O nogometu

OPET I OPET O NAVIJAČIMA
Tek sam kasnije primijetio da se utakmice naše reprezentacije (da ne kažem Bože oslobodi »tekme naše repke«), više ne gledaju na Hrvatskoj televiziji već na TV Nova što je automatski rezultiralo promjenom ekipe koja prati cijele događaje. I kakav je rezultat? Srednja žalost i oni prije i ovi sada. U svakom slučaju, i jedni i drugi imaju taj neki glupi običaj da fetišiziraju instituciju publike. Po njima ispada kako se utakmice održavaju prvo zbog navijanja, a tek onda, sporedno, zbog same nogometne igre. Ljudi dolaze gledati nogometnu (ili neku drugu) utakmicu, dok je gledaju malo se zanesu, kada padne gol skaču i viču, kada protivnik zabije, onda se tuguje – i to je to. Što se od toga ima praviti neka filozofija i komentirati tu, u krajnjem slučaju, ljudsku reakciju?
Ali, ne! Uvijek se to mora stavljati u prvi plan. »Naši su navijači nadglasali protivničke«, »naši su navijači stvorili paklenu atmosferu«, i slično. A najgore je ono neizostavno zaustavljanje tih istih navijača nakon utakmice. Reporter im priđe s kamerom, a ovi shvate da imaju priliku jednom u životu pojaviti se na malim ekranima i onda, u većini slučajeva, moramo svjedočiti urlanju i pljucanju u mikrofon, i uvijek jednim te istim frazama tipa »najbolji smo«, »idemo do kraja« i slično. U pozadini se uvijek stvore i neki likovi koji se krevelje i nešto dobacuju i sve je to jedan nered i cirkus koji kod normalnih ljudi može samo izazvati nelagodu. Ma, jasno je meni da je i to dio priče, ali shvatite pobogu – niste vi tu bitni, već ste vi tu radi gledanje te iste utakmice, a ne da vas se mistificira i fetišizira!

IZJAVE LOVRENA I LIVAKOVIĆA NAKON UTAKMICE. LIJEPO JE VIDJETI KULTURNE LJUDE
Kada smo već kod ove teme, ne mogu ne napomenuti jednu stvar. Nakon utakmice je običaj uzeti izjave od aktera, a to su trener i nogometaši zbog kojih smo to sve i gledali. Moram priznati da se tu dosta promijenilo od onih vremena bivše države. Sve je više pametnih mladih ljudi koji vrlo razložno i analitički komentiraju odigrani susret. Sve je manje pljucanja i urlanja u mikrofon (mikrofon zbilja trpi svašta, kako na estradi, tako i u sportu. Politiku bolje i ne spominjati), a sve više normalnih izjava ljudi koji očigledno imaju relevantan kućni odgoj.
Kao primjer navedenoga moram navesti imena golmana Livakovića (protiv Slovačke) i braniča Lovrena (protiv Mađarske). Nije tu bilo uobičajenog vikanja tipa »ostavili smo srce na terenu« ili »dali smo 110 posto snage«, već samo mirna analiza koju je, osobito u slučaju pobjede, vrlo ugodno čuti, a pogotovo kada vidiš da čovjek misli svojom glavom i da zna što se ustvari dogodilo. Znam, znam, reći će netko kako ne možemo očekivati salonsko izražavanje nakon 90 minuta teških tjelesnih napora, ali nekog reda ipak mora biti.

BEZ VRSALJKA TO NIJE ISTO
Evo, za kraj, još malo o nogometu. Znam da je malo čudno, ali, iskreno govoreći, samo sam te dvije utakmice gledao na televiziji prošlog tjedna. Dobro… Opet smo zakomplicirali put kroz kvalifikacije. Ali, s obzirom na to da smo se jedva plasirali na prošlo svjetsko prvenstvo, neka se tako isto provučemo i na europsko pa neka i tamo s Dalićem i Modrićem na čelu stignemo do finala i ja sam zadovoljan. Ono što meni smeta, to je nedostatak našeg Zadranina Vrsaljka. Njega nema na terenu jer se ozlijedio i ne može igrati. A meni bez njega nije isto. On mi je nekako simbol upornosti i želje, još od one situacije protiv Engleza kada ga je bilo po cijelom terenu i kada je izbacio glavom onu loptu iz našeg gola (ustvari, ne iz gola već ispred gol crte), pred sam kraj te veličanstvene pobjede protiv prepotentnih »englezića«. Umjesto njega, koliko sam razumio, sada igra neki Jedvaj. Igra… Hmmmm… Ma nemam ništa protiv momka, čak se i ne razumijem dovoljno da bi analizirao njegovu igru, ali meni bez Vrsaljka nekako to nije isto.