Krcata Kapetanova kula na otvorenju izložbe 'Pastel u svibnju' Tomislava Marijana Bilosnića

U krcatoj Kapetanovoj kuli otvorena je izložba »Pastel u svibnju« Tomislava Marijana Bilosnića, druga izložba ovogodišnje sezone Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zadru i ujedno prva samostalna u tom ciklusu.

Riječ je o postavu koji, iako prostorno komorniji, donosi snažan autorski rukopis – pejzaže zasićene bojom, oblikovane kroz osebujnu tehniku suhog pastela na veluru, kakva se rijetko viđa na domaćoj sceni.

Prostor sjećanja i identiteta

Izložba predstavlja ciklus iz šireg autorova opusa »Mediteranski pastel«, u kojem Bilosnić pejzaž ne promatra samo kao motiv, već kao osobni prostor sjećanja i identiteta. U središtu su prizori Zemunika, Ravnih kotara i otoka Iža, osobito njegova zapadnog dijela, prostora koji se u autorovu radu neprestano vraća kao ishodišna točka.

– Gdje god da putujem i što god da radim, uvijek se reflektiram na svoj zavičaj. Čovjek ga nosi sa sobom, gdje god bio, istaknuo je Bilosnić.

Unatoč ograničenju prostora Kapetanove kule, izložba ne djeluje reducirano, već koncentrirano. Riječ je o radovima koji su već izlagani u inozemstvu – u Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj – gdje su naišli na vrlo pozitivne kritike. Više od dvadeset likovnih kritičara visoko je ocijenilo ovaj ciklus, ističući upravo njegov kolorizam i specifičan pristup pejzažu.

Bilosnićev pastel odlikuje se snažnim, gotovo eruptivnim bojama, ali i slojevitom teksturom koja proizlazi iz same tehnike. Autor koristi suhi pastel na veluru, podlozi koja omogućuje drugačiji nanos i dubinu boje u odnosu na klasične površine.

– To je suhi pastel koji ljudi rijetko koriste, rađen na posebnom platnu, na veluru. On ima potpuno drukčiju strukturu nego klasični pastel i upravo zbog toga može zavarati promatrača, pojasnio je autor, naglašavajući kako tehnika igra ključnu ulogu u percepciji rada.

Poetski filter

Upravo ta kombinacija intenzivne boje, taktilne površine i emotivne interpretacije krajolika čini ovu izložbu prepoznatljivom. Pejzaži nisu deskriptivni, već doživljajni – prostor je razlomljen, dinamiziran, a priroda interpretirana kroz osobni, gotovo poetski filter.

Dio tog dojma potvrđuju i zapisi iz kataloga, u kojima se Bilosnićevi radovi opisuju kao svojevrsna »nehotična apstrakcija« nastala spajanjem vanjskog i unutarnjeg pejzaža. Kako ističe Iva Körbler, kroz jarke, snažne kolorite i čestu ptičju perspektivu, prizori Ravnih kotara i otoka gotovo poprimaju obilježja udaljenih, egzotičnih krajolika, premda su duboko ukorijenjeni u lokalni mediteranski prostor. Upravo to ekspresivno potenciranje boje i razlomljenih oblika, koji izlaze iz okvira klasičnog pejzažnog slikarstva, čini Bilosnićeve radove istodobno prepoznatljivima i teško svrstivima – riječ je o slikama koje ne prikazuju krajolik, nego ga interpretiraju kao osobni, unutarnji doživljaj.

Otvorenje izložbe okupilo je velik broj posjetitelja, potvrdivši interes zadarske publike za likovna događanja, ali i za opus autora koji se, unatoč širokom stvaralačkom rasponu, u ovom ciklusu vraća osnovi – pejzažu kao osobnom prostoru.