Ilustratorica i dizajnerica Ena Jurov otkriva zašto kroz umjetnost progovara o nepravdi

Ena Jurov, ilustratorica, autorica stripa i dizajnerica vizualnih komunikacija – Zadranka sa zagrebačkom adresom – predstavit će slikovnicu »Djeca s igrališta Madine Hussiny« 13. svibnja na pulskom festivalu dječje književnosti Monte Librić. Ena se kroz svoje ilustracije nerijetko bavi temom društvene nepravde, a u razgovoru nam je ispričala više o tome kako je došlo do ove suradnje s književnicom Oljom Savičević Ivančević koja potpisuje tekst.

Naime, prije nego što je upoznala Olju, već je nekoliko godina, kako priča, razmišljala o stvaranju slikovnice posvećene Madini Hussiny, afganistanskoj djevojčici čiji je život prerano prekinut zbog nemilosrdnog sustava državnih granica.

– Kao ilustratorica, pokušavala sam stvoriti tekst, ali to nije bilo to, pa je projekt završio u ladici neko vrijeme. No, sve se promijenilo kad sam upoznala Olju u Centru za mlade Ribnjak, gdje smo zajedno vodile jednu radionicu. Tada sam shvatila da odlično surađujemo, pa sam je pitala hoće li napisati tekst za moju slikovnicu.

Pristala je i napisala vrlo brzo tekst na temelju teksta Marijane Hameršak, istraživačice s Instituta za etnologiju i folkloristiku koja je odgovarala na razna moja pitanja o tome kako je mogao izgledati Madinin život, započela je Ena, dodajući kako, s obzirom na osjetljivost teme, mnogi možda ne bi imali hrabrosti objaviti nešto poput toga. No, na sreću, slikovnicu je izdao Sandorf, i od sljedećeg tjedna bit će dostupna na policama knjižara.

Trajni podsjetnik

Jedan od glavnih ciljeva slikovnice, kako ističe ova ilustratorica, jest da ime malene Madine ostane kao trajni podsjetnik na društvenu nepravdu koja je neminovno dio naše društvene zbilje.

– Slikovnica je dio veće inicijative koja ima za cilj da Madinino ime ostane zapamćeno. Prvo nam je palo na pamet nazvati igralište na Ribnjaku po njoj, no nažalost to nije bilo pravno izvedivo. Sada razmišljamo o nekoj drugoj mogućnosti, možda o ulici ili stazi. Želimo da njezino ime ostane trajni podsjetnik na tragične događaje na granici, odnosno na ubijanje djece, ističe Ena, te dodaje kako će njezino ime ostati i kroz ovu slikovnicu koja podsjeća na važnost progovaranja o ovim temama o kojima se nerijetko šuti u društvu.

Ilustracije u slikovnici su u njezinom prepoznatljivom stilu, ali se ovaj put malo više poigrala s bojama koje, kako kaže, nisu baš tipične za nju.

– Mislim da sam ih dobro posložila i uspjela stvoriti atmosferu koja odgovara temi. Puno sam se trudila prikazati scene što točnije i preciznije, poput scene izbjegličkog puta iz kampa Bogovađa u Srbiji, gdje sam pazila da predmeti u sobi izgledaju stvarno, kao što bi zaista izgledali na takvom putu. S druge strane, likove djece koji se pojavljuju na Ribnjaku oslikala sam u toplim bojama jer sam željela da taj dio bude nježan i prijateljski kako bi djeca imala dojam sigurnosti i prijateljstva.

Ena je kao djevojčica odrasla u Biogradu na Moru tijekom rata, a kako priča, ona i njezina obitelj imali su mogućnost pobjeći jer su imali putovnice. S druge strane, malena Madina dolazi iz Afganistana i nije imala nikakve legalne mogućnosti za to.

– Sve što se dogodilo malenoj Madini je posljedica pravila, viznog režima i pitanja kako djeca, poput nje, mogu biti pogođeni takvim restrikcijama. To je poanta koju želim prenijeti kroz slikovnicu. Kada sam bila mala nisam razumjela te stvari i u to vrijeme nije bilo slikovnica koje bi objasnile takve situacije, a možda bi upravo takve slikovnice pomogle da shvatim bolje, navodi ova društveno angažirana ilustratorica.

Važne teme

Prije ove slikovnice Ena je napravila i strip koji je izašao s izvještajem o protjerivanju djece bez pratnje s granice Republike Hrvatske, pa nam je kazala nekoliko riječi i o toj inicijativi.

– Izvještaj su napisali iz Centra za mirovne studije u Zagrebu u okviru inicijative Dobrodošli! i Border Monitoring Network. Marijana Hameršak i Tea Vidović su me angažirale da nacrtam strip koji bi ga pratio, i predložile da nacrtam priču o Madine Hussiny. U stripu sam prikazala Madine i njezin put kako kreće iz kampa, prelazi hrvatsku granicu, kako je uhićuju, vraćaju prema Šidu, a na kraju je pregazi vlak i umire.

Tada sam počela razmišljati o ideji za slikovnicu, prisjeća se Ena, te dodaje kako u slikovnici nije prikazala njezinu smrt na tako eksplicitan način. Fokus je na njezinom kratkom životu, djetinjstvu, i o tome kako djeca na Ribnjaku nastavlju živjeti veselo, dok ona, nažalost, ne stigne do tog dijela svog kratkog života.

Govoreći o povratnim reakcijama na njezin rad, ističe kako su uvijek pozitivne.

– Često mi ljudi zahvaljuju što govorim o tim temama, a također spominju kako su moji likovi simpatični i stvaraju dojam da žive u boljem svijetu – onakvom kakav bismo svi voljeli doživjeti, govori Ena te dodaje kako joj to jako puno znači.

Iako joj je teško izdvojiti najvažnije radove, kao primjer navodi onaj na kojem je radila s umjetnicom Selmom Banich – memorijalno platno »Prijelaz«, na kojem su koncem uvezeni portreti ljudi čiji su životi izgubljeni na granici Europske unije, a šivao ga je upravo kolektiv Žene ženama.

– To mi je jedan od značajnijih radova zato što se bavi ozbiljnom temom migracija. Osim toga, imam i drugih tema izvan migracija, poput feminizma i LGBTQ tema. Svaki od tih radova mi je drag i teško bih mogla izdvojiti jedan posebno jer svi nose društvene poruke koje smatram važnima, naglašava ova Zadranka.

Vraćajući se na svoje početke, kako priča, oduvijek je željela crtati, ali nakon srednje škole, kada se upisivala na fakultet, nije išla na ALU jer je smatrala da nije vrhunska crtačica, pa je stoga upisala Studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

– Studij mi je bio odličan u smislu stjecanja tehničkog znanja – naučila sam kako rješavati dizajnerske probleme, ali nisam se usmjerila na ilustraciju. Kasnije sam odlučila otići na dvogodišnji master u Stockholm, gdje sam stvarno počela oblikovati svoj stil i definirati svoje teme.

Tijekom studija provela sam jedan semestar u New Yorku, i tada mi je postalo jasno da komercijalna ilustracija nije za mene. Više su me privukle društvene teme nego rad za reklamnu industriju, iskreno će Ena na koju je uvelike utjecao nekadašnji srednjoškolski časopis »Spektar« koji je izlazio u okviru Prirodoslovno-grafičke škole Zadar.

Spektar kao škola

Časopis je u to vrijeme otvarao teme za koje je tada bilo gotovo nezamislivo da jedan školski časopis obrađuje, i upravo joj je to omogućilo da počne razmišljati malo šire, kako njoj, tako i ostalim učenicima.

– Kroz »Spektar« smo naviknuli na ideju da je moguće otvoreno razgovarati o stvarima koje se ne spominju često i stvarno sam zahvalna na tome. Izgledao je stvarno profesionalno i profesor Edi ga je dugo godina vodio s velikim entuzijazmom. Međutim, nakon broja o temi nacionalizma koji je bio zabranjen izlazio je slabije, a kada sam otišla na faks već je prestao izlaziti, govori Ena, ističući kako je prava šteta što više ne postoji.

Upitali smo je, budući da živi i djeluje u Zagrebu, kako vidi zadarsku likovnu scenu.

– Osobno, Zadar mi je bio neugodan grad, pa sam ga napustila nakon srednje škole. Nikada nisam radila u Zadru, niti su me angažirali za projekte, iako često vodim radionice i radim murale. Čini mi se da grad nije pogodan za kreativce i da na neki način tjera ljude koji žele nešto raditi, iskreno će ova umjetnica.

Međutim, njeguje prijateljsku suradnju s autonomnim društvenim prostorom Nigdjezemska i benkovačkom Udrugom Vlajter-Ego za koje često izrađuje plakate za koncerte.

– Početak suradnje s Nigdjezemskom vežem za povratak iz Švedske prije deset godina, kada smo u sklopu Dizajn studija Plejs radili plakate. Nedavno sam radila plakat za njihov deseti rođendan. Za Vlajternativu izrađujem likove koji se razlikuju od mog uobičajenog stila jer zahtijevaju specifične motive, poput Kotaranina i Bukovčanke.

Ove godine, primjerice, radim na dizajnu koji se odnosi na otpad pronađen pokraj Benkovca. Uvijek se, zapravo, trudimo povezati dizajn s nečim što ima vezu sa stvarnim svijetom, priča Ena te ističe kako se sve to temelji na prijateljskoj bazi i entuzijazmu.

Bez štete

Svestrana Ena održava i radionice za djecu i mlade, pa je otkrila kako vidi mlađe generacije s obzirom na svoje iskustvo.

– Najdraže mi je raditi s petašima i šestašima jer su oni još uvijek, uvjetno rečeno, »nezagađeni« i nisu previše pod utjecajem svijeta oko sebe, pa imaju nevjerojatnu maštu. S njima je stvarno zabavno. Radionice su danas prilično popularne, ali djeca dolaze iz različitih sredina, pa su tako i iskustva različita. Primjerice, u Zagrebu na radionice dolaze vrlo ambiciozna djeca koja imaju sve petice u školi i bave se raznim aktivnostima. S druge strane, u Benkovcu ili na Silbi djeca nemaju toliko sadržaja ili mogućnosti, ali su često otvorenija i kreativnija, podijelila je ova ilustratorica.

Govoreći o inspiraciji, kaže kako nema neki specifičan, studiozan izvor inspiracije.

– Moje ideje dolaze iz punk scene i prostora u kojima se krećem. Nemam uzore u tradicionalnom smislu, više »skupljam« inspiraciju iz svakodnevnog života. Na primjer, sada crtam, kako sam već spomenula, hrpe smeća za plakat ovogodišnje Vlajternative, što nije prvi put, ali to mi dolazi iz tih DIY prostora u kojima se krećem, objašnjava Ena koja najviše preferira, kako kaže, šašave stripove Simona Hanselmanna poput onih iz serijala »Megg, Mogg & Owl«.

U svom radu Ena ima samo jednu misao vodilju – ako ništa drugo, da ne napravi neku štetu.

– Uvijek se bavim društvenim temama jer želim pokrenuti neku promjenu, iako nisam sigurna koliko će to zapravo utjecati. Najviše mi je važna ideja da ne radim ništa što bi moglo negativno utjecati. Mislim da se možda neću direktno obratiti velikom broju ljudi i promijeniti njihova mišljenja, ali mogu možda utjecati na mlađe generacije, posebno djecu.

Nadam se da ću ih potaknuti da razmišljaju i možda da će roditelji razgovarati s njima o tim temama, i to je već pomak, kaže ova kreativka koja trenutačno radi i na vizualnom identitetu za ovogodišnji Cherry Pop Festival te na plakatu za dugometražni film Sunčice Ane Veldić »O mačkama i ljudima«.