Utorak, 28. svibnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Novi život banjalučkih Hrvata u Zadru

05.02.2012. 23:00
Novi život banjalučkih Hrvata u Zadru


Sve je uništeno, voćke i šume posječene. Mogu proći, ali nikog ne poznam. To nije ni blizu kraj u kojem sam odrastao, kaže Anđelko Jurić, jedan od brojnih Banjalučana koji je nakon rata svoj dom pronašao u Zadru
Zbog ratnog vihora život im se radikalno promijenio, no zbog svog duha kojim, usprkos nedaćama, život vole, oboje ga pjesmom. Oduzeli su im materijalno, ali ne i njihovu sevdalinku i dušu – čija je ljepota zasjala na susretu banjalučkih Hrvata koje je nedavno u zadarskoj župi Ploča, gdje su se kao prognanici doselili prije dvadeset godina, pohodio glas njihovog rodnog kraja – pomoćni banjalučki biskup dr. Marko Semren.
“S one strane Plive, gajtan trava raste. Oj, pasu ovce, čuvalo ih momče. Momče tužno plače, još tužnije ječi. Svaka tuđa zemlja, tuga je golema”, pjevalo se na dugom i okrepom bogatom druženju u dvorani crkve nakon misnog slavlja koje je biskup Semren u crkvi sv. Petra na Ploči predvodio na blagdan sv. Antuna opata 17. siječnja.
 U toj je župi više od 200 banjalučkih obitelji, mnogi potječu s Petrićevca gdje je sv. Antun o. zaštitnik pa su pobožnost prema njemu donijeli i u Zadar.
Eugenija Dujmušić iz Travnika živi u Zadru 14 godina.
Sada ovdje ostavljamo korijene
– Nije bilo lako napustiti. Svaka dva mjeseca moramo ići. Suprug kaže ‘Probudio sam se, sanjao sam Desetke, to je polje uz Lašvu. Vrijeme mi je, moram ići, moram ići…’ Moramo otići vidjeti, biti dva, tri dana i vratiti se natrag. Samo da napunimo baterije. Eto, to je to. Idemo često. Nemamo tamo svoju kuću, ali imamo rodbinu, kaže Eugenija, ljubiteljica i promotorica sevdalinki. Napisala ih je čak 600, u svoj rokovnik.
– To ja za svoju dušu. Nekad sam pjevala, nastupala i pobjeđivala, u srednjoj školi. Volim zapjevati za svoju dušu. I po internetu tražim sevdalinke. Mogla bih opet tamo živjeti, ali sad je to druga priča. Ovdje su nam djeca, tu ostavljaju svoje korijene, pa je teže da se čovjek tamo vrati.
Iz banjalučke mjesne zajednice Lauš je Anto Domazet. U Zadru živi 18 godina.
– U rodnom zavičaju mi je bilo draže, pitomije. Iako se ne mogu požaliti ni ovdje. Zaposlen sam, uhvatio sam korak sa životom. Ali uvijek postoje sjećanja na zavičaj. Iz rodnog kraja mi fale stari prijatelji, društvo, običaji, crkva, susjedi, groblje, gdje idem za Svi svete, kaže Anto.
Ostalo 36.00 Hrvata
Zrinka Jurić živi u Zadru 20 godina. U Banja Luci ima samo grob roditelja. Posjet biskupa posebno joj i mnogo znači. Drago joj je čuti i vidjeti glas i čovjeka s njihove rodne grude.
“Ja živim od radosti susreta s drugima”, rekao je biskup Semren koji je u raspjevanom, sjećanjima i emocijama prožetom druženju nakon mise, Banjalučane obavijestio o brojnim događajima u njihovom kraju. Prije rata, u Banja Luci je bilo 80.000 Hrvata, sada ih je 36.000. U biskupiji djeluju 32 biskupijska svećenika i 40 franjevaca. Izrazio je spremnost u suočavanju s teškoćama, navijestio bolju suradnju s vlastima i normalizaciju života.
Banjalučki katolički školski centar ‘Bl. Ivan Merz’ od ove je godine u proračunu. Pohađa ga 213 djece, od toga 70 posto Srba, 20 posto Hrvata i 10 posto muslimana. Čak i hodžina djeca.
– To je najbolja gimnazija u Banja Luci. Najbolje priznata i otvorena za sve, jedan od brendova, uz sir trapist i vino, rekao je mons. Semren
– Ne može se dovoljno proizvesti, koliko Banjalučani, i Srbi, počinju kupovati sir i biskupijsko, banjalučko crkveno vino – rizling i kaberne. Kažu da je tako dobro. To rade stručnjaci enolozi iz Trenta. Kažu, kad bi oni imali takvu klimu i ugođaj, poput našeg u Banjoj Luci, oni bi mogli opskrbiti pola Europe. Nemamo dobrog podruma, imamo balun. Ali i ispod baluna, opet ide dobro, rekao je mons. Semren.
Anđelko Jurić u Zadru živi 18 godina. Na Petrićevcu u Banjoj Luci ostavio je kuću i veliko dvorište, ali i sto tisuća kvadrata zemlje svoga oca, stričeva i ujaka.
– Sve je uništeno, voćke i šume posječene. Mogu proći, ali nikog ne poznam. To nije ni blizu kraj u kojem sam odrastao. Obolila je priroda, ona koju smo mi ostavili. Kad sam se bio vratio, vidim da je ono drvo obolilo, dobilo je žuto-zelenu boju. Crijep na kućama kao da je premazan katranom. Kao što smo mi morali napustiti zemlju, tako ju je i priroda napustila, kaže Anđelko.
Tamo se rodio i poznaje svaku voćku.
Priča o slici sv. Antuna opata
– Fali mi zelen, priroda mi fali. Ovdje nema šume, lipe, hrasta, zeleni na koju sam navikao. Ljubitelj sam životinja, držim i u Zadru danas psa, ptice, kanarince, 80 golubova, sportskih i ukrasnih. Imam i zlatnog fazana. Čim sam došao, odmah sam to nabavio, i zasadio palmu, grejp i naranče. Sve je urodilo velikim plodom. To mi je sad sva zelen koju imam. Živjeti tamo je, nažalost, završena priča. I dan danas sanjam svoj rodni kraj, iako to ne želim. Ja želim da bude Republika Srpska, da u mom srcu bude manje boli, da znam da se ne mogu vratiti. Sve snove iz moje mladosti, da sam u onom kraju. Sve mogu nabrojati, koji susjed je imao koju voćku, koju vrstu jabuku, kruške, grožđa, na pet kilometara, kaže Anđelko, sa suprugom Biljanom ponosan na svog 30-godišnjeg sina Damira Jurića koji je u Zagrebu doktorirao elektrotehniku. Na ekranu računala u njegovoj sobi i danas je isječak iz našeg Zadarskog lista, u kojem smo još 10. rujna 1998. godine pod nazivom “U svijetu računala i Jesenjinove lirike” objavili pjesmu ‘Perivoj vječnosti’ koju je talentirani Damir napisao.
 U Banja Luci mu je, uz sve ostalo, bila ostala i velika slika sv. Antuna opata. “Tražio sam bar da ponesem tu sliku. Nisam mogao. Nakon 17 godina čovjek mi je pozvonio i rekao ‘Nisam više mogao izdržati, nisam imao mira’. I donio mi je tu sliku nazad u Zadar. To je Srbin iz Islama Grčkog koji je kupio moju kuću u Banjoj Luci od čovjeka s kojim sam je bio zamijenio. Vozio je 400 km do Zadra, samo da mi vrati tu sliku. I odmah se vratio. Na granici su mislili da je velika vrijednost i skoro su je otuđili, a on im je rekao ‘Onda je vama ostavljam, ali ja se s tom slikom ne vraćam u Banju Luku’. Pa su ga carinici pustili.
Eto života banjolučkih Hrvata u Zadru, osim na Ploči, žive i na Smiljevcu, Puntamici. U dubini duše tuga, no iznad svega, ipak, snaga duha za izgradnju novog života… Krenuli su opet i sve ispočetka… Ali lakše je uz osmijeh i (nekad i brzi) sevdah… Taj Tavrlje, oj tavrlje…


 BANJA LUKA SE GRADI, ALI OSTAJE URUŠENA


Mirjana i Mihovil Malogajski u Zadru žive 17 godina. Baš su iz centra grada, Banja Luke. Prvi put prošle godine prošli su ulicom pokraj svoje kuće. “Samo sam pogledao kuću i produžio dalje”, kaže Mihovil. Ni oni nisu dobro prošli u zamjeni kuće. Ostavili su puno bolje nego su ‘dobili’ u Zadru. Mirjana je dipl. pravnica, sada radi u struci, u gradskoj školi, a prije je osam godina putovala u Jasenice. Mihovil je profesor s pedagoške akademije, završio je i studij političkih znanosti i nogometnu školu. U Hrvatskoj je završio kao čuvar.
– Nismo se baš snašli. Kad se čovjek negdje seli, pa želi da se odseli – to je sasvim drugo. A kad idete negdje jer morate a ne želite, to je sasvim drugi osjećaj. Ali mi nismo sami, mnogi ljudi su prošli ko mi. Teško je misliti o nečemu što izgubite. Čovjek se prepusti, život vas nosi, kažu oni, roditelji dvojice sinova.
Zadar je u Banjalučanima dobio radišne, poštene ljude. “Sve fali. Od kuće, Vrbasa, grad fali. Grad je bio pun života. I neki ljudi fale. Kad dođemo tamo, to više nisu oni ljudi. Grad se promijenio, izgradio se, što je pozitivno, recimo. Al’ ipak je to žal za zavičajem”, kažu Malogajski. Grad se izgradio – ali puno toga drugog se urušilo.