– Trebalo mi je jedno deset minuta da dođem sebi. Jer, bio je to toliko jak trenutak da su mi krenule suze na oči. Poslije smo još puno puta ugledali tu planinu, ali onaj prvi dojam bio je kao da me netko opalio šakom. Napokon ostvaren životni san, rekao je Aleksandar Gospić
Naporno je. Teški su koraci, sve ti je teško. Teško ti je zavezati vezice na gojzericama. Samo zbog tog malog detalja se zapušeš. No kada te prođe ta muka, onda ponovno želiš ići, opisuje svoje iskustvo susreta sa kultnom planinom Everest zadarski fotograf i putnik Aleksandar Gospić.
S planinskog masiva Himalaja on se vratio nedavno, no sjećanje je još uvijek živo, kao da je tek bilo jučer. Iza njega su susreti s mnogim planinskim krajolicima od Mt. Blanca pa do Patagonije. Ipak Everest je nešto o čemu je sanjao cijeli život. Odrastao je na knjigama Stipe Božića i Viktora Grošelja, prve jugoslavenske ekspedicije na Everest 1979. godine, koja se popela tada neosvojenim zapadnim grebenom. Sve Božićeve knjige Gospić je pročitao, kao i knjige od Darka Berljaka.
– To je nešto sa čime sam odrastao. No valjda su se trebale poklopiti okolnosti. I evo, poklopile su se sad, kaže Gospić.
Susret sa Everestom za njega je stoga bio jako emotivan.
– Trebalo mi je jedno deset minuta da dođem sebi. Jer, bio je to toliko jak trenutak da su mi krenule suze na oči. Poslije smo još puno puta ugledali tu planinu, ali onaj prvi dojam bio je kao da me netko opalio šakom. Napokon ostvaren životni san. Jer, kad vidiš tu piramidu u daljini, ne možeš vjerovati koliko je to ogromno. To su dimenzije koje su me zapanjile. Velebit mi sada, koliko god velik i masivan bio, izgleda jako maleno, ističe taj planinar.
Tri puta je teže od Velebita
A tako nekako ide i razlika u naporu između tisuću metara uspona na Velebitu i tisuću metara uspona na Himalaji.
– Tri puta je teže i sve tri puta dulje traje. Ono što na Velebitu hodaš jedan sat, na Himalaji ćeš hodati tri sata. Penjao sam se na dva vrha od skoro pet i pol tisuća metara svaki. Vidiš vrh nadohvat ruke, ali nikako doći do njega… Vidiš ljude gore, nikako do njih… Napraviš deset koraka, pa staneš. Hvataš zrak pa onda ponovno.
Neki su u grupi bili su puno bolji od njega, a neki lošiji, kazuje.
– Ali Slovenci… Oni nisu normalni. Koju formu imaju! S nama je bio jedan trkač planinskih utrka. I njemu je bilo teško, ali opet je bolji od svih. Pojedini Slovenci bi satima prije nas došli na vrh. I onda tako konačno dođeš ponosan na vrh, da biti oni kazali ‘mi se već dva sata smrzavamo ovdje’, prisjetio se taj Zadranin.
U pohodu do Everestovog baznog kampa s Gospićem je sudjelovalo je petnaestak ljudi i vođa ekspedicije Uroš Sever. Profil ljudi bio je različit, od godišta pa do zanimanja, a najstariji član imao je 67 godina.
– On je bio najsporiji. Ali divio sam mu se kako je sebi znao odrediti ritam. Samo je slijedio jedan polagani korak i to bi bilo to. Taj dio ja nisam znao napraviti. Stao bih slikati i onda bi mi grupa pobjegla… Pa bih ih pokušavao uhvatiti, pa bih umro. Početno se nisam znao ograničiti na taj spori ritam što bitno pri usponima na velike visine, pojašnjava taj planinar.
Aleksandar Gospić popeo se na najvišu visinu od 5550 metara, na vrh Kala Pattar s kojeg se mogao lijepo vidjet bazni logor ispod planine Mt. Everest. Od tamo je pokupio i nekoliko kamenčića za svoje prijatelje u Zadru, no ni taj dio nije prošao bez napora.
Vratio se po kamenje
– Kada smo krenuli s vrha, sjetio sam se kako nisam uzeo kamenje za prijatelje. I grupa je otišla, a ja sam gore ostao još 40 minuta da pronađem kamenčiće. Kada sam se konačno spustio pitali su me ‘dovraga, gdje si?’. Pojasnio sam da sam tražio kamenje, na što su mi rekli da sam kamenje mnogao skupiti i na nižim visinama, nitko ne bi znao. Istina, ali ja bih znao…, kazao je Gospić.
Granit je inače speficifičan kamen, dodaje, drugačiji od vapnenca koji prevladava u Hrvatskoj i koji nastaje taloženjem školjki. Granit nastaje duboko u zemljinoj kori pod velikim pritiscima i puno je čvršći od vapnenca, pojašnjava Gospić.
– Evo ovaj kamenčić bio je dugo pod zemljom, kuhao se neko vrijeme, i onda se Indija velikom brzinom zabila u Aziju, nakon čega je sve to skupa izletjelo prema gore. I sad tko zna koliko milijuna godina se ovaj kamen penjao i penjao Himalajom, gledao na Mt. Everest i onda sam došao ja, pokupio ga i odnio u Zadar, kazuje Gospić koji je u 13 dana te pustolovine prohodao sveukupno 155 kilometara, te 10 i pol kilometara uspona i silazaka.
– Kada se podijeli na dane, to ne ispada puno. No uspon je prvih dana bio manji zbog aklimatizacije. Obično bi se po dolasku na planirano mjesto radio aklimatizacijski uspon od 400 metara, nakon čega smo se vraćali spavati. I onda se slijedeći dan opet radi po 400 metara uspona. Kada smo se aklimatizirali i došli na pet tisuća metara, već su počele jako teške ture, koje su trajale po deset sati, pa bi tako u tri dana prešli preko pet tisuća metara visinske razlike. To je bilo uistino teško, ističe taj Zadranin. Ipak, patnju je očekivao i na nju se, kaže, pripremio. Uspon na 4800 metara visok Mt. Blanc otprije nekoliko godina, dao mu je uvid što bi ga moglo dočekati na Himalaji.
Nema ništa bez patnje
– Nema druge, jednostavno se moraš pomiriti da ćeš patiti. Ali to je patnja radi višeg cilja. Većina ljudi i ne doživi takve vidike jer nije spremna patiti. Ljudi nisu spremni patiti ni da dođu do Sv. Brda na Velebitu, a kamoli do ovako nečeg. Planinarenje nije užitak u svakom trenutku i mi to znamo. Planinarenje je patnja u mnogim trenucima. Ali vrijedi pogleda. No, ako nisi spreman uložiti u tu patnju nećeš ništa ni vidjeti, kazuje Aleksandar.
Nije mu se tako ponekad dalo ići na aklimatizacijske uspone, ali što je tu je.
– Dođeš u tu njihovu lođu, raspremiš se i sad opet trebaš krenuti prema gore. A ne da ti se. Hoćeš leći. Ali jednostavno moraš. I poslije shvatiš da je to bilo za tvoje dobro, iako ti se nije dalo, pojašnjava.
A smještaj na pet tisuća metara visine je nešto na što bi se mogli ugledati i drugi turistički stručnjaci, kaže.
– Smještaj na Himalaji je izuzetan. Jest, bilo je hladno u sobama, jer su grijani samo prostori u kojima se objeduje, ali zato se u domu na pet tisuća metara jelovnik proteže na nevjerojatnih šest stranica. Kod nas na Zavižanu imaš cestu do doma i praktički ne možeš naručiti ijedno jelo. A tamo se sve nosi na leđima do objekata. Tijekom cijelog uspona susrećeš vojsku ljudi koja nosi te terete. U nekim situacijama je izgledalo kao da na mrava staviš šljivu. Tolike terete su nosili i svaka im čast na trudu. Pritom je hrana fantastična, od dhalbata do curryja, prisjetio se Gospić, dodajući kako za Everest regiju kažu da je to najbogatiji dio Nepala, jer u nju dolazi mnoštvo planinara. U Namcha Bazaru (do kojeg ima dva dana hoda od zračne luke u Lukli) svaki svjetski proizvođač planinarske opreme ima svoju trgovinu s originalnom opremom. No cijene su iste kao i u Europi. A takve su cijene i u planinarskim domovima.
Punjenje mobitela pet eura
– Piva je šest eura, jela su od sedam do 10 eura. Punjenje mobitela je pet eura. Lova samo leti, kazuje Gospić.
Rezultat svega toga jest da kuće lokalnog stanovništa izgledaju jako lijepo. Slične su kamenim kućama u Dalmaciji, imaju plave ili zelene prozore, kao i vrata. Ipak, njihova unutrašnjost jako je skromna, a i same Šerpe skroman su narod, dodaje. Šerpe tako prijevoje po snijegu i vjetru prelaze u najobičnijim tenisicama, bez dereza. Pitao ih je zašto si ne kupe bolje, da bi mu odgovorili kako ne mogu jer sav novac odnose svojim obiteljima.
Nepal je u potpunosti zemlja kontrasta, a mi živimo u jednom sterilnom svijetu, ističe Gospić, kojeg je, kaže, najviše šokirao Katmandu i sve što taj grad nosi.
– Naputovao sam se na puno strana svijeta, ali ništa prljavije od Katmandua nisam vidio. Tamo je toliko prašine, prometa, rijeka ljudi… Ulice su prepune žica, to sve visi sa stupova… Ceste su širine poput ovih naših u Varoši, samo su dvosmjerne. Dakle, ne može proći ni jedan auto, a kamoli dva. Ali nekako očito prođu. Automobili se mimoilaze na pet centimetara. Mislim da sam jako dobar vozač, ali ne bih se tamo usudio voziti. Tamošnji vozači su doktori za promet, kazuje ovaj fotograf, kojem doživljaja nije nedostajalo ni pri samom slijetanju na Himalaju, u zračnu luku Lukla. Da bi se do nje došlo, ali i otišlo, potrebno je prijeći preko grebena visokog tri i pol tisuće metara.
– U jednom trenutku imaš osjećaj da ćeš se avionom zabiti u greben jer letiš svega sto metara iznad njega. Da bi te nakon toga dočekala provalija od 1500 metara. Uz sve to, kako je često puhala južina, propadali smo zbog termala i mogu reći kako je sve to izgledalo dramatično, kao i samo slijetanje. No opet, ako ne riskiraš nećeš ništa vidjeti. Ako se zatvoriš doma pod stakleno zvono, nema ništa od toga. Ja sam 40 godina čekao da Everest dođe meni, a na kraju morao ja otići k njemu, zaključio je Gospić.
najnovije
najčitanije
Županija
ante fabijanić
Gradonačelnik Grada Paga primio oznake HOP za Benediktinski samostan Sv. Margarite
Hrvatska
POKAŽIMO VELIKO SRCE
HUMANITARNA AKCIJA Malena Roza bori se s opakom bolesti, njena obitelj treba pomoć
Zadar
ISPITIVANJE SUSTAVA
BEZ PANIKE! Sutra će se u Zadru oglasiti sirene: ‘Molimo građane da se ne uznemiruju…’
Crna Kronika
NEVJEROJATNO!
Vozač riječkog gradskog autobusa vozio putnike s 2,22 promila alkohola!
Zadar
KONCERT
Rockerska večer na Adventu, dolazi Opća opasnost! ‘Do sada smo u Zadru uvijek bili izvrsno posjećeni…’
Zadar
POŽALIO SE NA FACEBOOKU
Popularni profesor doživio dramu tijekom vožnje iz Zadra! ‘Prijavio sam vozača autobusa. Pretječe kamione…’
Županija
MJEŠTANI ZADOVOLJNI
MISTO MOJE (6) U raštrkanim Raštanima, manje je ljudi i blaga, ali zato je više – mjesnih odbora
Hrvatska
MARIN MEDAK
‘I KUPAC JE RAZMAŽEN’ Ugostitelj o cijenama na Adventu: ‘Ovo s fritulom od 12 eura je idiotizam’
Hrvatska
EVO DETALJA
VELIKA PROMJENA! ‘Domaćini’ ipak neće plaćati porez na nekretnine
Županija
gospodarska namjena