Prvo kapetan i posada, pa onda tek žene i djeca!

Kako toliki mali Hrvati mogu biti na krstarenju kada su zimski praznici gotovi i nastava u školi je već počela? Tko će im sada opravdati taj izostanak iz škole? Ne mogu reći da su bili bolesni ako su ih svi vidjeli s roditeljima na kruzeru
Vijest o nasukavanju i prevrtanju (u stvari, naginjanju) talijanskog kruzera Costa Concordia vrlo je srdačno dočekana u tv-medijima, jer je poznato da je svaka vijest koja se izvjesno vrijeme može razvlačiti po informativnim emisijama jako korisna. Ova je situacija posebno indikativna, jer se to dogodilo u nama susjednoj zemlji i jer je na brodu bilo stotinjak Hrvata koje se sada, nakon što su se sretno vratili kućama, može zgodno iskoristiti, ispitivati, intervjuirati i raditi s njima sve čime se može privući kakva, takva medijska pažnja. Čeka ih se na autobusnim stanicama, upada im se u kuće, a oni pričaju što im se dogodilo i kako su izvukli živu glavu na ramenima i ovisno o impresijama, hoće li ili neće opet na krstarenja.
Čim sam čuo za ovaj događaj sjetio sam se basista grupe “Damned” (zanimljivo ime – “Prokleti”) koji je uspješnu solo karijeru napravio pod imenom Captain Sensibile, što će reći Senzibilni kapetan, a prvi mu se album simpatično zvao “Women and captain first”. To je tada zvučalo kao dobra šala, a danas… Problem je u tome što je ovaj aktualni talijanski kapetan, dok se spašavao, zaboravio žene, a djecu i starce da i ne spominjem. Ali, ajmo mi po redu.
PUTNIKA I POSADE DVOSTRUKO VIŠE NEGO NA TITANIKU
 Događaj je ukratko ovakav. Kruzer Costa Concordia se nasukao na pješčani greben u Tirenskom moru (to je bio neki jako čvrsti pijesak s obzirom da je rasporio brodski bok), napunio morem i prevrnuo. To je sve bilo pola metra od obale i očigledno se neko napio ili se zabavljao na neki drugi način dok je bio za kormilom, jer kako drukčije objasniti ovako nešto? Pa tu bi i moj mačak Micko proveo brod bez greške, a kamoli ne iskusni pomorci sa svim današnjim tehničkim pomagalima. Putnika i posade je bilo skoro dvostruko više nego na Titaniku, ali ih je srećom stradalo relativno malo, što je čudno, s obzirom da je brod većim dijelom ipak završio pod površinom.
Ono što je u svoj toj nesreći zanimljivo, to su izjave ljutitih putnika koji tvrde da je posada bila skroz neorganizirana, da su ih spašavali Indijci i Filipinci, a da je kapetan pobjegao s broda prije svojih putnika i posade. Zamišljam tu scenu kako časnici odguruju majke s malom djecom i trudnice i prvi sjedaju u čamce za spašavanje. Doduše, ovdje su se mogli spasiti i bez čamaca jer se brod nagnuo u plićaku, ali me zanima bi li, kao na Titanicu, u njih sjedali oni iz skupljih kabina, ili bi sve bilo pošteno. Na brodu je bilo 4.229 osoba, a za sada je pronađeno 7 mrtvih, s tim da ih se nekoliko desetaka vodi kao nestali, što opet, nažalost, znači da će ova crna brojka biti i veća.
TKO JE KRIV?
 Po prvim saznanjima krivi su kapetan Francesco Schettino i njegov prvi oficir.
Oni se terete za izazivanje brodoloma, višestruko ubojstvo iz nehaja i napuštanje broda prije evakuacije putnika. Potvrđeno je da je sinjor kapitano napustio brod prije nego su ostali evakuirani, a narod kaže da je sve gledao s obale zamotan u dekicu. Čak su objavili i riječi koje je uputio svojoj mami Rosi nakon događaja gdje kaže da je imao nesreću i da sada spašava putnike. Sada, je li on bježao vičući “mamma mia che confusione” nije toliko ni važno, ali da je bio raspad sistema, bio je. Navodno je vozio jako blizu da bi se putnici divili obali (kako, kada je bila noć, a oni na večeri?) i da bi se obala divila velikom, lijepom brodu (opet ista primjedba, noć i sl.). Ako je i htio tako opasnom vožnjom privući pažnju na svoj brodić, sada je u tome uspio. Sada ga svi vide, na boku, pod kutem od 80°, napola pod morem.
OTKUD HRVATI NA KRUZERU?
Inače, na ovom ogromnom brodu predviđenom za luksuznu zabavu, bilo je stotinjak putnika iz Hrvatske. To su Hrvati koji nisu otišli na skijanje nego su za odmor odabrali krstarenje. Nije mi doduše jasno što se lijepo ima vidjeti na obalama Italije po ovoj zimi, ali nema veze. Hrvata je izgleda bilo 127, svi su se spasili, a hrvatsko veleposlanstvo im je pomoglo da se kući vrate i bez dokumenata, što se posebno napominje kao nešto jako važno, kao da posao veleposlanstva nije da pomaže u ovakvim situacijama. A što je trebalo da se dogodi? Da satima čekaju u redu u nekom uredu, pa da ih vraćaju natrag na olupinu jer im preslik rodnog lista nije ovjeren kod javnog bilježnika, a domovnica im je starija od šest mjeseci? Zanimljivo je da je tu bilo i školske djece. A kako ta djeca mogu biti na krstarenju kada su zimski praznici gotovi i nastava u školi je već počela? Tko će im sada opravdati taj izostanak iz škole? Ne mogu reći da su bili bolesni, ako su ih svi vidjeli s roditeljima na kruzeru.
GDJE JE POŠTOVANJE PREMA ŽRTVAMA TITANIKA?
 Ono što obično ide uz ovakve događaje to je pretjerivanje, a kod ovoga se već počeo spominjati nekakav “talijanski Titanik”. Naziv vrlo neukusan i nelogičan jer je na Titaniku poginulo 1500 ljudi, a jedino što je ovim događajima zajedničko, to je ljudski nemar i prepotencija i primjer kako nešto divno, skupo i veliko za samo sekundu ljudskog nemara može nestati. Naši sugrađani su u tom kompariranju posebno aktivni. – “Čovjek poželi da ga netko makne iz filma o Titaniku u kojem igra glavnu ulogu” – kaže jedna putnica. Dakle, ona za sebe kaže da igra glavnu ulogu, a to je ona Kate Winslet, inače dosta zgodna ženska. Dakle, vrlo skromna usporedba. Druga je putnica i romantična: -“Bilo je isto kao na Titaniku. Pun mjesec, zvjezdano nebo, mirno more…”. Ova gospođa to govori kao da je osobno, prije stotinjak godina, bila na nesretnom brodu i šetala se njegovim palubama, ruku pod ruku s Leonardom DiCapriom. Svjestan sam da su ovi naši zemljaci uistinu bili u smrtnoj opasnosti, ali malo smisla za realnost ne bi falilo. Ona sirotinja s Titanika nije bila na krstarenju iz zabave ili obijesti, nego su išli trbuhom za kruhom jer su morali.
ZABORAVLJENE ŽRTVE S WILHELMA GUSTLOFFA
A kada smo kod tih neukusnih usporedbi, nikako ne smijem preskočiti priču o “Wilhelmu Gustloffu”. Ovaj je njemački brod bio pun izbjeglica koje je prevozio natrag u Njemačku, kada ga je na hladnom Baltičkom moru potopila sovjetska podmornica, pred sam kraj rata, 30. siječnja 1945. Žena koja je preživjela se sjeća kako su mrtva djeca u pojasevima za spašavanje plutala naopako, jer im je glava bila teža od nogu i da nakon toga nikada svojoj djeci nije mogla pričati priče o patkicama koje rone. 1.239 putnika je preživjelo, a potopilo ih se više od 9.000, a više od pola njih su bila djeca. Ali, to nije bio ratni zločin, jer brod nije bio označen kako treba, a prevozilo se i više od 1.000 vojnika. Sami preživjeli kažu da se zločin nije odigrao toga dana, već 12 godina ranije (to se, naime, dogodilo točno na 12. godišnjicu Hitlerovog preuzimanja vlasti). To je dakle, najveći broj mrtvih u nesrećama na moru u cijeloj ljudskoj povijesti.
Ova je katastrofa desetljećima prešućivana jer su žrtve bili Njemci koji su izgubili rat, tako da je i dan danas Titanik ostao pojam pomorskog stradanja iako je stradalo neuporedivo manje ljudi. Tako očigledno misle i ovi s kruzera, a bilo bi im bolje da ne spominju ni Titanik ni Gustloffa, jer kada se malo oporave shvatit će da je dobro prošlo i da je bolje ne uznemiravati ove davne žrtve.
KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU KRUZERA I FILIPINSKOG TRAJEKTA?
 Ono što se najviše spominje, to su pojedinosti o tome kako su putnici bili svečano odjeveni za večeru, kako su taman prisustvovali kazališnim predstavama, kako su bili u saunama, đakuzijima, bazenima… Spominje se koliko je dragocjenih stvari ostalo po kabinama i sefovima, toliko da navodno čak i karabinjeri čuvaju brod da se ne pojave neki lešinari. S druge strane, dodatno je zanimljivo i koliko je tu bilo ljudi treće dobi, umirovljenika koji svoje pozne godine provode krstareći i zabavljajući se na ovakvim brodusinama. Da se razumijemo – nije to ni toliko skupo, niti je nemoralno da ljudi koji su pošteno zaslužili svoje mirovine malo putuju, ali evidentno je da se radi o nečem što velika većina Hrvata nikada sebi neće moći priuštiti. To je ono zanimljivo u svemu ovome. Kada se negdje tamo na Filipinama sudari preopterećeni trajekt na kojem pogine tri stotine žena i djece, ili kada se potopi barčica sa 60 azilanata koji pokušavaju pobjeći iz bijede u kojoj žive, onda se to spomene, onako usput na samom kraju dnevnika i nitko s tim nesretnicima ne razgovara (preživjelim, naravno), niti im ulazi u domove da im pričaju kako im je bilo strašno baš “kao na Titaniku”.
LEGENDARNA SCENA IZ ALANA FORDA
 Ovaj bi osvrt zaključio jednom fantastičnom scenom iz jednog od najboljih stripova na svijetu, a radi se naravno o “Alanu Fordu”. Idu tako Bob Rock i Alan na kupanje, ali naravno, kao i inače u životu, nemaju sreće. Plaža je podijeljena na plažu “za siromašne” i plažu “za bogate”. I dok na ovoj prvoj nema ničega i sve je prljavo i neuredno, na ovoj drugoj sve blista. I naravno, nervozni Bob se posvađa s nekim debelim tipom koji ga otjera pomoću policajca. Nešto kasnije, Bob koji ne zna plivati pa ima onu napuhanu patkicu oko struka, nekako dopluta do onog istog debeljka koji leži na luft-madracu i uživa. Bob izvlači veeelliku iglu i probuši mu madrac i debeljko počne tonuti. Doduše, spase ga tri spasioca (jer plaža za bogate ima spasioce), ali ono što je pouka ove pričice je ono što debeljko viče dok se davi, a viče: – “Upomoć! Upomoć! Bogat sam… a tonem.” Nevjerojatno je koliko su toga autori Magnus i Bunker uspjeli reći u samo nekoliko sličica. “Bogat sam… a tonem!”. Eto, i to se ponekad događa.