je rezultiralo time da je ulogu dobio u vrlo kratkom roku, te je morao odlučiti hoće li prijeći na televiziju.

Održan je masterclass s Diegom Lunom

– »Kafić Uzdravlje« me napravio onim što sam danas. Ta serija mi je otvorila vrata i dala mi život kakav nisam mogao ni zamisliti, rekao je Harrelson, prisjetivši se i uloge Larryja Flynta u filmu »Narod protiv Larryja Flynta«, za koju je bio nominiran za nagradu Oscar, kao i rada na filmu »LBJ«, u kojem je glumio američkog predsjednika Lyndona B. Johnsona. Za tu je ulogu, naglasio je, prošao fizičku transformaciju uz pomoć maske i protetike:

– Mnogi glumci rade iznutra prema van. Ja često volim raditi izvana prema unutra. Kada promijenite tijelo, lice, način na koji izgledate, to počinje mijenjati i način na koji razmišljate i osjećate, kazao je.

Također se osvrnuo i na prijateljstvo s Matthewom McConaugheyjem, s kojim je glumio u prvoj sezoni serije »Pravi detektiv«, ali i na njihovu novu seriju »Brothers«, inspiriranu šalom o tome da su njih dvojica možda polubraća.

Dio razgovora posvetio je i Sarajevu, o kojem je govorio s velikim entuzijazmom, istaknuvši da je već tijekom boravka u gradu imao vrlo pozitivna iskustva i susrete s ljudima, a sada je, simbolično, trideset godina nakon što je u Sarajevu snimao film »Dobrodošli u Sarajevo«, glumac na 32. SFF-u dobio Počasno Srce Sarajeva.

– Ovo je mnogo više nego što sam očekivao. Bio je velik šok doći ovamo neposredno nakon rata. Razaranja su bila nezamisliva. Mnogi od vas, naravno, znaju o čemu govorim. Unatoč svemu što ste prošli, tada ste mi pokazali veliku ljubaznost, toplinu i smisao za humor, a to i danas osjećam od vas.

Sada vam mogu reći, iz dubine svoga bića i s iskrenom poniznošću, da mi ovo Srce Sarajeva znači više od bilo kojeg priznanja koje sam ikada primio. Stavit ću ga u našu dnevnu sobu kako bi me uvijek podsjećalo na vas – divne ljude Sarajeva.

Hvala vam. Svojom hrabrošću, otpornošću i strašću prema velikoj umjetnosti i velikim talentima istinski ste dotaknuli moje srce, kazao je u povodu primanja velikog priznanja vidno dirnuti glumac, primivši gromoglasan pljesak.

Prisjećajući se snimanja filma u Sarajevu, Harrelson je s pozornice posebno pozdravio dvoje ljudi s kojima je snimio film »Dobrodošli u Sarajevo«, hrvatskog glumca Gorana Višnjića te Emiru Nušević Nuhić, koja je imala samo jedanaest godina kada se pojavila u filmu.

Nagrada i glumcu Emiru Hadžihafizbegoviću

Na ovogodišnjem je festivalu prikazan i film »Dobro došli u Sarajevo« Michaela Winterbottoma iz 1997. godine, u kojem Harrelson igra jednu od glavnih uloga.

Film je iste godine u kojoj je distribuiran premijerno prikazan u Cannesu, a potom i na trećem Sarajevo Film Festivalu. Film »Dobro došli u Sarajevo« je ratna drama zasnovana na istinitoj priči i knjizi »Natasha’s Story« britanskog novinara Michaela Nicholsona, koja prati grupu reportera tijekom opsade Sarajeva devedesetih godina.

Glavni lik, reporter Michael Henderson, tijekom posjeta lokalnom sirotištu duboko se povezuje s devetogodišnjom Emrom. Vođen empatijom i ogorčenjem zbog pasivnosti međunarodne zajednice, odlučuje je ilegalno prokrijumčariti u Englesku.

Sorogoyen i Pawlikowski

Jedan od najcjenjenijih autora suvremene španjolske kinematografije, čiji opus do danas bilježi 42 nominacije za Goyu, Rodrigo Sorogoyen, također je u sklopu festivala održao masterclass, a u razgovoru s filmskim kritičarom Neilom Youngom dotaknuo se pitanja redateljskog zanata, scenarija i dugogodišnjih suradnika, kao i neobičnog početka njegove karijere koji je vezan upravo za – Sarajevo.

Naime, Sorogoyen je u Sarajevu prvi put boravio tijekom ekonomske krize, još prije sedamnaest godina.

– Tek što smo završili filmsku školu, krenuli smo na put kroz Balkan i sasvim slučajno završili na Sarajevo Film Festivalu. Upravo smo tu donijeli odluku da osnujemo vlastitu produkcijsku kompaniju. Sarajevo je mjesto u kojem je počeo moj filmski put, otkrio je redatelj.

Redatelj Rodrigo Sorogoyen rođen je 1981. godine u Madridu. Njegov kratki film »Majka« nominiran je za nagradu Oscar 2019. godine. Bio je koscenarist, redatelj i producent filma »Zvijeri«, koji je osvojio brojne nagrade, među kojima i nagradu César za najbolji strani film, te nagradu Goya za najbolji film, najbolji originalni scenarij i najbolju režiju.

Režirao je seriju »Nove godine«, koja je imala svjetsku premijeru na Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji. Na festivalu je prikazan njegov novi film »Oni koje volimo«, priča o proslavljenom filmskom redatelju Estebanu Martinezu, koji je zbog svojih filmova i zbog prošlosti obilježene nasiljem i neumjerenošću stekao status legende.

Oskarovac Pawel Pawlikowski u Sarajevu

Svojoj kćeri Emiliji nudi ulogu u svom novom filmu pod izgovorom da želi potaknuti razvoj njezine dosad stagnirajuće glumačke karijere, a njihov suživot na filmskom setu potaknut će bliskost koju godinama nisu osjećali, ali će također otvoriti stare, nikad zacijeljene rane.

Nakon što je ovogodišnji festival otvorila drama »Očevina« nagradom Oscar nagrađenog poljskog redatelja Pawela Pawlikowskog, redatelj je na predstavljanju svojeg novog filma govorio o njegovim povijesnim i osobnim slojevima te posebnoj vezi koju njegovi filmovi imaju sa Sarajevom.

Pawlikowski je istaknuo da se u Sarajevu osjeća kao kod kuće, opisujući ga kao »grad koji miriše na povijest«. O filmu »Očevina« je tako govorio kao o osobnoj priči o Europi, oblikovanoj njegovim iskustvom života u različitim zemljama, ali i o složenom odnosu čovjeka prema domovini. Istaknuo je i važnost suradnje s glumcima te činjenicu da se scenarij tijekom rada neprestano mijenja, dok glazba za njega ima posebno mjesto u stvaranju filma.

Također, u masterclass razgovoru s bosansko-australskim književnikom Ennisom Čehićem, redatelj Pawlikowski je govorio o svojim počecima, dokumentarnom filmu, Balkanu, vlastitom redateljskom postupku i potrebi da priče ostanu dovoljno otvorene da mogu nastaviti živjeti i nakon posljednjeg kadra.

Iako je sam redatelj kazao da su mu filmovi »uvijek bili bijeg od života«, njegov je autorski put obilježen povratkom u stvarnost. Pretvarajući se da ga zanima televizija, redatelj je kazao da se BBC-ju približio gotovo strateški i da mu je upravo ta britanska televizija otvorila put prema filmskoj industriji.

– Tada je BBC bio mnogo otvorenija institucija i postojalo je više prostora da čovjek dođe s idejom i pokuša je realizirati. Preko Nigela Williamsa dobio sam priliku predstaviti svoje ideje za dokumentarne filmove. Jedan od tih filmova nastao je upravo uz podršku BBC-ja, osvojio je Emmy i, što je za mene tada bilo najvažnije, otvorio mi vrata prema većim produkcijama i ozbiljnijem radu u industriji.

U sklopu masterclassa je prikazan i isječak iz redateljeva dokumentarca »Serbian epics« iz 1992. godine, nastalog u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, pa se Pawlikowski osvrnuo na susrete s Radovanom Karadžićem i njegovom majkom, do kojih nije bilo jednostavno doći.

– Temi nisam smio pristupiti isključivo novinarski. Želio sam razumjeti svakodnevni život Srba, vidjeti kako ljudi žive i razmišljaju, i pronaći ugao koji neće samo ponavljati ono što su tada već intenzivno izvještavali svjetski mediji, ispričao je.

Film »Očevina«

Iz dokumentarnog filma Pawlikowski je postepeno prešao na igrani film; iako dokumentaristički instinkt nikada nije izgubio, više ga privlači mogućnost da stvarnost preoblikuje kroz atmosferu, karaktere i ono što ostaje neizgovoreno.

Predstavljen je film »Očevina« Pawela Pawlikowskog

Kako je istaknuto u razgovoru, redateljski princip Pawlikowskog je jednostavan, ali zahtjevan; napisati scene koje mnogo impliciraju, a ništa ne objašnjavaju. Redatelj preferira mali broj likova, snažnu koncentraciju na jednu stvar i karaktere koji su unutrašnje konfliktni. Scenarij za njega nije kakva gotova, zatvorena cjelina, već ga »mijenja, ostavlja otvorenim i dopušta vremenu da intervenira«.

S filmom »Ida« Pawlikowski se vratio Poljskoj i svijetu oblikovanom poviješću koja mu je nedostajala u Engleskoj. Iz obiteljskih albuma i vlastitih sjećanja nastala je priča prožeta zvukovima njegova djetinjstva, pop-glazbom i jazzom šezdesetih godina.

Film je osvojio nagradu Oscar i postao prvi poljski dobitnik nagrade za najbolji međunarodni film. Interes za podijeljenu Europu, ljubav i ljude koje povijest razdvaja redatelj je dodatno produbio u »Hladnom ratu«, a upravo je iz tog interesa nastao i redateljev posljednji film »Očevina«.

Za film koji mu je donio još jednu nagradu u Cannesu, onu za najbolju režiju, Pawlikowski je proučavao biografije Thomasa Manna, želeći kroz njegovu osobnu priču prikazati Europu u trenutku raspada jednog i nastanka drugog poretka.

Kako kaže, nije ga zanimala samo povijesna figura velikog pisca, već njegov unutarnji svijet i pokušaj da kroz pojedinca razumije vrijeme u kojem živi. Od ratnog Balkana, preko poslijeratne Poljske do podijeljene Europe, Pawlikowskog tako ponovo zanima isti motiv – čovjek koji pokušava razumjeti vlastiti život dok se oko njega mijenja povijest. Njegovi filmovi pritom umjesto onih konačnih odgovora, priče gledateljima ostavljaju otvorenima.