Foto: Ivan JAMIČIĆ
Izvedba “Hrvatske krune” u Ninu poziva nas na nova zanimljiva putovanja panoptikumom hrvatskog srednjovjekovlja
“Hrvatska kruna” Antuna Abramovića, izvedena ove subote u Ninu na predivnoj prirodnoj pozornici ispred crkve Sv. Križa, okupila je kao i lani velik broj posjetitelja i mnoge uglednike iz javnog i kulturnog života. Predstava koja po svemu sudeći postaje prepoznatljivi ninski brand, odnosno neizbježni i općeprihvaćeni sadržaj Ninskoga kulturnoga ljeta, problematizira period hrvatske povijesti koji je doista zanimljiv upravo za Nin, jer su se događaji koji se u njoj uprizoruju odigravali najvjerojatnije upravo u samome Ninu, možda i ispred same crkve Sv. Križa, ili u neposrednoj blizini.
Branimir o ‘Europi’
Abramović si je, doduše, u svome tekstu dopustio veoma široku autorsku slobodu u istupanju od utvrđenih povijesnih događaja, što je, na koncu konca, pravo svakoga autora, pogotovo kad se u prikazivanju događaja iz prošlosti želi na određen način referirati prema današnjici, što je ovdje svakako slučaj. U tome ipak ima i određene logike, pogotovo ako uzmemo u obzir današnjicu u kojoj tekst nastaje, pa premda je Zdeslavova žena Romejka ili kako je se u predstavi naziva Grkinja, prikazana kao utjelovljenje svog mogućeg zla, isto se tako može čuti ponešto istinite i gorke kritike na račun zapadnih «spasitelja», otjelovljenih u likovima biskupa Teodozija i papinog legata Ivana, kojima Branimir glasno kaže ono što većina Hrvata i danas misli o toj njihovoj «Europi». Pritom se može možda zamjeriti što je sam lik nesretnoga Zdeslava ostao praktički nedefiniran, kao i povijesna pozadina njegove kratkotrajne vladavine, no kako su i drugi iracionalni motivi i porivi u tekstu prilično zastupljeni, ne treba takva situacija previše čuditi.
Jer u promišljanju povijesti ova predstava niti ne pokušva ići putem njezine reinterpretacije, nego se služi izgradnjom posebne mitološke fabule koju svak može tumačiti na svoj način, prihvatiti ili ne, ali ona počesto, a možda i prečesto kolidira upravo s onim što doživljavamo svakoga dana u dnevno političkim događajima koji ovu zemlju snalaze. Tako da je svakako puno veći problem od Abramovićevog teksta u kojemu su crkveno teološka pitanja osnovni «sine qua non» života ili smrti jedne države, što uostalom u devetom stoljeću svugdje jest slučaj, činjenica da ta pitanja poprilično utječu na život dotične države i dan danas.
Put u Akvileju
Ako je Abramović želio ukazati na te i takve pojavnosti, onda mu se doista može oprostiti nekoliko po skromnom mišljenju autora ovih redaka doista nepotrebnih mijenjanja činjenica, kao što je krunjenje Branimirovo za kralja, tvrdnja da je on bio sin Domagoja, uvođenje bana Pribine koji živi više od stoljeća nakon, ili razgovor Branimira i Maruše o njihovom putu u Akvileju, a koji tek treba uslijediti nakon njegovog ustoličenja i još poneka sitnica.
Kad se pogleda iz jednog šireg konteksta, tad bismo zapravo ipak morali čitav ovaj projekt promotriti u jednom drugom, svakako ohrabrujućem svijetlu. Jer koliko god se svakoj predstavi na svijetu mogu tražiti mane, pa će ih se onda obično i naći, «Hrvatska kruna» predstavlja jedan zanimljiv iskorak i hvalevrijedan pokušaj scenskog oživljavanja hrvatskog srednjovjekovlja koji je, na žalost, još skoro pa potpuno usamljen.
Bez obzira želi se samo oživjeti povijesni uvid ili progovoriti o današnjici i možebitnoj sutrašnjici, nudi nam povjesnica čitavu galeriju veoma zanimljivh likova i situacija iz raznih «zanimljivh vremena» u kojima čini se i danas živimo. Prvi u nizu svakako bi bio knez Ljudevit Posavski koji nije pošteno literarno obrađen još od devetnaestoga stoljeća, a ako se izuzmu Nazorov ciklus «Hrvatsko kraljevi» slična je situacija i s većinom, pa i svim ostalim hrvatskim vladarima i velikanima iz prošlosti koju volimo nazivati slavnom.
Prirodne pozornice poput one što ju je na izvedbi «Hrvatske krune» utjelovio prostor oko Sv. Križa postoje i izvan Nina, samo ih valja na taj način pravilno uporabiti. Vrijedilo bi danas vidjeti i pogotovo čuti i dijaloge između Gottschalka i Trpimira, Grgura Ninskog i Tomislava, ili svađu braće Krešimira Mihajla, Gojislava i Svetislava, ući u svijet zadarskog priora Grgura Dobronje i njegove još nerazjašnjenje Carigradske misije koja ga je stajala glave i o kojemu su još u Konstantinopolu pisali knjige. Bilo bi zanimljivo, negdje na Krku, uprizoriti ustoličenje lažnoga biskupa Zdede ili Sedida i njegov danas već i prilično komičan posjet papi koji mu čupa dlake iz brade. Kojega su kralja zarobili Normani 1075. i zbog čega? I koliko je taj čin utjecao na Zvonimirovu vanjsku politiku s vjerojatno tragičnim završetkom i njega i politike?
Kruna u Zadru
Također vrijedi reći nešto i o paradigmi samoga naziva ove predstave, koja bi možda mogla potaknuti i nešto još sveobuhvatnije. Pitanje je, naime, jednostavno – gdje je hrvatska kruna? Doslovna prava materijalna kruna od zlata i srebra, ili od čega već bijaše napravljena. Kruna je u monarhijskome sustavu vladavine i shvaćanju državnoga prava vrhovni nositelj suvereniteta. Čovjek postaje kralj tek kad mu se kruna koja simbolizira sve njegove ingerencije, stavi na glavu i zato to može učiniti samo osoba posvećena Bogu, biskup, kardinal ili čak papa, odnosno njegov izaslanik. Za hrvatske kraljeve pouzdano se zna da su se krunili. Za dvije se krune, Tomislavovu i Stjepana Držislava zna da su stigle iz Carigrada, za onu Zvonimirovu iz Rima. Ta potonja čuvala se, to je također dobro poznato, u opatiji u Vrani, a kraljevi se neko vrijeme i nakon Zvonimira, možda i zbog toga, redovito krune u Biogradu. Posljednji za kojeg se pouzdano znade da se krunio tom posebnom hrvatsko-dalmatinskom krunom, bio je kralj Emerik 1194. godine, a koji vlada do 1204. i od tada se otvaraju mnoga povijesno zanimljiva pitanja, koja upravo vape za literarnom i dramskom obradom. Jesu li, primjerice, hrvatsku krunu oteli Tatari? Ili je možda «na sigurno» sakrili Mađari? I svakako, kojom krunom je okrunjen Ladislav Napuljski 5. kolovoza 1403. u Zadru? To je zapravo posljednji spomen krunjenja nekoga vladara u hrvatskim zemljama, tako da se zadnji trag krune, koje bilo, ipak nalazio u Zadru. Je li ju Ladislav uspio iznijeti iz zemlje ili ju je morao zajedno s vladarskim pravima predati Mlečanima, pitanje je koje bi nas ipak moglo malo više zaintrigirati.
Kruna, danas, nije više nositelj suvreniteta, to je kako znamo, «suvereni narod» predstavljen u biračkom tijelu, no sama činjenica postojanja hrvatske krune, koja je nepobitna, i danas je hvalevrijedan potporanj postojanja države, makar i republike. Potraga za njom trebala bi biti dostojan izazov i znanstvenicima i umjetnicima, samo na njega valja i odgovoriti.
najnovije
najčitanije
Nogomet
Europska liga
Josip Stanišić asistirao u pobjedi Bayera u Rimu, sve miriše na hrvatsko finale EL
Rukomet
Rukometna Liga prvaka
Veron Načinović ostao bez završnice Lige prvaka, Kiel nadoknadio devet golova minusa
Nogomet
Englesko prvenstvo
Chelsea u zaostaloj utakmici na Stamford Bridgeu svladao Tottenham
Ostali sportovi
ATP Madrid
Danil Medvedev poput Jannika Sinnera predao polufinalni meč u Madridu
Ostali sportovi
EP u gimnastici
Pet hrvatskih gimnastičarki nastupilo u kvalifikacijama EP-a, Tina Zelčić najbolja 12.
Zadar
PREČKA ULICA
U Zadru palo stablo na automobile, vatrogasci i policija na terenu
Crna Kronika
NEPRISTUPAČAN TEREN
Na Viru osoba upala među stijene sa quadom, intervenirale sve službe
Zadar
EMOTIVNA PJESMA
Petar Strmota napisao emotivnu pjesmu u čast Franka Lisice: ‘Plače nebo, muka grlo steže sve jače…’
Zadar
TRN U OKU ZADAR
‘Sad je tamo potpuni kaos’: Zadrani se žale na gužve na vrhu Puta Bokanjca: ‘Zeleno je pet sekundi…’
Županija
OBAVIJEST