Šerbedžija: Sve se bojim da u Zadru neću moći pjevati od siline emocija

Pjevao sam zajedno s Arsenom na njegovim koncertima i bilo je nezaboravno. Onda sam se iznenada i ne svojom voljom našao sa svojom ženom i malenom kćeri Ninom u Londonu. Ništa nisam radio tih godinu dana, dok je žena radila u Bolivijskoj ambasadi kao ataše za kulturu. Kupio sam gitaru i počeo pisati svoje pjesme. Zatim sam,kad je vrijeme sazrijelo, počeo sa koncertima i eto, to je čitava priča
Jedan od najvećih kazališnih i filmskih glumaca, glazbenik i pjesnik s našeg područja, a uz to i holivudski “gastarbajter”, Rade Šerbedžija krajem mjeseca održat će koncert u Arsenalu. Prije samog koncerta ekskluzivno za Zadarski list progovorio je o svojoj povezanosti sa Zadrom, emocijama koje ga vežu za ovo područje, planiranim projektima, novom albumu koji bi svjetlo trebao ugledati za dva mjeseca te glazbenim počecima.
Prvo pitanje koje smo mu postavili bilo je, naravno, što nas očekuje na zadarskom koncertu.
– Na koncertu u Zadru nastupit ću sa svojim prijateljima: Jurom Ivanušićem glumcem iz Ljubljane ,koji je, osim što je velika filmska zvijezda u Sloveniji, sjajan kompozitor, pjevač i klavirist te s Maurom Đorđevom, fantastičnim gitaristom iz Pule koji svira u orkestru Livia Morosina. Odabrao sam taj komorniji sastav da na koncertu dadem više mjesta poeziji.
Kako je uopće došlo do toga da se Šerbedžija uz kazalište i film počne baviti i glazbom?
– Pa ja se muzikom bavim cijelog svog života. Nekada sam kao dječak bio poznat u Vinkovcima po svome glasu, a čak sam neke davne godine i nastupao u popularnoj emisiji “Mikrofon je vaš”, kazao nam je Šerbedžija te nastavio kako je kasnije otišao u Zagreb gdje je studirao na Akademiji za kazališnu umjetnost
– U to vrijeme bio sam zauzet glumom, snimao sam filmove, TV drame i nisam imao vremena za svoju crnu gitaru koju sam sa sobom ponio iz Vinkovaca. Moj cimer, Mustafa Nadarevic je jednog dana skinuo moju gitaru sa zida na kome je visjela, prefarbao je u bijelo i napravio od nje noćnu lampu, a kada sam ga pitao zašto je to učinio, rekao je: “Pa ti je nikada ne sviraš, ovako će biti bar od neke koristi”, kaže Šerbedžija i dodaje kako je nakon toga sreo Arsena Dedića, sprijateljio se s njim i on ga je učio pjevanju.
– Pjevao sam zajedno s Arsenom na njegovim koncertima i bilo je nezaboravno. Onda sam se iznenada i ne svojom voljom našao sa svojom ženom i malenom kćeri Ninom u Londonu. Ništa nisam radio tih godinu dana, dok je žena radila u Bolivijskoj ambasadi kao ataše za kulturu. Kupio sam gitaru i počeo pisati svoje pjesme. Zatim sam,kad je vrijeme sazrijelo, počeo sa koncertima i eto, to je čitava priča.
Album “Ne daj se Ines” objavljen je 1975. godine i ove godine puni 35 godina. Još uvijek kruže kopije s LP-a, a mnogi slušatelji kažu kako im je baš taj album promijenio život. Kako je on utjecao na Šerbedžiju?
– Ja sam tu pjesmu snimio na nagovor Drage Diklića, koji je tada upravo bio osnovao svoju diskografsku kucu “Alta”. Ines je zaživjela i publika ju je zavoljela. Do današnjih dana, eto već punih 35 godina je obožava.
Album “Imam pjesmu za tebe” koji je napravio s Miroslavom Tadićem prošle godine bio je jedan od najprodavanijih u RH.
– Miroslav Tadić i ja smo se upoznali u Los Angelesu. Ja sam znao za njega i trebao mi je gitarist za jedan humanitarni koncert koji smo Vanessa Redgrave i ja napravili u Americi. Vlatko Stefanovski mi je predložio Miroslava i tada smo se upoznali i sprijateljili. Često smo se sastajali ili kod mene ili kod njega, a uz dobro društvo i odlično vino uvijek se na kraju i malo zapjeva. Zatim smo jednog dana odlučili to što pjevamo staviti i na CD, jer uistinu nije loše zvučalo. Želimir Babogredac i ljudi iz Croatia records su bili vrlo zadovoljni našim snimkama te su odlučili izdati taj album. Naručili su i novi, a upravo ovih dana smo snimili prvu pjesmu te mislim da ćemo za dva mjeseca zgotoviti i naš novi album.
Radio je s mnogim poznatim redateljima i glumcima, s mnogima ste bliski prijatelji. S kim mu je najdraže bilo raditi, a s kim se družiti izvan filmskih setova?
– Snimao sam sa mnogim velikim filmskim glumcima i redateljima. Divno je bilo raditi s Glen Close, Johnom Torturom, Charlize Theron i Tom Cruiseom, kao i mnogim drugim velikim holivudskim imenima, ali ipak je Vanessa Redgrave jedna i neponovljiva. Za mene najveličanstveniji umjetnik u svijetu, a s njom sam i privatno najbliskiji. Naime, ona je i kuma mojih triju djevojčica.
Od ljudi s naših prostora najviše se druži sa Sašom Rendulićem.
– On je sjajan filmski snimatelj, bio je nekada Pinterov učenik.
Kad ga se pita na koju je filmsku ulogu najponosniji, kaže da je to teško, gotovo nemoguće reći.
– Izet Hajdarhodžić je znao reći: “Ako na kraju svoje karijere možete nabrojati tri uloge s kojima ste zadovoljni, onda čovjek može s pravom reći… bio sam uspješan glumac…”. Nisam ludo zaljubljen u ono što na filmu činim. Snimio sam stotinjak filmskih uloga, uglavnom glavnih i da, mogao bih na prste jedne ruke izabrati nekoliko uloga s kojima sam bio zadovoljan. Među tim ulogama su sigurno dvije-tri uloge iz filmova Živojina Pavlovića, Athos iz kanadskog filma “Fugitive Pieces” te Aleksandar iz “Before the Rain”.
Najvećim životnim uspjehom ipak doživljava svoju obitelj.
– Gledam svojih petero djece, dva prelijepa unuka i svoju, još uvijek mladu i lijepu ženu i svakog jutra kad se probudim kažem: “Ti si jedan sretan čovjek”.
Nakon duge karijere, brojnih kazališnih uloga, filmova, serija, pjesama …. Postoji li nešto što želi napraviti, a još nije?
– Da, sljedeće jeseni snimat ću sa svojom Lenkom igrani film “Oslobođenje Skoplja” po scenariju Dušana Jovanovića, a film ćemo snimati u Makedoniji.

 ZADAR I EMOCIJE

* Kada ste posljednji put bili u Zadru, kakva je Vaša povezanost s našim gradom i što vam se pri posjetima najviše sviđa?
– Zadnji put sam bio u Zadru prošlog ljeta, a dočekao me je moj prijatelj Bero. Parkirali smo moj automobil u Gaženici, gdje on inače radi te imali dva sata da se prošetamo rivom i popijemo piće prije broda za Silbu. Više to nije ona legendarna Marina i ne znam gdje je kapetan Marko s kojim sam uvijek znao piti crno vino dok me vozio na Silbu. Zadar je svojevremeno, uz Zagreb, bio najvažniji grad u mome životu i luka u koju sam najradije dolazio. Tamo su me čekali moji prijatelji Tonči i Marica Žuvanić i Branko i Bero, a na Silbi moj drugar Damir Galetović i Mirjana i Šime Vulas, Ana i Ujevići… Eh,bolje da ne nastavljam jer mi se već sada nešto steže u grlu… Sve se bojim da neću moći pjevati 28. od siline emocija… od nagomilanih godina tuge.

 TEATAR ULYSSES

* Što s teatrom Ulysses pripremate na Brijunima ovog ljeta?
– Ovoga ljeta slavimo 10 godina postojanja našega teatra, pa kao pravi Ulysses, prošli smo kroz mnoge opasnosti izmedju Scile i Haribde i na kraju sretno stizali u luku spasa. Ove godine kanimo postaviti na našu tvrđavu Minor legendarnu “Prosjačku operu” velikoga Bertolda Brechta, a igrat ćemo i našeg “Kralja Leara” koga igramo već punih deset godina te “Pijanu Novembarsku noć” Miroslava Krleže i Ive Stivičića, kao i prošlogodišnji hit Paola Magielia, Molierovog Don Juana.