Tradicijski blagdan Zemlje, Sunca i elementa zraka

Obilježavanje prirodnih blagdana ukorijenjenih i ustanovljenih odnosom Zemlje i Sunca i drugim astronomskim pojavama vjerojatno je staro koliko i samo čovječanstvo. Koliko god se različitim znanstvenim metodama vraćali daleko u prošlost, uvijek ćemo naići na neke tragove zanimanja ljudi za datume koji su obilježavali početke i ili sredinu godišnjih doba, ili položaje Sunca, Mjeseca odnosno nekih planeta ili zvijezda, a također su veoma često astronomski ppodatci ugrađeni i u stare hramove.
Prirodni početak godine se tako od davnine računalo od prvoga dana proljeća koji od godine do godine pada u vremenu između 20. i 22. ožujka kada Sunce ulazi u prvi znak Zodijaka, ovna. Proljetna ravnodnevnica ili ekvinocij, poznt i pod nazivom Ostara obilježavalo se, a negdje se i danas obilježava, širom svijeta. Tako su se brojali i mjeseci, što se vidi iz latinske terminologije za mjesece koju i danas koriste mnogi narodi i jezici i po kojoj je primjerice »septembar« zapravo sedmi, a ne deveti mjesec, a tako i ostali koji mu slijede sa završetkom godine u mjesecu u kojem se upravo nalazimo.
Zrelo proljeće obilježavalo se posljednje noći u travnju, zvanom Walpurgina noć, a sutradan je bio blagdan koji su Kelti nazvali Beltane. Litha je pak ljetni solsticij ili suncostaj, obično 21. lipnja, kada Sunce ulazi u astrološki znak raka.

Svetkovine elemenata
Sljedeći prirodni blagdan Lamas ili Lughnasadh slavilo se u razdoblju između prvog i dvanaestog kolovoza, ovisno o lokalnim tradicijama i bio je velika žetvena svečanost. Sličan je po značaju bio i jesenski ekvinocij, ili Mabon kada Sunce ulazi u djevicu, koju se obično i prikazuje kako nosi srp.
Tamna simbolika smrti i nevidljivog svijeta sačuvana je u Samhainu 31. listopada koji se danas češće naziva Halloween (pa čak i Noć vještica) u kojemu do izražaja dolaze energije predstavljene znakon škorpiona. Jedna od najvećih svetkovina bila je Koleda ili Yule, što također na starogermanskom znači kotač, a misli se na kotač ili krug godine. Yule se običavalo slaviti punih dvanaest dana, od 21. prosinca do 1. siječnja.
A deveti dan u najkraćem mjesecu, veljači, tradicijski se obilježava kao jedna od četiri središnje svetkovine elemenata. Riječ je o elementu zraka, budući se nalazimo u središnjem znaku toga elementa, vodenjaku, kerubinu čovjeka. Zanimljivo je da je od ovih nabrojenih svetkovina široj javnosti ostala poznata samo ona posvećena vodi, Samhain, poznata i kao Halloween, zadnje noći u listopadu, dok su ostale tri manje popularne, osim svojim odrazima koje su ostavile na svetkovine većinskih, službenih kultova, odnosno religija.
Tako noć 9. veljače stoji u istom redu s Walpurginom noći (30. travnja) i Lamasom (12. kolovoza). U svijetu se rabi keltski naziv Imbolc, a kod nas se ova svetkovina naziva Svićnjak, u čemu se odražava i njezin značaj.

U trbuhu
Keltski naziv kojeg su prihvatili i proširili Angloamerikanci, znači doslovno »u trbuhu«, pri čemu se misli na trbuh, to jest utrobu majke Zemlje gdje u ovo doba počinju nicati još nevidljive klice novoga života. Veza Sunca i Zemlje i ovdje se iskazuje, budući je ona temelj svih stvarnih vjerovanja kojoj je i križ jedan od simbola. Sunčevo svijetlo postaje primjetno duže. Lako je izračunati da je od zimskoga Suncostaja za koji Burjati kažu »sad će zima poći u susret sunašcu«, do danas, prošlo točno pedeset dana. Naziv Svićnjak vezuje se i uz obred blagoslova svijeća koji se po Gregorijanskom kalendaru provodio prije sedam dana, zatim običaj »grličanja«, sačuvan i u zadarskome zaleđu i sv. Jeronima, sveca s lavom u spilji.
Najstariji pisani spomen o ovoj svetkovini potječe iz desetog stoljeća u Irskoj. Sačuvane su i pjesme u kojima se kao redoviti motivi javljaju ovčje mlijeko kao sredstvo pročišćavanja. Drugi važan element ovog svetkovanja je kektska božica Brigid, kćeri Dagde jednog od najvažnijih i najstarijih bogova u keltskom panteonu ili Tuatha du Danann. Brigid se častilo u ritualima plodnosti, a ona je uz to i zaštitnica pjesništva, proricanja i zanatlija. Posebni štovatelji Brigid bili su stari keltski bardi i proroci poznati pod nazivom Filid. Rituali u njenu čast su se održavali širom Irske i Britanije. Arheološka istraživanja su utvrdila da su neki kameni spomenici iz doba neolitika usmjereni prema položaju Sunca na dan Imbolca, a neki Samhaina.
Najvažniji trag o Brigid i Imbolcu su sage Cath Maige Tuired i Lebor Gabala Erenn iz 10. stoljeća. U njima se pripovijeda kako je Brigid bila rođena s plamenom u kosi i da je pila mlijeko tajanstvene krave iz vilinskog svijeta.
Običaj je uoči Svićnjaka napraviti lutkicu Brigid od svežnjeva zobi. Lutkicu bi se odjenulo i noć prije Imbolca stavilo u košaricu.

Brigid kao svetica
Brigid je ušla i u kršćansku tradiciju u kojoj se tvrdi da je ona bila povijesna osoba rođena 453. godine i bila kći poglavice i robinje. Sveta Brigid illi Bridget se u Irskoj smatra zaštitnicom časnih sestara, novorođenih, primalja, mljekarica i stoke. Kako piše Carole M. Cusack, »bez obzira je li ili nije stvarno postojala, priče o Sv. Brigid sadrže elemente jednake onima u poganskom štovanju i prikazuju prijelaz s poganskog na kršćansko obožavanje.«
Prema kršćanskoj legendi Sv. Brigid je umrla 524., a dvije crkve u Portugalu tvrde da čuvaju ostatke njene lubanje i ruke.
Druga tradicija vezana uz ovo doba godine koja ima poveznicu s ovim datumom je Svijećnica kojoj se prvi tragovi mogu naći u Grčkoj u 4. stoljeću kao svetkovinu povratka svjetla i osobnog pročišćenja. Neki autori smatraju da je Svijećnica kršćanska prilagodba rimske svetkovine Februalia.
Od tri aspekta boginje kako je gleda Wicca, ovo je doba djevojke te se tako i posebno obilježava taj aspekt. Starica je djevojki predala vlast na svetkovini Yule u prosincu.
Starica se, međutim, pojavljuje o legendi o Cailleach i prognoziranju vremena koje se također na ovaj dan izvodi. Priča kaže da ona na dan Imbolca skuplja drva za vatru pa ako je lijepo vrijeme, znači da Cailleach želi skupiti puno drva što znači da će zima duže potrajati. Tako da loše vrijeme za Imbolc zapravo znači brži dolazak proljeća i lijepog vremena. Ove i mnoge druge slične priče i tradicije pučke meteorologije, u koje su često uključene i različite životinje, našle su odraza u američkom običaju Dana svizca koji određuje dolazak proljeća, a industrija zabave ga je učinila planetarno popularnim.
Općenito ovo je vrijeme pripreme, doba čišćenja starog i pravljenja mjesta novome koje će doći s proljećem i novom godinom. Nemoguće je ne zamijetiti i određen odraz ovih vjerovanja i u pokladnim običajima, posebice spaljivanju krnje.
Danas se preporuča zapaliti što više svijeća i konzumirati kolačiće sa sjemenkama. Dok se na zapadu preporuča sezam, kod nas bi prednost valjalo dati domaćim bajamima čiji cvjetovi također pričaju priču o Svićnjaku, na možda najljepši i najjasniji način.