Od Božića do godine nove

 
Noć se završavala. Ali do svanuća bilo je daleko. Vrijeme je kao sapunicom bilo načičkano pjenom. Ošamućenom od šumova rata. Bura je kopala brazde na nepomičnim licima tvrdih ljudi. Začinjajući ih solju.
Žilave su ruke držale pušku ko osti. Prije nego što će biti zarivene njihove rakete. Šutjeli su. Samo se motor kamiona čuo. Rastojanja između njih i bitke smanjivala su se nasuprot danu. Oblici su se razilazili. Udaljavali. U prostorima Kotara strašno su dahtale i frktale plamene munje. Bila je zima. Kamenje je kotarsko bilo natopljeno znojem.. uskoro i krvlju njihovom…Trebali su tući iz Prosike VBR-om. Pluća su sakupljala zrak rata.. iz domovine cijele. Zajedno s pijeskom, zemljom, rosom, grobovima… Koji ulili su se u njegove rezervoare što se rasprskavaju. On se zaustavlja. Pljeska u dlanove. Puca. I šuti… Odjek treba svijetu reći.. ne damo Vam Domovinu… Ginemo. Odjek koji slijeva se k njemu.. Silviju.. sa svih staza Garde Hrvatske. Kad čuo je krik doma… I pravo pred njim izronit će sloboda. Crvenom rosom pokrivena. Njegovih suboraca. Eksplodirao je lanser zajedno s raketama i njima koji su u njemu bili. U Prosiki. On je trebao biti s njima, čudom nije… Onog dana… Preživio je.
Sad ga zakapaju, ostavio je dom, ženu svoju bolesnu jako, nepomičnu, djecu koja posla nemaju… Pod čempresom ponovo je zavladala tišina. Ona nije dugo trajala. Eno doveli su Jocu vezistu sedme. Zašto.. uzvikuju istovremeno promukli basovi.. umrlih ratnika. I on isto tako. Darka onoga Ivana Glavosjeke sina doveli su prije njega Silvija.. pod čempres! Opet onako.. mučenički dugo.. tugo. Pod drvetom spomenikom branitelju.. a prije, prije njih oko Božića Boru! Doveli su od Božića do nove godine 2020. četvero.. neki kažu petero ratnika.. prosjek godina 53. U zavjetrini prastarih crkvica glagoljaša. Stigli su.. ovog trena da ste ustali i ispričali im kako je bilo! Bore, Darko, Silvio, Joco… I nikakvog urlanja.Treba im reći mirno. Zašto odlaze branitelji rana.. zašto oni umiru tako mladi samo. Bez beštima. Bez ljutnje im treba reći… Zato ustanite.. ratnici mrtvi.. kažite im. Gospodo mi smo umrli u prosjeku trajanja braniteljskog života, gledajte nas u oči.. u oči.. od Božića do Nove godine. One bistre oči… Bistre.. ugašene rano!! Zašto su umrli? Zašto su oni prestali živjeti tako rano?! Može li tkogod objasniti. Zašto Garda živi kratko? Ti ljudi zašto su otišli… Zašto se ne čuju više? Ne vide… Dogovarate se! Bestidno! Sprej ideja..nude.. starih… I novih ideja. Prodaju. Savjetuju, daju.. ideja. Kako ukrasti im djelo.. kako zakopati im zaboraviti što prije tijelo… Do sutra.. do Europe… I usne se gramzljive trgovaca domovinom rastapaju i sline… I kaplju bolesno na.. na grobove domovine… Uglađena varka privid zrelosti. Hrvatske stare bolesti.. za rodoskrvnuće sposobne… Vi navještate svoje kraljevstvo neokapitalističkog liberalnog boga.. bez onog Velikog Domovine rata sudbine.. koba. Tog diva zakopati treba… Što narastao je među patuljcima i ludama. Među grbavcima i nemoćnicima iscijeđenim veličinama. Elita. Koji svecima se čine. Samo prividnima.. zemaljskima… Jer nikad pogleda ne svrnu na imena obična domovini dana. Ovih dana. Od Božića do Godine nove. Što Njima znači Bore, Darko, Silvio, Joco od Božića do Nove godine koji umrli su u roku, u godini prosječnoj branitelja 53. Al morate znati.. oni postoje.. koračaju.. i smiju se vašem postignuću. Grohotom.. prah se njihov smije.. i smiju se priče što bojna ih polja naša kriju. A možda i plaču. Dragovoljci.. ubijeni.. Umrli, satrveni. Možda plaču. Zbog nečovječnog čovjeka koji se u nama ostvaruje. Zbog misli koja ne misli. Zbog trajnog neuspjeha duha.. zbog pameti što sebična je i glupa. Lakrdijaši ste gospodo poročni.. pokvareni.. nečovječni. Ljudski je čovjek imao svoju Domovinu.. svoj Grad.. svoju didovinu… Htjede je ostaviti sinu. Svoju božicu ljudsku.. spokojnu svjetlost ljubavi… U osvit hrvatske zore. Šalite se? Već upirete prstom vidim.. kažete da su reakcionarni bili. Ludi. Oni što didovinu dati nisu tili. Nikome. Zato umiru rano. Pogledajte kako čempresi ravno ko spomenici u nebo gledaju. Driti ka kolone. Nadgrobni spomenici Bore, Darko, Silvio, Joco.. od Božića do Godine nove 2020. samo, a kažu bilo ih je više.. doveli su ih tamo u prosjeku života Branitelja. 55. Svaka je riječ suvišna.. truba, pucnji, riječ.. skoro kao na traci odlaze ondašnji domovine rata dječaci.. a za njma ostaju ognjišta, teška, ne laka ne sjajna, ne bogata…