ROBERT NEZIROVIĆ Književnost je zapravo - prepisivanje života

Predstavljanjem romana »Jednoruki« u Gradskoj knjižnici Zadar Zadranin Robert Nezirović publici je otvorio i priču o vlastitom književnom putu – od prvih rukopisa spremljenih na diskete do četvrtog objavljenog romana. Razgovor je moderirala Iva Pejković, članica književne udruge ZaPis, koju je Nezirović s kolegama osnovao 2009. godine, dok je studentica Dora Ušić čitala odabrane ulomke iz romana.

Na početku razgovora moderatorica Pejković pripremila je nekoliko kratkih pitanja kroz koja je publika mogla upoznati Nezirovićev odnos prema pisanju. Otkrio je kako uglavnom piše svaki dan, vjeruje podjednako i u inspiraciju i u disciplinu te smatra da knjiga može biti dobra i bez osobnog iskustva autora. Dodao je i kako bolje piše danju nego noću, da je pisanje izrazito usamljen posao te da se posljednjih godina sve češće vraća već napisanom tekstu i dodatno ga prepravlja. Iako voli pisati i kratke priče, priznaje da romanima pristupa bez unaprijed potpuno jasne ideje, a ne vjeruje ni da književnost može promijeniti svijet.

Inspiracija s ulice

Tijekom karijere postupno je brusio vlastiti stil i spisateljske navike, prolazeći kroz različita iskustva s urednicima i izdavačkim kućama. Prisjetio se i svojih početaka, otkrivši kako je ozbiljnije počeo pisati tek s trideset godina. Tada je završio prvi roman, prebacio ga na dvije diskete, no rukopis nikada nije pronašao izdavača – i kako danas kaže, možda je tako bilo i bolje.

– Tada sam tražio svaku moguću priliku i svaki kontakt. Zato mi je danas žao kada vidim mlade, talentirane ljude koji jednostavno ne znaju kako krenuti u toj šumi hiperprodukcije. Preko jednog profesora bibliotekarstva u Zadru došao sam do tada poluanonimnog, a danas vrlo poznatog izdavača Seida Serdarevića. Pročitao je moj roman, prepoznao nešto u njemu i telefonski mi dao prve ozbiljne smjernice o tome kako pisati i brusiti tekst. Tako je sve krenulo. Mislim da sam zapravo neprimjetno sazrijevao kroz svaki sljedeći roman, govori Nezirović.

– U počecima su ljudi bili skeptični prema mom pisanju, a kasnije su sami priznali da sam sazrio, da sam postao neki »drugi ja«. Važno je puno pisati, ali još je važnije čitati. Čitanje je važnije od samog pisanja, pisanje onda prirodno dođe, govori ovaj Zadranin.

Kao važan dio spisateljskog sazrijevanja ističe i prihvaćanje uredničkih intervencija, odnosno sposobnost da autor odvoji ego od samog teksta.

– Čovjek može imati i 60 ili 70 godina, a da još uvijek nije sazrio kao pisac u tom smislu. Treba znati obuzdati vlastitu sujetu. To me oslobodilo jer sam shvatio da urednici uglavnom imaju dobru namjeru i da njihovi savjeti oplemenjuju tekst. Naravno, ponekad treba imati čvrst stav oko dijelova za koje osjećate da su važni. I ja sam nekad rekao: »Ne, ovo ne diramo«. Ali toga nije bilo mnogo i urednici su to znali cijeniti, baš zato što sam ja cijenio, govori Nezirović.

O inspiraciji i mjestima na kojima pronalazi priče, ističe kako njegova književnost često nastaje upravo iz svakodnevnih situacija i promatranja ljudi. Prisjetio se pritom savjeta koji mu je još na počecima dao pokojni zadarski pjesnik Slavko Govorčin rekavši mu kako će inspiraciju pronaći na ulici.

– I stvarno, od tada drugačije gledam svakodnevicu. To ne mora biti ništa veliko – dovoljno je poslušati svađu dviju baka na pijaci ili promatrati obične ljude i njihove odnose. Književnost je često zapravo prepisivanje života, govori ovaj autor.

Likovi iz svakodnevice

Dodaje kako mu je upravo stvarnost najvažnije polazište u pisanju, iako iznimno cijeni autore snažne imaginacije.

– Iskreno, najteže je potpuno izmišljati. Skidam kapu ljudima koji imaju toliku maštu, ali i oni uvijek ubace nešto stvarno jer bez toga jednostavno ne ide. Ti stvarni motivi moraju postojati da bi priča mogla živjeti na papiru, pojašnjava.

Također, smatra kako književnost rijetko nastaje iz potpune fikcije, nego iz kombiniranja stvarnih ljudi, iskustava i motiva koje autor zatim oblikuje kroz vlastitu imaginaciju. Kao primjer naveo je razgovor s hrvatskim književnikom Mirom Gavranom o jednom od njegovih romana.

– Pitao sam jednom Miru Gavrana tko je zapravo lik Klare iz njegova romana, a on mi je rekao da su u tom liku spojene dvije ili tri stvarne osobe, uz dio njega samoga. I upravo je to zanimljivo – nije riječ o čistom prepisivanju života, nego o uzimanju stvarnih motiva i njihovom slaganju u novi mozaik. Tu onda nastupa mašta i zapravo počinje umjetnost, govori Nezirović te dodaje kako su slični postupci prisutni i u drugim umjetnostima, prisjećajući se primjera iz kultne serije »Velo misto«, gdje je Miljenko Smoje, kako kaže, spojio osobine dvojice stvarnih ljudi u jedan prepoznatljiv lik.

Književnost ne može biti puko prepisivanje stvarnosti jer bi tada, kaže, više nalikovala memoarima ili esejistici nego romanu. Upravo zato stvarni motivi u njegovim djelima uvijek prolaze kroz autorsku interpretaciju i imaginaciju. Stoga njegova proza često djeluje poput svojevrsnog »reflektora« usmjerenog prema tamnijim i neugodnijim dijelovima hrvatske svakodnevice, posebno u najnovijem romanu »Jednoruki« koji je objavljen prošle godine.

Govoreći o nastanku tog romana, otkriva kako je ideja došla spontano, iz jednog razgovora s prijateljicom i kolegicom.

– U jednom razgovoru spomenula mi je kako se danas mnogo ljudi bavi iznajmljivanjem apartmana i da bih možda mogao pisati o tome. Onda su se polako počeli stvarati likovi i koncept priče. U jednom trenutku pojavio mi se motiv hrvatskog branitelja s velikim zaslugama koje su odavno zaboravljene, čovjeka koji mora nastaviti živjeti s golemom količinom praznog vremena i gorčine. Malo pomalo roman se počeo slagati sam od sebe. Kad sam počeo pisati, nisam znao ni kakav će biti kraj, otkriva Nezirović.

Razglednica hrvatskog društva

Roman »Jednoruki« nije tipičan roman u njegovu opusu, nego pokušaj stvaranja svojevrsne »razglednice hrvatskog društva«.

– Nisam po vokaciji ni habitusu aktivist, ali htio sam prikazati određenu sliku društva. Vjerojatno Hrvatska turistička zajednica ne bi bila presretna takvom razglednicom, ali to je jednostavno stvarnost, kaže pisac.

Svoju književnu poetiku sažima u jednostavnu formu: »obični ljudi u neobičnim situacijama«. Smatra kako upravo iz takvih likova i okolnosti nastaju priče koje su čitateljima istovremeno neobične, bizarne, ali i bolno prepoznatljive.

– To je zapravo ono što najviše volim pisati. U »Jednorukom« je, primjerice, riječ o ratnom invalidu koji se godinama nakon rata zaljubi u pripadnicu naroda protiv kojeg je ratovao. Situacija jest neobična, ali je potpuno moguća i stvarna. Upravo me takve priče zanimaju, pojašnjava Nezirović, dodajući kako je roman čak bio zanimljiv i jednom filmskom redatelju s kojim je neko vrijeme razgovarao o mogućoj ekranizaciji.

Govoreći o ratnoj tematici u suvremenoj hrvatskoj književnosti, napominje kako je važno pronaći ravnotežu između pamćenja i opterećivanja novih generacija prošlošću.

– Mi koji smo prošli rat moramo paziti da mlade ne zamaramo crno-bijelim pogledima i stalnim vraćanjem na iste priče. Ali isto tako taj period ne smije biti zaboravljen jer je obilježio mnoge ljude i njihove živote, naglašava autor.

Likove u romanu dijelom je gradio iz stvarnih iskustva i ljudi koje je susretao nakon rata.

– Vidite ljude koji su nekad bili heroji, a danas sjede po kafićima, razočarani i izgubljeni. Jedan lik djelomično je inspiriran mojim bivšim zapovjednikom koji je prošao PTSP i kasnije završio tragično. To je generacija ljudi koja često nosi veliku gorčinu i osjećaj praznine, bez obzira na mirovine, stanove ili status koji imaju, upozorava Nezirović na probleme braniteljske populacije.

Dalmacija među koricama

Svoje romane nikada ne gradi unaprijed do kraja razrađenim planom, nego kroz dug proces promišljanja i »kuhanja« priče u glavi.

– Pisanje je zapravo najlakši dio. Najvažnije je ono prije toga – razmišljanje, promatranje i unutarnje slaganje priče. Nekad imam osjećaj kao da mi netko diktira tekst. Neke stvari planiram, ali puno toga nastaje spontano tijekom samog pisanja, otkriva Nezirović, dodajući kako mu za roman najčešće treba od godinu i pol do dvije rada.

Posebno važnim smatra i prostor Dalmacije, odnosno mediteranski mentalitet koji prožima njegove romane.

– Ovdje sam cijeli život i poznajem taj mentalitet. Dalmatinski čovjek zna biti vrlo specifičan, ponekad i grub ili nerazumljiv nekome tko nije odavde, ali upravo mi je to književno zanimljivo, objašnjava Nezirović osvrćući se na simboliku naslovnice romana »Jednoruki«, istaknuvši kako crvena silueta žene iza glavnog lika predstavlja duh njegove pokojne majke.

– Majka glavnog lika u djelu prati kroz cijeli roman, čak i nakon smrti. Htio sam pokazati koliko je bio pod njezinim utjecajem i koliko od nje zapravo nikada nije uspio pobjeći. U pozadini je Trg bana Josipa Jelačića, tako da naslovnica odmah otvara glavne motive romana – odnos prema majci, državi i vlastitom životu, dodaje autor, pohvalivši ilustratoricu koja je prvo pročitala roman, a zatim se bacila na posao.

Zadarski pisac priznaje kako mu susreti s čitateljima često otkriju sasvim nove perspektive vlastitih knjiga. Prisjetio se tako jednog sudjelovanja u klubu čitatelja, kada je prvi put ozbiljnije čuo interpretacije koje sam tijekom pisanja nije imao na umu.

– Dok pišem, zapravo ne razmišljam o čitateljima. Ali kad kasnije čuješ kako netko drugi doživljava tvoje likove i priču, to zna biti fascinantno. Knjiga tada počinje živjeti neki svoj život, odvojen od autora, govori Nezirović te dodaje kako ga danas više vesele pozitivne reakcije nego što ga pogađaju negativne kritike.

Generacijski jaz

Najgore bi mu, kaže, bilo da netko za njegov roman kaže da je dosadan ili da su likovi plošni. Govoreći o vlastitoj poetici, ističe kako ga zanimaju psihološki slojeviti likovi koji ne mogu biti jednostavno podijeljeni na dobre ili loše.

– Važno mi je da likovi nisu crno-bijeli i da se čitatelj može s njima poistovjetiti ili barem oko njih dvojiti. Kad mi je netko rekao da ne zna je li glavni lik dobar ili loš čovjek, to mi je zapravo bio kompliment, jer znači da je lik živ i kompleksan, govori pisac.

Trenutačno ga, kaže, posebno intrigira odnos roditelja i djece te sve veći generacijski jaz.

– Imam osjećaj da je moj sin danas višestruko udaljeniji od mene nego što sam ja bio od svog oca. Taj generacijski jaz postaje gotovo nepremostiv i to su teme koje me sve više zaokupljaju, iskreno će Nezirović. Kao dugogodišnji djelatnik bolnice često promišlja i o promjenama među generacijama ljudi, njihovim vrijednostima i odnosima prema životu. Upravo takve svakodnevne, ali univerzalne teme smatra najvažnijim polazištem svoje književnosti.

Razmišljajući o budućnosti knjige, dotaknuo se činjenice da današnje vrijeme donosi sve kraću koncetraciju i površnije konzumiranje sadržaja, no ipak vjeruje da knjiga neće nestati.

– Kad se pojavila televizija, govorilo se da će nestati radio, a nije. Tako vjerujem da će i knjiga opstati, iako joj danas sigurno nije lako.

Ne smatra ni da umjetna inteligencija može zamijeniti književnost.

– Umjetna inteligencija može oponašati stil, ali ne i osobnost autora. Pisac ipak unosi vlastitu maštu, iskustvo i unutarnji svijet, a to se ne može tako lako kopirati, zaključuje Nezirović.

Iz biografije

Zadranin Robert Nezirović završio je osnovnu i srednju školu u rodnom gradu, a 1992. godine diplomirao je slavistiku na Filozofskom fakultetu. Od 1995. zaposlen je u Općoj bolnici Zadar kao knjižničar u stručnoj knjižnici, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je i studij bibliotekarstva na Katedri za informacijske znanosti.

Godine 2009. s kolegama je osnovao književnu udrugu ZaPis, na čijem je čelu bio do 2014. godine. Priče je objavljivao u raznim časopisima, kao i u različitim zbirkama. Do sada je objavio četiri romana: »Leptiri vole svjetlo« (2009), »Klopka za četvero« (2014), »Svećenik i demoni« (2023) te »Jednoruki« (2025).