Tajna izvora vode Mjesta onoga

U Mjestu onome koje nastalo je po zagovoru Vladarice Neba, kasnije  i  Loreta. Kažu uz pomoć Nadbiskupa onog koga Zmajević su zvali. Bokeljana što hrvatsko sjemenište u Zadru utemelji. Godine one u Gospodina 1727. Uz more tamo podno Preparandije stoji Zdenac Fontana…  Izvor vode mjesta Onoga. „Fonte Hoc in vitreo Ludit nunc Candida  Nais in QvoLucebat AMARA Privs. Ergo HavastumLaficeSit Bevandum  Qviset Hospies Hyc Veniay Qvis Per MareCarpit Et merita celebret Prefectum laude Canalem Hoc tam Qyi Cvncetis…" Svakako zagonetna  natpisa kaže.. Koj bi gorak, a onda trudom ljudskim posta život izvor   naraštaja novih. Ova Priča ima samo jednan lik. Mada pripada  mnoštvu. Bolje reći mještanima Mjesta ovoga. Njima junacima, vidljivim i nevidljivim.. živima i onima koji odavno već su sjena što se po sutonu svakom uskim kaletama našim vuče. Bolje reći svakom tko se s  tog izvora vode napio. Koga uhvatiše njegove čari.   Začarani će ljudi ispisivati Knjigu o vodi toj koja iz mora izvire. Predavat će je, isto tako  začaranom naraštaju pred sobom. U uho staviti riječi o važnosti te Vode koja se prva bavila se tim težacim. Tom kako tamo stoji zapisano  kolonijom "La Colonia Albanese" i kako je to najvrjedniji dokument o  tom Izvoru Vode koji bijaše Gorak.. a onda život vrijedan pučanima  svojim…

Zdenac puku primjeren
Naime kazivati će kako je to čudno da dosad baš nitko tu Tajnu odgonetnuo, preveo nije… Ni Župnika niz. Ni svećenika mnoštvo, ni  začarani Mijo Čurković… Koji doduše u pisaniji svojoj o povijesti roda  zahvali Izvoru toj vodi, kako reče "kad joj nitko za života svoga počast  odao nije". Zahvali se i… Mapi Grimani… I Vici Zmajeviću.. Nadbiskupu. Ljudi će se vodom izvora stoljećima pojiti, prati, nestajati… I uvijek  će s udivljenjem ustvrditi kako ta Voda nema neku važnost za povijest  u Hrvata pa ni za povijest grada onog Krševana sveca, ali kako za ona  tri kilometra od Foše do vrha Punte Bajlo taj izvor predstavlja neprocjenjivo bogatstvo. Suho Zlato. Izvor vode. Zdenac.      Primjeren puku svome.. koji inače glasno govori.. još glasnije misli svoje izriče. Što nije dobro. Kazati što misliš. O vremenu i osobi svakoj. Kažu da to danas nije  neka prednost… Uglavnom kakvi Arbanasi već jesu. Sljedbenici kuće iz  Nazareta… I te žene koja pred njima hodi… Ne plahi… Ne Sramežljivi…  Već Oštra onog profila… Škrti na riječima. Tvrdi. Ništa posebno ne bijaše u njima. Čak ni ona posebnost hinjena svojstvena Gorštaka. Prirodno smjerni imali su povjeranja u taj Izvor svoj. Tu gorku vodu što ju  trudom svojim učiniše pitkom… Jer to bijaše prirodna odlika njihova.    Zatečeni vremenom onako kad čovjek ne zna ni kamo ni gdje. Uglavnom praznih džepova… Spjevali su spjev, o ljudima Izvora  svoga.. Fontane, Velikog Bunara – Akvidota Crnoga, na Polju svome. Ili u Zemuniku. Po gradilištima i radionicama… Trudbeničkom. Životu svome.  Žuljevitih ruku. Izbrazdan suncem… Spremni prepustiti se konobi kakvoj usput. Onome što im slučajni hod teški težački… Arbanaški.. ponudi.

Egzotični obred predaka
Mistici pjesme i tajnovitom podrijetlu arbanaškog govora. Pričama  davnih događaja. Utihnulih ratova, Zbjegova. Jamama… gramatičkim  greškama njegovog krvackog.. ili smjehu slanih šala… Jer u Toj Fontani  bi sačuvan neki egzotični obred predaka. Pjesme. Njegovi  svećenici. Prvi.. profesori razni.. pjesmoznanci… Ljudi ozbiljne i poodmakle dobi.  Lakrdijaši.. izopćenici.. nesretni ljubavnici…  Običaji davni… Koji pristali  su baviti se prijevodom izvora života… Svega što u tooj Vrulji nađe…  Začuđeni promatrahu Je kao tajnu što ju Gospodin otkriva posvećenima.. sačuvati željeli su spomen na predke koji one noći radi spasa vjere  svoje prijeđoše granicu… Tursku. Ta davna nezgoda roda našega postade sad vezom. Po običaju predvidjeli nisu poteškoče koje očekivale ih   jesu. Jer nitko poželio nije tiskati tu Knjigu o Izvoru vode. Osim naravno njih samih.. pokraj svih muka i hoda toga teškog trudbenoga, izvor  im obeća nadu. Jer Voda ta nas svih povezuje.. gotovo tristotine godina  pjijemo iz njega. Ta Voda je još važnija jer odavno smo više dio grada.  Dio ulica onih tako nama bliskih… Suhog zlata. Grada koji je osjećao  čežnju za onim večerima na Kolovarima.
Narod  se sinoć Uputi Crkvi svojoj. Onoj Gospe Loretske. Poslije  križana puta.. kaletama tim malim uskim kamenim… I u pjesmi Gospina plača.. kaza kako zna tajnu Izvora.
Začuđeni ga svećenik upita, je li ga veže prisega?
Narod prozbori.
-U ovom sam gradu kroz tri stotine godina naučili smo nešto što ne  mogu izreći.. sad kad znamo tajnu mogao bi je izraziti na stotinu  načina.. čak i onih proturječnih. Ne znam kako da vam kažem ta je tajna toliko dragocjena.. da mi cijela naša povijest izgleda malenom u odnosu na nju. Doda kako tajna uostalom i ne vrijedi toliko koliko putevi  što nas, kaza, do nje dovedoše. Svećenik ostade nijem. Ni pokoru tom  narodu odredio nije… I on ču negdje otamo svoj onaj toliko jasan.  Oštar glas.
"Tajnu svog mjesta. Vodu izvora bistru…"