Jasen Boko u Gradskoj knjižnici djeci predstavio teško putovanje u Afriku: 'Mnoga djeca nemaju ono što je nama normalno'

Nakon više od desetljeća putovanja, dvadesetak knjiga te bezbroj susreta s ljudima diljem svijeta, Jasen Boko, diplomirani dramaturg, slobodni umjetnik te novinar s više od trideset godina iskustva, danas se ne doživljava kao netko tko »skuplja zemlje«, štoviše, kako sam kaže, ni ne zna točan broj zemalja koje je posjetio, nego kao netko tko kroz svoja putovanja i djela pokušava razumjeti svijet i prenijeti ga upravo kroz ljude.

Putovanja za njega nikada nisu bila pitanje novca i vremena, nego odluke. Putovao je još od ‘80-ih, snalazio se kako je znao, od autostopa do spavanja na klupi u Parizu, radio u Norveškoj kako bi si otvorio svijet, živio jedno vrijeme u New Yorku. Ali je, kako otkriva za naš list, uvijek birao put umjesto sigurnosti. I danas živi kao podstanar, svjesno birajući takav način života kao slobodni umjetnik koji sa sobom donosi određene izazove.

Bogatstvo i paradoks

Gostujući u Gradskoj knjižnici Zadar, u sklopu programa Palača riječi, svoju je slikovnicu »Djeca Kenije – Faith« (2025.) predstavio pred zadarskim osnovnoškolcima i ostalim posjetiteljima, a razgovor je otvorio pitanjem što je danas »normalan« život i koliko se on razlikuje ovisno o tome gdje se rodimo.

– Pokušao sam objasniti da ono što mi smatramo »normalnim« zapravo nije normalno za većinu djece svijeta. Da se ujutro probudiš u toplom krevetu, da imaš vodu, struju, školu – to nema ogroman broj djece, kaže Boko.

Takva poruka, izrečena izravno i bez uljepšavanja, nema svrhu izazvati sažaljenje, nego razumijevanje. Kako ističe, važno je osvijestiti koliko imamo sreće i postati svjestan svijeta koji postoji izvan vlastitog iskustva. Putovanje u istočnu Afriku, posebno Keniju, za njega je bilo jedno od onih koje mijenjaju perspektivu.

–​ Kenija je zanimljiva zemlja, poznata po safarijima i nacionalnim parkovima, to je ono što privlači turiste. Ali to je i dalje zemlja koja je daleko od ugodne za život, govori Boko.

Iza te slike, dodaje, stoji svakodnevica koju je teško usporediti s europskom.

– To su ljudi koji prežive s jako malo. Nije to uvijek glad u doslovnom smislu, ali život je težak. Sustavi su slabi, školstvo je loše, zdravstvo, plaće minimalne, dodaje ovaj dramaturg.

No ono što posebno naglašava jest paradoks koji, kako kaže, najbolje opisuje ne samo Keniju nego i cijelu Afriku.

– Mi Afriku doživljavamo kao siromašan kontinent, a ona je zapravo najbogatiji. Ima rudna bogatstva, zlato, ogromne poljoprivredne površine koje su potpuno neiskorištene. Afrika bi mogla ne samo prehraniti sebe, nego i pola svijeta, naglašava autor slikovnice.

Problem je, dodaje, u sustavu.

– Taj novac ne dolazi do ljudi. Odlazi kroz korupciju, kroz sustave u kojima političari dolaze na vlast da bi mogli krasti. Javni novac ide njima, a ne ljudima.

Djeca bez šanse

Na put u Keniju nije krenuo slučajno. Raspitivao se među kolegama i putnicima, a odluka je pala kada je čuo za rad fra Mire koji je na misiji upravo u Keniji.

– Posebno mi je bilo važno što postoji dom za djecu. Htio sam vidjeti tu priču iznutra. Iako nisam veliki obožavatelj crkve, u Africi ona radi ono što država ne radi, pomaže ljudima kojima nitko ne pomaže, priča Boko koji je u Donjoj Sukubiji upoznao sustav »kumstva«, kroz koji ljudi, najčešće iz Hrvatske, financiraju školovanje djece.

– To je vrlo jednostavan, ali iznimno učinkovit sustav. Za relativno mali iznos može se djetetu omogućiti školovanje, hrana i osnovni uvjeti života. Kod nas to nije velik novac, a njima znači sve.

Ono što ga je najviše pogodilo nije bila samo materijalna oskudica, nego položaj djece koja su, kako kaže, »dvostruko hendikepirana«.

– Ta djeca su već samim rođenjem u Africi u lošijoj poziciji, a ako uz to imaju fizički ili mentalni hendikep, njihove šanse za život praktički nestaju. U takvim uvjetima često su prepuštena sama sebi i bez ovakvih domova bila bi osuđena na ulicu, a često i na smrt, objašnjava putopisac.

Jedna od njih je i petnaestogodišnja Faith, djevojčica čiju je priču odlučio ispričati upravo kroz slikovnicu.

– Upoznao sam je u domu. Njezini roditelji nisu mogli brinuti o njoj. To nije pitanje nebrige, nego borbe za preživljavanje. Ako moraš raditi da bi preživio, nemaš mogućnost brinuti o djetetu koje ima hendikep i zahtjeva dodatnu skrb, pojašnjava Boko.

U domu u kojem živi između dvadesetak i tridesetak djece, jer je kapacitet ograničen, vlada posebna atmosfera međusobne brige i solidarnosti.

– Ono što me posebno dojmilo jest koliko si ta djeca međusobno pomažu. To je jedna mala zajednica u kojoj, unatoč svemu, postoji osjećaj pripadnosti, pa tako nerijetko pomažu u kuhinji i slično, dočarava ovaj putopisac.

Male radosti

Slika kenijske svakodnevice dodatno ogoljuje razmjere razlika o kojima govori.

– Imao sam priliku vidjeti kako izgleda njihovo školstvo. U jednoj prostoriji, na dvadesetak kvadrata, zna biti i dvadesetak djece s jednim učiteljem, često bez osnovnih uvjeta poput prozora. To je njihova nastava, opisuje Boko koji se prisjetio i trenutka kada im je fra Miro podijelio nove školske uniforme, ističući kako se upravo u takvim situacijama najjasnije vidi koliko malo treba za njihovu sreću.

Takvi prizori, priznaje, teško se zaboravljaju i upravo su ga oni potaknuli na konkretan potez.

– Mislim da nije pošteno da ja nešto zaradim na toj priči, a da njima to ništa ne znači. Zato sam odlučio da prihod od slikovnice ide za školovanje barem jednog djeteta, otkriva Boko, dodajući kako tu podršku želi nastaviti i dugoročno, jer je to, kako kaže, njegov način da vrati barem mali dio onoga što je tamo vidio i doživio.

Za razliku od većine njegovih tekstova, u kojima često koristi humor, ironiju i autoironiju, rad na ovoj knjizi bio je znatno drugačiji i osobno zahtjevniji.

– Inače u pisanju imam puno ironije i distance, ali ovdje mi to jednostavno nije išlo. Tema je bila preteška. To je jedno od putovanja koje me istinski pogodilo i bilo mi je mučno pisati, zaključuje Boko dodajući kako takvo iskustvo teško može ostaviti ravnodušnim svakoga tko ima barem malo empatije.