Stručnjaci otkrivaju kako prepoznati da je nekome ozbiljno teško i kako pomoći

Izreći nekome »Shvaćam da ti je jako teško. Drago mi je da si mi to rekao/la. Neću te ostaviti samog/samu s tim« zvuči jednostavno. Prema riječima stručnjaka koji se svakodnevno bave krizama mentalnog zdravlja, upravo takva, mirna, nepresretajuća i iskrena rečenica često je prvi i najvažniji korak u trenutku kada netko izgovori da razmišlja o samoubojstvu. Povodom Svjetskog dana prevencije samoubojstava koji se obilježava u rujnu s psihijatrima smo razgovarali o tome što danas znamo o suicidu u Hrvatskoj, kako prepoznati da je nekome ozbiljno teško i gdje sustav još uvijek ima praznine.

Više stope od EU-a

Prema podacima Registra samoubojstava, koji Hrvatski zavod za javno zdravstvo vodi od 1986. godine, u 2024. je u Hrvatskoj registrirano 542 samoubojstva, odnosno stopa od 14 na 100.000 stanovnika. Riječ je o nastavku dugogodišnjeg pada koji traje od 1999. godine – za usporedbu, 1992. je zabilježeno 1.156 slučajeva (stopa 24,2 na 100.000), a 2000. godine njih 926 (stopa 20,9 na 100.000). U tri desetljeća broj se, dakle, više nego prepolovio. Ipak, Hrvatska i dalje bilježi više stope od prosjeka Europske unije: za 2021. godinu prosječna europska stopa iznosila je 8,8 na 100.000, dok je hrvatska dobno standardizirana stopa bila 11,6.

Rizik nije ravnomjerno raspoređen. Najizrazitiju razliku pokazuje spol, pa se omjer muškaraca i žena kroz promatrano razdoblje kretao između 2,2 i 3,85 naprema jedan.

– Razlog nije da su žene manje ugrožene, nego da one češće imaju pokušaje i češće traže stručnu pomoć, dok muškarci znatno rjeđe verbaliziraju psihičku patnju – upravo ta razlika u traženju pomoći jedan je od ključnih razloga zašto muškarci čine izrazitu većinu umrlih, pojasnio je Natko Gareš, voditelj Odjela za djelatnost savjetovališta za mentalno zdravlje pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo.

Rizik od suicida povećava se s dobi, što potvrđuju i podaci za 2024. godinu: stopa je među mladima u dobi od 15 do 19 godina iznosila 7,7 na 100.000 stanovnika, među osobama u dobi od 20 do 49 godina 12,2, u dobi od 50 do 64 godine 18,9, dok je među osobama u dobi od 65 i više godina dosegnula čak 21,7. Najviši rizik pritom nose stariji muškarci, kod kojih se često preklapaju tjelesna bolest, kronična bol, gubitak radne i socijalne uloge, udovištvo i usamljenost. Uočljive su i regionalne razlike, pri čemu županije priobalne Hrvatske dosljedno bilježe niže stope od pojedinih kontinentalnih županija.

– Najsnažniji pojedinačni prediktor budućeg rizika jest raniji pokušaj samoubojstva. Slijede depresija i drugi psihički poremećaji, štetno pijenje alkohola, kronična tjelesna bolest te nedavni značajan gubitak, poput smrti bliske osobe, razvoda, gubitka posla, financijskog sloma ili raspada socijalne mreže. No važno je razumjeti da samoubojstvo nikada nema samo jedan uzrok – riječ je o ishodu nakupljanja ranjivosti, životnih okolnosti i trenutka krize, što znači da je moguće intervenirati na više razina, istaknuo je Gereš.

Izražena beznadnost

Prema Garešu, upozoravajući znakovi mogu biti i izravni i suptilni. Tu spadaju izravne ili neizravne poruke o smrti: da nema smisla, da bi svima bilo lakše bez njega ili nje, da se osoba želi odmoriti ili nestati.

– Kod ljudi se javlja i osjećaj da je osoba teret drugima, povlačenje iz kontakata i prestanak aktivnosti koje su prije bile važne, događa se naglo pojačano pijenje alkohola ili uzimanje drugih sredstava, poremećaj spavanja, razdražljivost, agitacija ili, osobito kod muškaraca, ljutnja i rizično ponašanje umjesto vidljive tuge. Ponekada se uočava sređivanje osobnih poslova, opraštanje, razdavanje stvari. Ipak, izražena beznadnost klinički je jedan od najozbiljnijih pokazatelja, rekao je Gereš.

Poseban je oprez potreban i kod naglog smirenja nakon razdoblja teške krize, bez da se u životu osobe išta stvarno promijenilo – to, upozorava on, nije nužno znak oporavka.

Kako onda razgovarati s nekim za koga strahujemo? I Gereš i Jelena Sušac, specijalistica psihijatrije na Klinici za psihijatriju Vrapče, slažu se oko iste, možda kontraintuitivne poruke – izravno pitanje ne povećava rizik, nego ga smanjuje.

– Samo pitanje o suicidalnim mislima ne povećava rizik od suicida, upravo suprotno. Otvoren razgovor može smanjiti osjećaj izoliranosti i omogućiti da osoba konačno kaže koliko joj je teško, pojasnila je Sušac.

Gereš je dodao da postoji uvriježen, no znanstveno neutemeljen strah da će se izravnim pitanjem ideja »posijati«. Istraživanja to ne potvrđuju, a otvoreno pitanje najčešće donosi olakšanje jer osoba prvi put dobiva dopuštenje da o tome govori.

Jednako je važno kako slušamo. Rečenice poput »imaš za što živjeti« ili »drugima je gore« zatvaraju razgovor umjesto da ga otvore – puno više pomaže jednostavno priznanje da vidimo da je osobi teško i da smo uz nju.

– Naš prvi zadatak nije raspravljati s osobom zašto njezine misli nisu »dobra ideja«, niti kroz reakciju stvarati dodatnu stigmu. Zadatak je zastati, saslušati, procijeniti hitnost situacije i pomoći osobi da kroz sljedeće sate i dane ne ostane sama s krizom. Ne trebamo uvijek imati savršene riječi. Ponekad je dovoljno reći »Shvaćam da ti je jako teško. Drago mi je da si mi to rekao/la. Neću te ostaviti samog/samu s tim.« A onda treba uslijediti konkretna pomoć, poručila je Sušac.

Gereš dodaje i praktičan, ali presudan savjet – ne obećavati šutnju. Ako je netko u opasnosti, potrebno je uključiti stručnu pomoć, i osobu je važno unaprijed o tome iskreno obavijestiti. Ne treba je ostavljati samu u akutnoj krizi, a jedna od najbolje dokazanih preventivnih mjera koje postoje jest pomoći joj ograničiti dostupnost sredstava kojima bi si mogla nauditi. I, možda najvažnije – jedan razgovor nije dovoljan. Kontinuirani, nenametljivi kontakt u tjednima nakon krize, poručio je Gereš, ima stvaran zaštitni učinak.

Neposredna opasnost

Kada osoba kaže da razmišlja o samoubojstvu, Sušac objašnjava da prvi zadatak nije panika, nego procjena postoji li neposredna opasnost.

– Razmišlja li osoba trenutno o tome, koliko su misli intenzivne, postoji li konkretna namjera ili plan, je li već nešto poduzela. Posebno su važni prethodni pokušaji, nagla pogoršanja psihičkog stanja, jaka agitiranost, zlouporaba alkohola ili droga, osjećaj beznađa i dostupnost sredstava kojima bi se mogla ozlijediti. Ako postoji neposredna opasnost, ne govorimo o situaciji u kojoj se osobu može naručiti na pregled »za nekoliko dana«. Potrebna je hitna procjena, uz osiguravanje da osoba u međuvremenu nije sama. U Hrvatskoj to znači uključivanje hitne medicinske službe, odnosno hitne psihijatrijske procjene. Ako neposredna opasnost nije visoka, to opet ne znači da se problem može odgoditi. Nužno je dogovoriti konkretan plan: što će osoba učiniti ako se misli pogoršaju, kome se može javiti, tko iz okoline može biti uz nju i kada slijedi sljedeći kontakt sa zdravstvenim sustavom, pojasnila je potrebne korake Sušac.

Liječnica je naglasila i kako kvalitetna procjena rizika nije puko ispunjavanje upitnika i svrstavanje osobe u kategoriju »niskorizične« ili »visokorizične«. Suicidalni rizik je dinamičan i može se promijeniti vrlo brzo, pa suvremene smjernice upozoravaju da bodovni sustavi ne bi trebali biti jedini kriterij za odluku o liječenju. Puno je važnija cjelovita klinička slika, razumijevanje što se s tom konkretnom osobom događa, što je dovelo do krize te koji zaštitni čimbenici, poput bliskih odnosa i ranijih strategija suočavanja, postoje. Cilj nije samo odgovoriti na pitanje »koliki je rizik«, nego prije svega »što ovoj osobi sada treba da ostane sigurna«.

Oboje sugovornika slažu se da problem u Hrvatskoj rijetko leži u tome da stručnjaci ne prepoznaju suicidalnost – nego u nedovoljnom kontinuitetu skrbi.

– Osoba može doći do hitne službe, biti procijenjena u akutnoj krizi, a nakon toga nastaje pitanje što slijedi. Tko prati stanje dalje? Može li osoba dovoljno brzo doći do psihijatra? Postoji li netko tko će u međuvremenu biti uz nju, opisala je Sušac.

Geografska dostupnost

Gereš to potkrepljuje konkretnim strukturnim nedostatkom – razdoblje neposredno nakon otpusta iz bolnice ili obrade u hitnoj službi statistički je razdoblje najvišeg rizika, a protokoli aktivnog kontakta u tim tjednima nisu standardizirani na nacionalnoj razini, iako je riječ o mjeri s dobrim dokazima učinkovitosti i relativno niskom cijenom. Dodaje i da se geografska dostupnost pomoći znatno razlikuje među županijama, da edukacija »vratara sustava«, odnosno liječnika obiteljske medicine, školskog osoblja, poslodavaca, socijalnih radnika, koji su često prvi koji uoče znakove, nije obvezna ni ujednačena, te da organizirana podrška ožalošćenima nakon nečije smrti od samoubojstva u Hrvatskoj praktički ne postoji, iako je upravo ta skupina ljudi sama po sebi u povišenom riziku.

Sušac posebno naglašava važnost mjesta stanovanja, jer osoba u manjem gradu ili ruralnoj sredini ima objektivno manje mogućnosti, ne samo zbog udaljenosti do psihijatrijske službe, nego i zbog manjka dostupnih psihologa i psihoterapeuta.

– Mjesto u kojem osoba živi ne smije određivati koliko će brzo dobiti pomoć. Važno je zato istaknuti i da prevencija suicida nije, i ne smije postati, isključivo posao psihijatrije – odgovornost je cijele zajednice: obitelji, prijatelja, liječnika, škola i socijalnih službi, kroz ono što naziva psihološkom prvom pomoći – sposobnost onih u neposrednoj okolini da prepoznaju patnju i pomognu osobi doći do stručne pomoći, jasno je naglasila Sušac.

Kada bi mogla promijeniti tri stvari u sustavu, Sušac bi krenula od dostupnosti pomoći u zajednici prije nego što kriza uopće nastupi, zatim boljeg kontinuiteta skrbi nakon krize te, na kraju, sustavnog ulaganja u mentalnozdravstvenu pismenost – posebno kod djece, mladih i ljudi koji nisu zdravstveni radnici, ali su u svakodnevnom kontaktu s ranjivim osobama.

– Najvažnija je promjena perspektive: najuspješnija prevencija suicida nije ona koja najbolje reagira kada je osoba već na rubu, nego ona koja je susretne dovoljno rano da do tog ruba uopće ne mora doći, poručila je liječnica.