Hrvatska glumačka prvakinja iz ansambla Gavelle o četiri desetljeća vjernosti kazalištu: 'Nisam skupljala uloge nego predstave u koje sam vjerovala'

S glumačkom prvakinjom Anjom Šovagović Despot uvijek je lijepo i dobro razgovarati. Slagali se oko svega ili se ne slagali uopće, dijelilo vas štošta ili spajalo sve, uvijek je to onaj dobri, stari, punokrvni razgovor, poslije kojeg čovjek biva bolji. Trebalo bi to čim češće da današnje površno življenje ne traži vazda velikog povoda. E, pa evo ga!

U ansamblu Gavelle 40 godina. Vjernost duga 40 godina u doba kada je vjernost svake vrste vjerojatno na nikad manjoj cijeni. A vrlina je vrijednost. Otkud vjernosti u vas, pa još takve da evo traje 40 godina?

– Sjećam se svog uzbuđenja kada me pokojna Vlasta Balen, koja je tada obnašala dužnost v.d. ravnateljice Gavelle, pozvala da dođem potpisati ugovor za stalni angažman u Dramskom kazalištu Gavella. Nakon predstave »Kralj Lear« koju sam u tom teatru radila s Kostom Spaićem kao redateljem i Fabijanom Šovagovićem kao kraljem Learom, a u kojoj sam igrala Kordeliju. Potpisivanje ugovora bilo je ostvarenje sna koji sam sanjala od kako sam prvi put ušla u to kazalište. Imala sam tijekom tih 40 godina raznih poziva na transfere u druga kazališta, i u HNK, i u ZKM i u HNK Split, obožavala sam raditi u svim tim teatrima, ali nikad nisam htjela otići iz Gavelle. Osjećala bih jezivu grižnju savjesti, kao da bih iznevjerila osobu koju volim.

Rijetka sretnica

U ime tih 40 godina u Gavelli »Mirisi, zlato i tamjan« Slobodana Novaka. Dali su vam da glumite Madonu, stogodišnjakinju. Na prvu lako je to, ako ništa cijelu ste predstavu u krevetu. Ma brzo se gledatelju razbistri da je ta gluma iz postelje najteža moguća uloga, ako ćemo pravo i fizički. Sto godina ima Madona. Vi u najboljim godinama. Kako uopće to odglumiti? Odnosno, kako se za tu ulogu pripremiti!? Nije baš da nekih svijetlih stogodišnjih primjera oko nas ima pa da se na njih ugledate?

– Nažalost, gotovo da i nema oko nas, a u literaturi ih nema uopće! Novakov je roman jedinstven i po tom pitanju. Glavno lice, pored Malog, žena je i još ima »cento anni precisi«! Tako da mogu reći kako sam rijetka sretnica koja je imala prigodu odglumiti ulogu tešku sto godina, a pritom je vrlo nazočna, ne samo u gesti i grimasi već duhom i karakterom kojima na svojim nejakim, izranjavanim, ali stamenim leđima »nosi« cijeli otok. I bez obzira što pjesnik govori kako »nijedan otok nije otok sam za sebe«, Madoni je njezin otok cijeli svemir samo za nju. I za one njezine koji je nikada neće iznevjeriti bez obzira koliko im ta vjernost beskrajno bila teška: neprestano na mukama kroz koje prolaze odolijevajući iskušenjima emocija koje ne prestaju niti onda kada ih u svom srcu pokušavaju usmrtiti. One su tu, uporne i dosadne, ponekad neizdržive, ali ponekad i blagoslovljene.

Madona odbija umrijeti. I premda je u krevetu življa je no ikada. Meni se čini da svi mi imamo u svojim obiteljima pokoju Madonu, koja s prvom traži da joj se priznaju zasluge koje joj se nisu ranije priznavale možda zato što ih se nije sjetila ni tražiti, pa nas tim traženjem samo živcira. Ne volim samo što Madone mimo kazališnih dasaka nekako žive i odlaze ogorčene. Vaša Madona nije ogorčena, ona svemu usprkos voli što je tu, barem se meni tako čini.

– Madona ne želi otići i u tome jest njezina pobjeda, a pobjednici, kako znamo, pišu povijest. Ona ostaje kao konstanta kojom se ponekad možda i može manipulirati, ali izmanipulirani su na kraju svi osim nje. I zapravo, nitko ne zna točno koliko joj je godina, ali svi vjeruju njezinoj tvrdnji da ih ima stotinu inpunto! Pa tako i ja. I ne dopušta da joj komunisti, pored cijelog bogatstva koje su joj oteli, otmu još i godine koje je pošteno stekla i učinila. Vrijeme se, ionako, ne može oteti, a Madona živi kroz sva vremena. I nevremena. Madona je jedno veliko čuđenje u svijetu, a čuđenje se ponekad pretvara i u čudo. Ona je čudo žive povijesti koje se otima zaboravu i svom snagom brani one osjećaje koje joj izazivaju sjećanja. A ponekad je sjećanje jedino što imamo.

Čehov prije svih

Što se pak glume tiče, dojam je da ste odigrali ulogu s lakoćom. Dođe li s godinama ta lakoća igranja? Koliko je lakše sada nego prije 40, 30 godina? Što je u tom smislu lakoće dobre glume bilo najvažnije kroz život naučiti, što steći?

– Ne dođe, ha, ha, ha. Glumac je uvijek na početku, a ja se nekako cijeli život trudim biti dramskom glumicom premda i sama sebi često postavljam pitanje što to uopće znači u našem suvremenom teatarskom životu. Mislim da je najvažnije raditi svaku ulogu s jednakom strašću, intenzitetom i zanatskom osviještenošću. Mene su u karijeri više nervirale loše uloge od nedostatka bilo kakve uloge. Trudila sam se raditi one predstave s kolegama, režiserima i suradnicima koji su me inspirirali i s kojima sam bila bolja i vještija glumica. Nikad nisam radila zbog toga da u biografiji imam upisani veći broj uloga, trudila sam se raditi ono u što sam vjerovala i ono za što sam mislila da će ostaviti neki trag na putu koji se zove kazalište. Bilo mi je važno, kada konkretno govorimo o »Mirisima, zlatu i tamjanu« Slobodana Novaka, sudjelovati u novoj inscenaciji tog kanonskog djela, jednog od najvećih hrvatskih romana ikada. Mislim da je za hrvatski teatar važno igrati hrvatskog pisca, pogotovo ovako genijalnog jer smo određeni istom zemljopisnom sudbinom, jer nam je jezik isti, jer su nam iste muke upisane u organizam, a i taj nam je pečat isti nasred čela. Pa, kad pogledan unatrag, odigrala bih svaku predstavu koju sam radila, i ne bih odigrala niti jednu koju nisam.

Čitam kako vas je otac, kada ste rekli da ćete u glumice, pitao: »Što ćeš igrati? Nema ženskih uloga.« A vi mu rekli da ćete igrati ove kojih ima. Zašto je taj omjer velikih ženskih i velikih muških uloga tako na štetu glumica? Je li se išta tu kroz godine promijenilo? Je li se promijenilo išta u toj odlučnosti mlade Anja da igra sve uloge kojih ima!?

– Zato što u dramskoj literaturi jednostavno ima više muških uloga, to je jednostavno činjenica. I vjerojatno će proći, kako bi Čehov rekao još »sto, dvjesto, tristo godina kada će se roditi neki drugi, bolji ljudi« koji će napisati genijalne ženske uloge. Kad već spominjem Čehova čiji citati mi se neprestano motaju po glavi, upravo on je autor koji je napisao antologijske ženske uloge. Pa i ja sama sad govorim o ženskim ulogama, evo na, umjesto da kažem antologijske uloge! Nitko za Hamleta ne kaže da je glavna muška uloga, za Boga miloga!

I tu sam imala sreću jer sam u Magellijevim režijama Čehovljevih drama odigrala i Ljubov Andrejevnu iz »Višnjika« i Jelenu Andrejevnu iz »Ujaka Vanje« i Mašu iz »Tri sestre«, a još na AKFU-u, u mentorstvu profesorice Neve Rošić, igrala sam Ninu Zarečnu iz »Galeba«. U taj niz ide još i Ana Petrovna iz »Ivanova« u režiji Nenni Delmestre. Čehova obožavam možda najviše od svih. A i žena mu je bila glumica pa je točno znao što radi.

Osvrnete li se kad iza sebe, zbrajate li i oduzimate, gledate li je li koja prilika propuštena, ili je sve bilo baš kako treba biti?

– Ja uglavnom gledam naprijed. I ne računam uloge kao prilike, nego kao strast kojoj se ne može odoljeti. Kad ne osjetim tu strast, onda takvu ponudu i ne osjećam kao ikakvu priliku. Naravno, uz strast ide i hazarderstvo i kriva pa čak i katastrofalna procjena svojih mogućnosti jer te strast obuzme bez upotrebe mozga tako da se čovjek često nađe na rubu svoje vlastite pameti, ali nitko od nas nije zaslužan za svoju pamet, ili je imamo ili nemamo. Nije me pamet odvela u ovaj posao nego potreba koja je toliko strastvena da joj ne mogu odoljeti.

Istina u romanu

Muškarci pišu o ženama. Krleža je pisao o ženama. I očito je, sudeći po temi vaše nove knjige, romana »Ja, barunica Castelli« koji uskoro dolazi među nas, o ženama pisao ako ne krivo ono površno. Što mu sve zamjerate kad o barunici govorimo? Što to barunica ima potrebu reći?

– Radila sam »Gospodu Glembayeve« Miroslava Krleže, u režiji Zlatka Svibena, na Dubrovačkim ljetnim igrama 2017. godine. Od tada po glavi vrtim priču barunice Castelli koja u samoj drami priču – nema. Pa sam napisala njezinu priču oko koje sam se dugo mučila, istraživala, često samu sebe demantirala i dugo mi je trebalo da posložim događaje u životu barunice Castelli koji su zapravo vrlo logični jer nepobitno proizlaze iz činjenica. U početku pisanja romana imala sam preveliki respekt prema Krležinom poimanju činjenica, i dugo mi je trebalo da barunicu otmem njezinom autoru koji se prema činjenicama ponaša kao onaj slavni filozof koji je na sugovornikovu konstataciju kako se činjenice ne slažu s njime, odgovorio: utoliko gore po činjenice! S moje privatne strane poštujem Krležin literarni genij, a s moje glumačke strane primorana sam baviti se onim notornim karakteristikama od kojih se sastoji karakter uloge koju istražujem. Ako je barunica, uz to što je bludnica i nimfomanka, eto, i majka sedamnaestogodišnjeg mladića, onda ga je valjda prije sedamnaest godina i rodila. Mislim, to je činjenica, ne? A nekako se, u vrijeme tog važnog događaja, dogodilo previše drugih, nejasnih i čudnih događaja, u kojima Castelli jednostavno nije mogla sudjelovati. Recimo, Leone uporno tvrdi da je Silberbrandtova ljubavnica! Nije. Nema dokaza. Kao što nema dokaza da je Canjegovoj kupio singericu. Ako je, kako sam kaže, prisustvovao dolasku Canjegove na Glembayjeva vrata, razgovarao s njom, uzeo adresu i obećao singericu, zašto se onda bacila? Ako ju barunica nije pustila bez vizit karte, kako je onda, ni od koga viđena, ipak ušla, popela se na treći kat i bacila s tavanskog prozora Glembayjeve kuće? Gdje je on u tom trenutku bio? U dućanu, kupovao singericu?

Barunica Castelli u mojoj priči nije samo instalacija na koju se vješaju muški kompleksi i nepostojeće njezine krivnje, ona je puno kompleksniji lik bez obzira na to koliko ju je njezin autor svim silama nastojao osuditi općenitim poimanjem ženskog, dakako, demonskog karaktera. Krleža je racionalan tip, u njega su ti muško-ženski odnosi svedeni na tjelesno, demonsko, brutalno, neugodno, sramno, očajničko, životinjsko, a redovito taj životinjski epitet podnosi – žena. Jer je mačka, dakako. Pa joj valjda i trudnoća traje samo tri mjeseca te se gotovo neprimjetno može prijeći preko nje, a u tu je izokrenutu statistiku ugurano čak i ono što vrišti matematičkom nelogičnošću. Nelogično je da bi erotički inteligentna osoba kao što je barunica Castelli, spavala sa svojim posinkom u visokoj trudnoći i to još u Vili nad Lipom u kojoj je živjela s Glembayjem do samoubojstva njegove žene, kako o tome svjedoči Leone. Ili laže ili ne može podnijeti činjenicu kako je sa Charlotom spavao praktički na odru svoje majke.

Charlota je kriva jer je bludnica, jer je kurva, razvratnica, jer je sumnjivog porijekla koje je navodno krivotvorila, kriva je jer se Leova mama ubila, jer se Leova sestra ubila, jer se Skomrak zbog nje ubio, jer je stara Rupertica pregažena, jer se Canjegova bacila s trećeg kata, ona je Silberbrandtova ljubavnica, Ballocsanszkyjeva priležnica, nemajka sinu Oliveru, zagrezla u kriminal… Pa, kakva je to osoba? A sve ovo što sam sad nabrojala, neprovjereno je, netočno, neistinito i praktično nemoguće! Tako da, razmišljajući iz glave barunice Castelli, jednostavno sam je morala obraniti pred objedama Leonea Glembayja kojem je za sve komplekse kriva fatalnost jedne anonimne kurve. Kurve s kojom je i on sam imao odnos i, bez obzira na skepsu svog vlastitog autora spram njegove erotičke inteligencije, sa Charlotom začeo dijete. Zato sam odlučila napisati istinu jer je za tu istinu potreban fakat roman.

S osmijehom do stote

Odakle potreba za pisanjem? Odakle talent? Pisati znate i volite i vi i Filip, a ni ocu nije bilo mrsko?

– Često sam se u životu zatekla u situacijama da sam, radeći na ulogama, vrtjela paralelni film u glavi. Nekada sam bila u nerazumijevanju s redateljima ili autorima ili jednostavno, koncepcijama, a kao glumica, teško sam mogla nametnuti svoj »pogled na stvar« jer glumac je stalno u preispitivanju i svaka uputa, kritika, primjedba, čak provokacija, bila ona smislena ili ne, u glumcu otvara ponor sumnje u svoju vlastitu procjenu ili kreaciju. Naravno, mnogo puta nisam bila u pravu, ali sam isto tako mnogo puta i bila u pravu. Te sam svoje dileme i muke oduvijek stavljala na papir jer mi je puno lakše napisati nego govoriti. Govorim tuđe tekstove, a pišem svoje. I to je, valjda, genetika.

Nego, Madona. Dali ste starici na trenutke i da humorna bude. Dobar humor vam je dan. Površan svijet možda to na prvu neće vidjeti, ali na drugu…. Takvu bih vam ja neku ulogu poželio, da ste sve vrijeme u osmijehu.

– Daaaa. Ni sama nisam tijekom proba dovoljno obraćala pažnje na Madonin humor, trebalo se dovesti u kondiciju dvosatnog ležanja u malenom krevetu, a vjerujte mi na riječ, svaki mi je mišić upregnut u tu akrobatiku, međutim, s reakcijama publike koja toplo prima stogodišnju kontesu Markantunovu, otvorio mi se čitav jedan spektar duhovitosti kojom obiluje ta uloga. Na tome joj neizmjerno zahvaljujem, kao i vama koji ste mi poželjeli ulogu s osmijehom, pa idemo, onda, s osmijehom do stote, ha, ha, ha!

Manjak velikih ženskih filmskih uloga

Meni je nekako žao što vas možda nije i više bilo na filmu, a opet da je samo filma »Što je Iva snimila« bilo bi veliko. Lako moguće da je velikih ženskih filmskih uloga još i manje nego kazališnih?

– Film »Što je Iva snimila« ušao je među deset najboljih hrvatskih filmova svih vremena, a imam veliku sreću da sam u tom filmu odigrala glavnu žensku ulogu na poziv Tomislava Žire Radića. Žiro je bio maestralni redatelj. Film smo snimili za otprilike dva tjedna u čistom veselju i uživanju. Naime, pripreme su bile jako duge i temeljite, kao i dorađivanje scenarija paralelno s probama u kojima je bilo puno naših glumačkih inicijativa. Uloga Željke u tom filmu jako mi je draga i zbog mog nezamjenjivog partnera Ive Gregurevića. Jednako mi je draga i uloga Željke u film u »Kotlovina«. Premda je uloga minijaturna, obožavala sam ju snimati i tih par dana koliko je moje snimanje trajalo, meni je bio cijeli jedan filmski život. U tom sam filmu trebala glumiti jednu od glavnih uloga, međutim, nisam se u toj ulozi vidjela, a kako sam smatrala da je scenarij fantastičan, inzistirala sam na svojem pojavljivanju u filmu i sama sam smislila lice koje nije postojalo u scenariju. Žiro se oduševio prijedlogom i tako je moja Željka iz »Ive« zauvijek ostala i u »Kotlovini«. Što se filmskih uloga tiče, moja možda najemotivnija priča vezana je uz film »Stela« koji sam radila s još jednim majstorom hrvatskog filma Petrom Kreljom. Snimili msmo ga neposredno prije početka Domovinskog rata, a čini mi se, s ove distance, kao da je tom tragičnom socijalnom i društvenom tragedijom u kojoj su na razne načine isprepleteni partijski funkcioneri, društveno – socijalni radnici, politički komesari kao i njihova nedužna, a problematična djeca bez budućnosti, Pjer naslutio kakvu će nam krvavu dramu donijeti devedesete. Doista, dobrih ženskih uloga je nemjerljivo manje na filmu, pogotovo hrvatskom, nego u teatru, a meni se posrećilo da sam snimila nekoliko filmova posljednjih godina: »Žene, luđaci i malo dobrih pedera« u režiji Ivana Salaja, »Dnevnik Pauline P. 2« Nevena Hitreca, a izdvojila bih ulogu majke u novom filmu Ivone Juke »Lijepa večer, lijepi dan« čiju hrvatsku premijeru 18. svibnja s nestrpljenjem očekujem. Ivona je od onih filmskih redateljica koja precizno zna što želi, kako to dobiti i s beskrajnim povjerenjem u glumca, izvlači iz njega i ono za što on sam nije znao da je sposoban. Također, neizmjerno se radujem premijeri filma o caru Dioklecijanu »Posljednji rimski bog« u režiji Domagoja Burića u kojem igram proročicu Drijadu. Nisam vidjela film, ali sudeći po traileru, bit će spektakularan!