Petak, 1. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

EVOLUCIJA EUROPSKE KSENOFOBIJE

Apsurdan politički fenomen: Kako se Zapadna ekstremna desnica prestala brinuti i zavoljela Izrael

Autor: Filip Brnelić

10.12.2023. 15:22
Apsurdan politički fenomen: Kako se Zapadna ekstremna desnica prestala brinuti i zavoljela Izrael

Foto: Reuters

Pripadnici ekstremne desnice s Izraelom dijele san o državi koja svoju legitimaciju radi iz koncepta božanskog prava odabranog naroda na određeni teritorij, kao i fantazije o etnički čistom, totalitarnom društvu



U vremenu zasićenja vizualnim koje u svojim ekstremnim varijantama dovodi do tzv. senzornog preopterećenja, komunikacija memeovima, karakteristična za internet, proširila se cijelim društvom, u konačnici zaokupivši i sferu političkog marketinga i to posebno onda kada nam stadij izbornog ciklusa pokazuje da je doba besramnih obećanja. Više nego ikad igrajući na jeftine asocijacije na koje nas potiču jednostavnim simbolima s vrećama pozadinskog značenja, političari aspiranti kao pravi trgovci maglom nastoje okupiti i stvoriti publiku koja će u imidž kandidata upisati svoje najdublje čežnje i svoj glas prodati u zamjenu za osjetilni podražaj. Premda vanjska politika na listi prioriteta naroda koji bira parlamentarne predstavnike nikad nije kotirala visoko, u proteklih su mjesec dana kandidati ekstremne desnice na dva medijski dobro popraćena izbora odabrali upravo ovu vrstu ikonografije, onu koja nije ostavljala dvojbe o tome što (kasnije se ispostavilo) izborni pobjednici misle kada je u pitanju najvažnija svjetska politička tema – izraelski rat protiv Gaze i njenog stanovništva.


Šezdesetogodišnjem Geertu Wildersu, dugogodišnjem plesaču preko margina nizozemske politike i predsjedniku »Stranke za slobodu« (PVV), u studenom je konačno pošlo za rukom da svoju agresivnu antimigrantsku politiku pretoči u broj parlamentarnih mandata koji će mu dati pole position na premijersku fotelju. Vješt i iskusan u diskurzivnim igrama medijsko-političkog prostora, Wilders je u jeku svoje predizborne kampanje procijenio kako će slika njegovog lica nalijepljenog na zastavu tuđe države biti pun pogodak na društvenim mrežama, računajući na to da će njegovo biračko tijelo znati prepoznati što tom grafikom i natpisom na engleskom jeziku »We stand with Israel« želi poručiti. Između zazivanja »obračunavanja s uličnim zločinima« i kriminalizacije maloljetničkih prekršaja, praktičkog ukidanja socijalne države, udaranja na mirovine i javnog obračuna s muslimanima i njihovim kulturnim naslijeđem, hidžabom, Kuranom i džamijama, Trumpov je blizanac na X-u/Twitteru napisao kako su »Jeruzalem, Judeja i Samarija dijelovi Izraela« te indirektno podržao etničko protjerivanje Palestinaca na područja kamo se nalazi »njihova prava domovina«. Naposljetku, ovim nesvakidašnjim, ali nedvosmislenim istupom Wilders nije šokirao nikoga, osim možda tek šačicu vremešnih ljubitelja najmonstruoznijih zločina koji se s nostalgijom sjećaju vremena u kojima su za »najveću opasnost protiv bijele kršćanske Europe« proglašavani Židovi.


Lažni europski filosemitizam


Na drugoj strani planeta, još jedan ekstremist od čijih je politika šokantnija tek frizura kapitalizirao je na sličnom obliku mobilizacije. Novoizabrani argentinski predsjednik Javier Milei svoje je fanove oduševljavao nezdravom opsesijom motornom pilom koju je na skupovima odlagao samo kako bi u ruke uzeo poveći primjerak izraelskog barjaka, internacionalnog simbola za silu i odbijanje dijaloga. Najavljujući kako će mu Izrael biti prva službena destinacija na funkciji te kako će, po uzoru na spomenutog američkog trendsettera, argentinsko veleposlanstvo premjestiti iz Tel Aviva u Jeruzalem i time zadovoljiti struje koje kršćanima i muslimanima žele oduzeti pravo na taj grad, Milei je potvrdio kako fascinacija tuđom nacijom u očima rabijatnih nacionalista ne mora predstavljati izdaju vlastite države ili diskvalifikaciju po kriteriju osobne moralne podobnosti sve dok ekskluzivistička ideologija stoji u temelju političkog programa. Ovakva evolucija transkontinentalne desnice kojoj regularni konzervativizam nije dovoljan stoga je usporediva sa značenjskom evolucijom Davidove zvijezde u koju filofašisti danas vjeruju iskrenije nego Ursula von der Leyen, Olaf Scholz ili Joe Biden kojima metaforičko odijevanje u bijelo-plavo predstavlja sve veći teret. Od motiva koji su europski nacisti lijepili metama svoje mržnje, dotični je šesterokut postao rado viđen detalj na festivalima šovinizma koji se prodavaju pod politička okupljanja, a antisemitizam od temelja svih rasizama grub i sirov gost čija javna manifestacija ne dozvoljava suvremenija i sofisticiranija identificiranja s nasiljem jačeg nad slabijim.




U europskom i sjevernoameričkom kontekstu pozitivan i partnerski odnos prema Izraelu u posljednjim je desetljećima toliko normaliziran da se podrška cionizmu kao državotvornom projektu temeljenom na židovskoj supremaciji gotovo i ne propituje. »Podrška izraelskom pravu na postojanje« u najvišim se političkim instancama Zapada tretira ne kao tema kod koje je dozvoljeno ideološko razmimoilaženje već kao nadpolitička, »civilizacijska« vrijednost kojoj nove političke snage trebaju dokazati lojalnost prije nego budu prihvaćene kao legitimne opcije. Imperativ prihvaćanja Izraela kao nečeg »našeg«, »europskog« i »Zapadnog« dosegao je tolike razmjere da za političke grupacije koje inače nisu favoriti liberalizma, kao što su to poljski i mađarski euroskeptici ili talijanski i njemački entuzijasti poraženih snaga u Drugom svjetskom ratu, predstavlja priliku za švercanje u samo srce establišmenta. Rastući desni pokreti u Europi na taj način ublažavaju vlastitu neukusnost po kojoj su proglašavani kao prijetnja političkoj budućnosti kontinenta, a u slučaju američkih Republikanaca kao što su predsjednički kandidati Ron DeSantis i Nikki Haley ovakav manevar služi da se markira okosnica njihovog inače neinspirativnog političkog identiteta.


Dok Izrael u zapadnom mainstreamu uživa status »jedine demokracije na Bliskom istoku«, svojevrsne ekstenzije Zapadnog kulturnog kruga (budući da je ova politička tvorevina kreirana prema nacrtima europskih, a ne azijskih ili afričkih Židova) koja kotira kao društvo koje navodno poštuje ljudska, ženska, LGBT prava, a ujedno je i pionir zelenog energetskog plana, Izrael za rastuću ekstremnu desnicu predstavlja ideal dijametralno suprotnog ideološkog horizonta. Tako je moguće da solidarnost s Izraelom i njegovom ratnom misijom pod egidom zajedničkih »judeokršćanskih vrijednosti« iskažu ekstremisti iz najrasističkijih država Europe koji se skrivaju pod samoprozvanom etiketom danskih i švedskih »Demokrata«. U tom konsenzusu događa se i da europska babaroga Alternativa za Njemačku zauzima identične, bezrezervno proizraelske pozicije sunarodnjaka iz SPD-a i CDU-a, a da talijanska premijerka Giorgia Meloni čiju personu definira fascinacija Benitom Mussolinijem traži svaku priliku da na sastancima s izraelskim političkim vrhom pokaže svoju predanost službenoj briselskoj vanjskoj politici. Kod europskih desničara, svojom se naklonošću izraelskom etničkom čišćenju iskazala i mađarska vlada čiji je predstavnik u Generalnoj skupštini UN-a glasao protiv rezolucije za prekid vatre u Gazi, a nadrealnost realpolitike nitko nije utjelovio bolje od Marine Le Pen. S čisto pragmatične, elektoralne strane neobično je vidjeti da političari poput glavne francuske opozicionarke, čija je karijera začinjana upravo na nikad istrijebljenim ostacima francuskog antisemitizma, sada »stoje uz Židove« čak i kada, ili baš upravo zato, kada se u židovsko ime čine nedvojbeni ratni zločini kojih povijest neće blagonaklono pamtiti. Premda je sudjelovala u prošlomjesečnom pariškom »maršu protiv antisemitizma« zajedno s pristašama svoje stranke Nacionalnog okupljanja, prisutnost Le Pen nije bila općeprihvaćena od strane organizatora koji su postavljanjem sebe u poziciju žrtve i sami pokazali kako nisu savladali bolne lekcije holokausta, nisu doživjeli ekumenističko prosvjetljenje te nisu osvijestili kakve patnje generira smrtonosni rasizam.


Transparentnost čistog interesa


Kontinuirano prilagođavanje francuske desnice prati dug, ali djelotvoran proces u kojem su Arapi i muslimani preuzeli središnje mjesto nacionalne i kontinentalne patologije što su, za razliku od predstavnika francuskih, prepoznale organizacije nizozemskih Židova prozvavši Geerta Wildersa za njegovo javno huškanje protiv Marokanaca za koje je čelnik najpopularnije nizozemske stranke pravomoćno osuđen. Povećem broju Europljana semitskog porijekla, osobito onom koji se protivi cionističkoj instrumentalizaciji pozamašne povijesti stradanja tog naroda, jasno je da nasljednici najmračnijih ideologija nisu preko noći zavoljeli Židove budući da obrazac kojim skupine klasno i rasno privilegiranih moćnika razvijaju nepodnošljivost prema svojoj žrtvenoj meti, redovito ranjivim društvenim skupinama, slijedi odavno utemeljene staze. Stereotipizacija određenih grupa rijetko je kad otišla toliko daleko kao u nacističkoj Njemačkoj u kojoj su »judeoboljševici« proglašavani kao ultimativno zlo čiji je cilj uništavanje civilizacije koja je tada definirana kao jednostavno »kršćanska«, a današnji status Palestinaca za kojih se u Izraelu koristi sinonim »teroristi« potpuno je usporediv sa ksenofobijom koju su kroz najmanje 20-ak proteklih godina trpili Afganistanci, Sirijci, Iračani i drugi koji su bježali iz ratom i bijedom razaranih područja. »Obrana našeg načina života« središnji je argument najnazadnijih političkih tendencija i centralna stavka ideologije koja ušutkava svaku raspravu onkraj podebljavanja narativa o neciviliziranom divljaštvu kojeg nasiljem treba suspregnuti.


Politička podrška Izraelu izvan Europe zbiva se u radikalno drugačijim okolnostima prije svega jer stanovništvo Azije, Afrike i Latinske Amerike pokazuje gotovo unisonu solidarnost s palestinskom borbom za oslobođenje od kolonijalizma. Poistovjećivanja s Izraelom u režiji ekstremnih desničara južnog dijela Amerike, kao što su nadolazeći argentinski predsjednik Javier Milei i bivši brazilski lider Jair Bolsonaro, stoga se odvijaju u specifičnom kontekstu u kojem se mahanje izraelskim zastavama ne radi bez isticanja ikona glavne imperijalističke sile. Mileijeva izjava: »Naše geopolitičko svrstavanje je uz SAD i Izrael, nećemo ići s komunistima«, pri čemu se ovaj ekscentrik referirao na članice saveza BRICS Kinu, Brazil i Rusiju (!), ne ostavlja dvojbe o njegovoj ideološkoj i interesnoj motivaciji, čak i ako dosadašnji intenzitet političkih i diplomatskih veza između Argentine i Izraela ne podržava ovakvu logiku. I kasnije poraženi Bolsonaro, koji se materijalno okoristio ulizivanjem utjecajnim i bogatim evangelističkim i cionističkim strujama u Brazilu te poslušništvom prema Washingtonu dok je njime upravljao miljenik srodnih interesnih skupina Trump, ljubitelj je modela militarizirane diktature u kojoj samo odabrani uživaju politička i ljudska prava. U latinoameričkim primjerima, privilegirane skupine sastavljene su od bijelih, nekadašnjih zemljoposjedničkih elita koje još od vremena najbrutalnije kolonijalne povijesti nisu maknute s pozicija moći, ali su pod pritiscima »međunarodne zajednice« morali nabacivati umjerena lica kako njihova politička i ekonomska savezništva sa Zapadom ne bi bola u oči.


Naravno, radi se o političkom fenomenu koji proizlazi iz najprizemnijih mogućih i korumpiranih pobuda, a nauštrb interesa većine stanovništva. Za razliku od Europe, gdje ekstremna desnica sa svojom sitno-buržoaskom pozadinom pati od neprihvaćanja u klub najmoćnijih političara i krupnog kapitala, latinoameričke dinastije preko svojih se šokantnih političkih odabranika direktnije obračunavaju s neželjenim društvenim kretanjima te lakše sklapaju dilove s onima koji, kaže najpoznatija od svih teorija zavjere, kontroliraju financijske procese u globaliziranoj ekonomiji. Povećana transparentnost principa »follow the money« kada je riječ o partnerstvu sa SAD-om i Izraelom najjasnije je vidljiva u jugozapadnoj i južnoj Aziji, gdje uspjeh izvoznog energetskog modela arapskih monarhija, predvođenim najreakcionarnijim elitama tih društava, već desetljećima počiva na gušenju narodnih sentimenata i simpatija prema Palestini. Također, diplomatska normalizacija između odnosa Maroka, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina s Izraelom, koju je kao predsjednik uvjetovao Donald Trump, stigla je s izravnim političkim benefitima kojih su Amerikanci pružili potpisnicima. Sličnom se nada i hindu suprematistička vladajuća struktura u Indiji. Premda poveći dijelovi indijskog stanovništva izraelski rat javno podržavaju isključivo zbog zajedničke mržnje prema muslimanima, premijer Narendra Modi, koji se početkom prosinca sastao s izraelskim predsjednikom Isaacom Herzogom, više je vođen projekcijom ekonomske koristi. Naime, indijski se biznis nada kako američki nacrt transportnog koridora IMEC koji bi trebao spojiti Indiju, UAE, Saudijsku Arabiju, Jordan, Izrael i Europsku uniju nije mrtav te kako će trgovina indijskim proizvodima preko izraelskih luka pod koncesijom indijskih milijardera ipak dočekati svoju realizaciju.


Učenje slobode


Pored primarnog, interesnog pozicioniranja ekstremne desnice s Izraelom i njegovim sponzorima, nezanemarive su ideološke sličnosti koje inspiriraju najopasnije političare diljem svijeta. San o državi koja svoju legitimaciju neće raditi iz demokratskog mandata i želje stanovništva sa samoodređenjem, nego iz izopačenog koncepta božanskog prava odabranog naroda na određeni teritorij, povlači nužne usporedbe s arijevskim idejama »krvi i tla« i »životnog prostora« (blut und boden i lebensraum). Privlačnost Izraela za fašiste i ostale sanjare o etničkim čistim i totalitarnim društvima istraživač Arapskog centra u Washingtonu Yousef Munayyer opisao je kroz »model države temeljene na pravima etničke većine koja odbacuje ono što svijet govori o poštovanju ljudskih prava, međunarodnog zakona i tretiranju manjinskih skupina«, dodavši kako je upravo ta poveznica »jedan od razloga zašto su izraelske vlade pod premijerom Benjaminom Netanyahuom u posljednjih 15 godina izgradile čvrste odnose s desnim pokretima po Europi, Indiji i Africi«. Ipak, dok je paralelu nacionalističkih postavki s Izraelom moguće prepoznati u američkoj samopercepciji kao »nezamjenjive nacije« (Madeleine Albright), za većinu ekskluzivističkih režima identifikacijski je ključ mnogo prozaičniji. Popraćena sveprisutnim nadzorom i upotrebom kompleksnih tehnologija u svrhu oduzimanja prava i privatnosti, antidemokratska mantra »zakona i reda« kojom se na brutalan i otvoren način radi obračun s političkim neprijateljima omogućava tendenciozno određivanje toga što je zločin. Pod takvom »opravdanom sumnjom« svatko, od studenata u fakultetskom debatnom klubu do mirnih prosvjednika na ulicama koji su se prisiljeni braniti od policijskog nasilja, može biti označen kao terorist i kriminalac.


Uz to, kao projekt naseljeničkog kolonijalizma kakvog je u njegovom najgorem smislu iskusilo domicilno stanovništvo u Amerikama, na jugu Afrike, u Australiji i Novom Zelandu, Izrael u kolektivnoj podsvijesti Zapada i danas egzistira kao podsjetnik na period nesputane otimačine tuđe zemlje i pljačke svjetskih prirodnih resursa s vrlo egzaktnom ekonomskom računicom. S obzirom na to da politike eksploatacije, koje danas ciljaju na enormne pomorske plinske zalihe uz pojas Gaze, i dalje itekakvu korist vide u genocidnom hororu koji Izrael potpomognut savezničkim oružjem provodi nad palestinskim stanovništvom, često otvorena potpora masakriranju civila koja dolazi s krajnje desnice ne treba ni čuditi niti šokirati kada se usporedi s konkretnom i opipljivom euro-američkom ekonomskom, vojnom, političkom i diplomatskom potporom istom.


Ipak, neprobavljiva razina Zapadnog licemjerja i nemuštih opravdanja njihovih vrhovnih političara u sve je većem raskoraku s autentičnim demokratskim stremljenjima koja pokazuje stanovništvo Sjeverne Amerike i Europe. Dok prosvjedi sa stotinama tisuća ljudi diljem ulica velikih gradova bogatog svijeta pozivaju na prekid vatre u Gazi i odašilju podršku palestinskoj borbi za slobodu, šanse da se volja naroda obistini u političkoj akciji koju će poduzeti nacionalne vlasti ostaju ravne teoretskima. Osuđeni na nemoćno gledanje snimaka mrtvih, ranjenih i životno ugroženih Palestinaca koji protiv Zapadno proizvedenih bombi u izraelskim rukama nemaju nikakvih izgleda, novi politički pokreti koji na tuđoj koži uče kako funkcionira sistem već su započeli redefiniranje ideje slobodoljubivog svijeta, onog koji ne može ostati indiferentan na neizbježne količine opresije, vidljivog i još više nevidljivog nasilja. Informiranim narodima diljem svijeta sve je više jasno da politički i državni vrhovi, velika većina političkih stranaka koji traže njihovu pažnju te razni profiteri i lobisti daleko iza medijskih kulisa nisu ti koji će svojim prosvijećenim djelovanjem masama donositi slobodu i ljudsko dostojanstvo. Za one koji shvaćaju kako nitko tko drugome oduzima slobodu sam ne može biti slobodan, odgovor ekstremne desnice sažet u »treba nam još ovoga što ni do sada nije valjalo« ne može biti prihvatljiv. Stoga, dok lažne antiestablišmentske snage po Zapadu pokazuju da ne žele puno više nego demagogijom steći status okorištenog kolaboracionista, oni koji vide kroz pokušaje njihovog gaslight izluđivanja prepoznaju kako od glasne solidarnosti s Palestinom nema veće subverzije.