Mirko Šunić vratio se u rodne Rodaljice te ih knjigom oteo zaboravu

Kada bi se Nikolaj Vasiljevič Gogolj mogao ponovno roditi, njegovo nedovršeno djelo »Mrtve duše« zasigurno bi dobile svoj konačni epilog u mjestu Rodaljice, koje se nalazi u Zadarskoj županiji, svega 20-ak kilometara od grada Benkovca, a u kojima danas živi svega 60 ljudi.
Međutim, kako smo daleko od početka 19. stoljeća i vremena modernog realizma, na svu sreću i u ovom našem vremenu, Rodaljice imaju svoga književnika i čuvara tradicije, običaja i pisane riječi, Mirka Šunića, koji je uz nekoliko prethodno objavljenih knjiga, prošle godine u ediciji Gradske knjižnice Benkovac, objavio i prvu knjigu o svom rodnom mjestu, a u kojem je danas vidno više mrtvih nego živih duša.
Iako je Šunić po vokaciji diplomirani ekonomist, on je je ipak čovjek nemirnog duha, kojeg je život nemilosrdno bacao od nemila do nedraga. Tako je mladog Šunića, dečka iz srca Bukovice koji nikada nije vidio more, život odnio na kruzer na kojem je, kako priča, uživao i jako dobro zarađivao.
– Obišao sam svijet. Vidio sam Italiju, Grčku i druge zemlje. Sve ljepote sam doživio radeći kao stjuard na brodu, a novca sam imao na vreće, prisjetio se Šunić, nadodajući kako mu je manča po plovidbi znala biti i po 1000 tadašnjih DEM-a, dok mu je plaća bila tek 100 DEM-a, a što je u ono vrijeme bilo jako puno.
Međutim, mladi pomorac koji se na moru zadržao četiri godine nikada nije mogao zaboraviti svoje rodno mjesto, ni Bukovicu. Ljepote njegovog doma i zavičaja su uvijek bile s njim. Tada, kako priča, nije ni bio svjestan gdje će ga životni put odvesti, ali nije se ni previše opterećivao s tim, jer mu je jedino bilo bitno kvalitetno živjeti.
Nakon što se iskrcao s broda znao je da mora nešto raditi i osigurati si egzistenciju. Ono novaca što je na brodu zaradio nije dugo zadržao, već je kao momak to sve na brzinu spiskao. Tada je od oca dobio jednosmjernu kartu za Rijeku u kojoj je završio prvo četverogodišnju večernju školu i dobio svjedodžbu ekonomskog tehničara, a potom je upisao studij ekonomije i završio ga u roku.

Od izbjeglih sumještana skupljao priče
– Iako sam oduvijek volio arheologiju i povijest, ipak sam upisao ekonomiju. U životu mi nikada nitko ništa nije dao, samo mi je otac kupio kartu za Rijeku, a dalje sam se sam morao snalaziti, priča ovaj ekonomist i spisatelj nemirnog duha pojasnivši kako je nakon studija došao u Zadar, grad koji je za njega uvijek bio pojam te se zaposlio i postao tehnički direktor jednog hotela na Boriku.
Ipak, nije bilo sve tako bajno u Šunićevom životu. Došao je Domovinski rat tijekom kojega je proživio brojne tragedije. Ostao je bez brata koji je u ratu poginuo. Doslovno mu se život na očigled srušio. Međutim, ljubav prema rodnom kraju, životu i humanitarnom radu, Šunića je kroz cijelo to vrijeme držalo čvrsto na nogama. U tom nesretnom ratnom razdoblju javila se i ljubav prema pisanoj riječi i želji o dokumentiranju svega onog što se vezuje za njegove rodne Rodaljice.
– Kada sam u vrijeme rata radio na Boriku, vidio sam puno boli i teških sudbina. Pokušao sam ljudima na bilo koji način pomoći, tako da sam okupio dosta starijih ljudi koje sam nahranio, prisjeća se, te otkriva kako mu se tada rodila ideja da počne pisati o Rodaljicama, jer je bilo jako puno ljudi u izbjeglištvu iz njegovog mjesta koji su rado pričali o svom rodnom mjestu, običajima i svim ljepotama tog bukovačkog kraja.
U to ratno vrijeme, nije ekonomist Šunić ni sanjao da će se iz tih fragmentalnih zapisa izroditi jedno književno djelo o njegovim rodnim Rodaljicama, ali je uporno skupljao podatke, kako bi mjesto u kojem danas živi svega 60-ak duša otrgnuo od zaborava. Danas, zahvaljujući Mirku Šuniću i svim tim ljudima koji su pobjegli od neprijateljske ruke u vrijeme Domovinskog rata, i koji su došli na Borik, Rodaljice kroz istoimenu knjigu dobivaju svoj spomenik.
Kako kaže autor, nesretni rat je učinio svoje. On je ostao bez posla, bez otpremnine, doslovno bez svega. Nakon rata došao je u Rodaljice sa suprugom, ali osim prozora i vrata na rodnoj kući nije bilo ničega, a na obnovu nije imao pravo, jer je imao stan u Zadru. Međutim, ni pored svih muka koje je imao da od zgarišta ponovno napravi dom nije ni pomišljao napustiti rodno mjesto.
– Bilo je teško. Ostao sam nakon rata bez posla i tek 2002. sam se ponovno zaposlio u Benkovcu kao direktor Vodovoda, te sam iz Vodovoda otišao u mirovinu jer nisam mogao biti dio prljave politike, sjetno je ispričao Šunić.
Njegovoj supruzi, rođenoj Zadranki, lijepo je u Rodaljicama, ali kaže kako ju je strah nema jer nema ljudi.
– Nedostaje mi društvo, nema ovdje ni dućana, ni pošte, nemam s kime ni kavu popiti, ali mi je lijepo jer imam svoj mir, rekla je gospođa Šunić.

Svega 60 žitelja, a tek jedno dijete
Vidno skladan bračni par kojem dva odrasla sina s obiteljima žive u Zadru, iz Rodaljica ni ne pomišljaju otići. Ipak, tuga u njihovim očima je neizbrisiva, jer činjenica da je samo jedno dijete od 60 preostalih žitelja u mjestu je poražavajuća.
– Kad se sjetim da je prije rata ovdje bilo preko 200 stanovnika i da smo se međusobno družili i jedni druge posjećivali, ne mogu biti ravnodušan, sjetno dodaje Šunić, koji svoju knjigu preporučuje svakom čovjeku, posebice onima koji su se raselili po svijetu, a vuku korijene iz Rodaljica.
Autor koji je u ratu fragmentarno od zaborava, preko usmene predaje prognanika, krao sve ljepote i uspomene o rodnom mjestu, priča kako je imao potrebu napisati knjigu koja će ostati za sva vremena i tako ovjekovječiti sve čari koje krije ovo zaboravljeno mjesto.
Šunićeva knjiga o Rodaljicama dokaz je vremena i pisana je za narod. Koncipirana je tako da ju svatko može razumjeti, a onaj dio koji je pisan na dijalektu isto je lako razumljiv jer se autor pobrinuo ubaciti rječnik, tako da je knjiga svima shvatljiva.

»Ovu knjigu bih preporučio i mladima, jer u njoj mogu naći sve ono o čemu nisu upućeni, a zanima ih. Već je 200-tinjak ljudi raštrkanih po svijetu koji potječu iz Rodaljica, došli u posjed knjige i zovu me i dalje što znači da je knjiga ostvarila svoju zadaću – došla do čitatelja i probudila interes među ljudima
Mirko Šunić

Knjiga nije tek suhoparno štivo. Ona je ilustrirana i popraćena brojnim fotografijama, grafikonima i dokumentima.
– Pored teksta ima i pjesama i slika, objasnio je Šunić, nadodajući kako su u knjizi posebno mjesto dobile zanimljive priče na dijalektu, pa tako autor ističe razgovor između babe Peke i babe Marte koje pričaju o svojim susjedima, momcima koji su se oženili, te je li momak dovoljno jak ili nije.
Ipak, nije izostavio ni Pilipa i Vranu koji sjede za kominom i »ljudikaju« i to uglavnom o politici.
– Svi ti razgovori mještana pisani su na šaljiv način jer je to tako i bilo. Nije u to doba ovdje bilo televizije, a kada bi noć pala i to pogotovo zimi, ljudi su morali naći način zabave i kako provesti duge hladne večeri, a to je svakako bilo uz dobru ćakulu i veselicu, koja je održavala ljude na životu, rekao je Šunić.
Osim anegdota i šaljivih priča, knjiga otkriva i rijetke običaje koje imaju samo Rodaljice. Pa tako autor objašnjava što su to »maternice i očići«.

​Knjiga za sve generacije
– U ovom se mjestu ne poštuju običaji svetog Nikole i svete Luce, rekao je Šunić, već kako je objasnio, u Rodaljicama se njeguju običaji u obliku »maternica i očića«. Maternice su se događale uvijek dva tjedna prije Božića kada bi djeca nosila »sprtvu«, tj.košaru i uže, te bi išla od kuće do kuće i tražila otkup od majki i prijetila da će svaku majku vezati ukoliko se ne otkupi, dok su očići spadali na posljednju nedjelju pred Božić i provodili su se na isti način kao i maternice.
Uz brojne običaje među kojima se nalaze i uskršnji i oni za svetkovinu Velike Gospe, autor u knjizi piše i o biljnom i životinjskom svijetu, te o pećinama i jamama, ali obuhvaća on i etnologiju, prehranu pradjedova koja je često puta znala biti jako oskudna i škrta.
– Braća »Pikule« išli su u grad potražiti hranu za obitelj, ali je nisu uspjeli naći. Prilikom povratka kući, na kućnom pragu su umrli od gladi. Obdukcijom im je u želucu nađeno samo po dva zrna kukuruza, priča Šunić dodajući kako je bilo i bogatih obitelji, koje su hranile siromašne.
– Pojedine bogate obitelji za vrijeme gladi kuhale bi kukuruz u zrnu i to bi dijelile siromasima. Povodom takvog dobrog djela, Marija Šunić, žena Kuzmana, dobila je naziv »majka siromaha«, ispričao je autor ističući kako je ovo malo mjesto dalo veliki broj znanstvenika, te da je svaki deveti čovjek iz Rodaljica fakultetski obrazovan.
– Imamo u Rodaljicama četiri doktora znanosti i vrlo je rijedak slučaj da je neko selo dalo toliko intelektualaca, ponosno naglašava Šunić, te je kao primjer ističe političara Šimu Đodana, ali i kipara Milu Grgasa, te brojne majstore među kojim se nalaze i oni iz obitelji Šunić koji su gradili brojne spomenike i oltare.
Knjigu recentnog značaja, iako demografska slika Rodaljica nije dobra, autor, kako nam je pojasnio, neće predstavljati na nikakvim promocijama, jer one iziskuju određene financije koje on sebi ipak ne može priuštiti, ali i ne želi.
– Nisam pristaša promocija, jer sa na njima priča više o autoru nego o samom djelu. Ja sam knjigu tiskao uz pomoć prijatelja i donatora koji su dali sredstva i na tome sam im zahvalan, poručio je Šunić.

Dokumentirao povijesnu građu
Knjigu je autor pisao za svakog čitatelja koji se želi upoznati s ovim mjestom. Neovisno o tome koliko je star ili mlad. Dugo je, kaže, na njoj radio, jer nije bilo lako prikupiti i dokumentirati povijesnu građu. Zato je jako puno dana proveo u knjižnici u Benkovcu, ali i kod nadbiskupa kod kojega je morao puno toga iščitati. Najteže mu je, ističe, bilo napraviti obiteljsko stablo. Započeo ga je još njegov otac no zbog nedostatka potpune građe obuhvatio je razdoblje od 1850. godine.

NIJE SUHOPARNO ŠTIVO
​Šunićeva knjiga o Rodaljicama dokaz je vremena, pisana je za narod i nije suhoparno štivo. Koncipirana je tako da ju svatko može razumjeti, a onaj dio koji je pisan na dijalektu lako je razumljiv jer se autor pobrinuo ubaciti rječnik. Ilustrirana i popraćena brojnim fotografijama, grafikonima i dokumentima.