Život Marinka Vidaića dokaz je kako se samo srcem dobro vidi

Grb grada Zadra postumno dobiva Marinko Vidaić, dugogodišnji predsjednik Udruge slijepih Zadarske županije, veliki entuzijast, dobrotvorac, uspješni paraolimpijski sportaš, obiteljski čovjek i dobar prijatelj koji je ovaj svijet napustio u 64.-oj godini života. Od njegove prerane smrti prošlo je već sedam godina, a obitelj i dalje prima priznanja u njegovo ime, što je samo znak da neće biti zarobavljen i da je njegov doprinos duboko urezan u život ovog grada.

Paraolimpijac i humanitarac
Slijepe osobe su mu prije svega zahvalne za razna prava koja je za njih izborio, a činio je, kažu, mnogima dobro, ne samo slijepima. A prije svega, ističe njegova kći Tea Vidaić, pokazao je da čovjeku, bez obzira na invaliditet ili neki tjelesni gubitak, ništa nije nemoguće.
Marinko Vidaić je ostao bez vida uslijed nesreće kad je imao 11 godina i odmah se učlanio u Udrugu slijepih Zadarske županije. Završio je osnovnu i srednju školu u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek u Zagrebu, stekao zvanje administrativnog tehničara, vratio se u Zadar te se 1970. zaposlio na radnom mjestu telefonista u Vinil-plastici. Oženio se 1981. godine s gospođom Ikom te su dobili kćer Teu i sina Lea. Zbog loše financijske situacije u tvrtki, 1998. je poslan u prijevremenu mirovinu. Bio je i odličan sportaš. Nastupio je u goallballu (igri sa zvučnom loptom) na paraolimpijadi tri puta, a 1984. godine osvojio je brončanu medalju. Nakon završene profesionalne i sportske karijere angažirao se u Udruzi.
Kako je rekao sadašnji predsjednik Udruge, Mladen Bajlo, Udruga je Marinka trebala i ranije predložiti za priznanje Grada Zadra, s obzirom na sve što je učinio. Bajlo je nedavno preuzeo vodstvo Udruge i to je odlučio ispraviti.
– Jako nam je drago da je Grad imao razumijevanja i uvažio prijedlog. Žao nam je što Marinko nije doživio ovo priznanje, ali mogu reći da ono jako puno znači za Udrugu, a vjerujem, i za njegovu djecu. Zahvalni smo Marinku za sve što je učinio. Bio je dugogodišnji predsjednik Udruge i to u više navrata i mandata. Što god da je radio, bilo je za sve članove, ništa samo za sebe. Prvenstveno je jako puno učinio na području socijalne skrbi i prava slijepih osoba, na području zapošljavanja, ali i na sportskom planu gdje je sam bio jako angažiran, a poticao je i druge da se uključe. Zastupao nas je i na državnom nivou, uvijek se borio za naša prava, rekao je Bajlo.

Invaliditet ne treba biti kočnica
Njegova kći Tea Vidaić podsjetila je na citat iz Malog princa: »Samo se srcem dobro vidi«.
– Takav je bio naš Marinko. Njegov invaliditet mu nije bila zapreka, dokazao je da se čovjek uvijek mora boriti i da tako može napraviti jako puno te pomoći drugima. Bio je jako dobra, plemenita osoba, sebe davao za druge. Nastojao je educirati društvo o osobama s invaliditetom, posebno o slijepim osobama. Treba nastaviti tamo gdje je stao. Mnoge slijepe osobe i dalje imaju loš materijalni status, teško se zapošljavaju, važno je da dođe do bolje inkluzije, da ih društvo ne gleda kroz njihov invaliditet, već kao osobu. Invaliditet ne treba biti kočnica. To dokazuju i neke slavne i uspješne osobe kao što su, primjerice, Andrea Bocelli i Ray Charles, kazala je Tea Vidaić.
Osim sporta,Vidaić se bavio i glazbom. Svirao je harmoniku, tako da zabave na kojima su bile i slijepe osobe, nisu mogle proći bez njegove svirke.
Tea je, kako kaže, prije nekoliko godina primila u očevo ime priznanje od Hrvatskog paraolimpijskog odbora pod visokim pokroviteljstvom tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, a sad evo stiže i priznanje njegova grada.
– Tako veliki opus kao što je njegov kad-tad treba biti prepoznat, a ova priznanja su samo potvrda onoga što je živio i mogu biti poticaj drugima da imaju empatiju za ljude te da jedni drugima pomognu, rekla je Vidaić koja na neki način, kao odgojno-obrazovni radnik u Pomorskoj školi te kantautorica duhovne glazbe nastavlja očevim stopama, vodeći se njegovim načelima dobrote.

Ništa mu nije bilo teško
Vidaić je bio iznimno angažiran u radu Udruge. Predsjedao je Udrugom od 1994. do 2000. te od 2002. do 2012., a u periodima kada nije presjedao, bio je dopredsjednik i član Izvršnog odbora. Dakle, bio je u vrhu Udruge u kontinuitetu preko 30 godina.
Organizirao je nebrojene humanitarne akcije diljem županije za pomoć osobama s invaliditetom, s naglaskom na slijepe osobe. Mnoge slijepe osobe su zaposlene uz njegovu pomoć. Organizirao je peticije i edukacije, a uz njegove savjete i pomoć donosila su se zakonska rješenja u cilju unaprjeđenja prava osoba s invaliditetom na području RH. Obraćao se čak i Bruxellesu.
– Bio je osoba s posebnom empatijom, omiljen među slijepim osobama. Ništa mu nije bilo teško, bio je spreman volontirati i raditi 24 sata na dan ako je to bilo potrebno da se nekome pomogne. Nikada se nije predavao u ostvarenju svojih namjera, planova i ideja. Zbog svog truda i zalaganja povodom 50. obljetnice USZŽ, godine 2003., odlikovan je najvišim priznanjem za zasluge USZŽ, Zlatnom plaketom. Marinko Vidaić je od učlanjenja do kraja svog života bio istinski entuzijast koji je predano radio i posvetio gotovo cijeli svoj život boljitku i ostvarivanju prava slijepih osoba. Smatramo kako njegov život ruši sve predrasude o osobama s invaliditetom, a njegova životna postignuća služe kao primjer svima nama da se radom, trudom i upornošću mogu savladati sve životne prepreke, stoji u prijedlogu koji je Udruga podnijela Gradu.