MILENA SIMOVIĆ Moj odnos sa zadarskom publikom od starta je bio zbilja poseban

Miljenici zadarske publike Milena i Roman Simović i suprug solisti su na večerašnjem koncertu Zadarskog komornog orkestra  koji se održava u 20 sati u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru. Beograđanka koja je s violom obišla svijet, trenutno živi i radi u Londonu.  Ona i suprug Roman su umjetnički par koji su već tri puta nastupili na  Glazbenim večerima u sv. Donatu, ali i na najpoznatijim glazbenim pozornicama svijeta. 
Rado se vraćate u Zadar, možemo reći da je riječ o obostranoj ljubavi vas i zadarske publike.
Mogu slobodno reći da je moj odnos sa zadarskom publikom od  starta bio zbilja poseban. Po svakom povratku se radujem poznatim licima i osmjesima te osjećam kako se održava duboka veza same publike i mene kao izvođača. Izvođačka umjetnost kao takva sama ne opstaje, već buja u svojevrsnoj simbiozi umjetnika i njegove publike. Samim  tim moja zahvalnost na povjerenju publike koja je poznata, ali se svakim mojim povratkom širi, se oslikava i na moju izvedbu.
Otišli ste s Romanom živjeti u Brazil, pa natrag u Europu – Salzburg pa danas London. Podijelite s nama neke anegdote iz južnoameričkog života.
Bila je nedjelja. Sletjela sam u Belo Horizonte u podne, nakon tridesetčetverosatnog leta pa su me ogromnim američkim terencem prevezli u hotel u centru. Bio je to moj prvi susret s Brazilom i siječnjem na  preko 40 stupnjeva celzijusovih. Nigdje nikog. Kao iz starih western filmova iz sredine prošlog vijeka, gigantski čičak vrelim tropskim vjetrom  u kovitlacu biva kotrljan nizbrdo. Protekla je čitava godina prije nego  što sam se navikla da je nedjelja dan kada obitelj provodi lijena, dugačka jutra, koja se ponekada protegnu sve do sumraka.

Brazilski žohari
S prihvaćanjem južnoameričkog života, rasla je i moja duboka fobija  prema njihovim mutantskim insektima. Teorije o žoharima i njihovom  preživljavanju prethodnih 200 milijuna godina potpuno imaju smisla  ako uzmete u obzir apsolutnu neuništivost njihovih današnjih južnoameričkih potomaka. Kada smo se iz hotela preselili u stan, u sigurnom  kraju, jer je sigurnost od neprocjenjivog značenja u Brazilu. U zgradi  velikih sigurnosnih mjera, česti posjetioci su bile upravo ti deset-centimetarski žohari. Pripadnici gradske dezinsekcije nisu bili od koristi s  obzirom da su se "napadi" pojedinačnih primjera nerijetko događali  upravo nedjeljom.
Možda baš takvim direktnim suočavanjima s fobijama bilo kakve vrste, čovjek nadraste vlastite, na kraju i iracionalne, strahove. Glazba nas  je vodila po najzabačenijim krajevima te ogromne države. Imali smo  dodira s ljudima koji nisu proveli niti jedan cijeli dan u školi, ali i sa istaknutim stručnjacima u svim poljima znanosti i kulture. Efekt je uvijek  bio isti. Emocije koje su nekad možda vještije umotane u riječi i opipljivije objašnjene, uvijek su iste. Razlika koju je glazba donosila u zaboravljene, odbačene dijelove zemlje, način na koji su slušatelji primali  zvuke orkestra u svoja njedra, nerijetko su praćeni plesom. Publika je  nerijetko na koncertima i pjevala, a to je nešto što ću uvijek nositi sa  sobom. Bila sam gošća ljudi koji su bili vlasnici pravih mali imperija. U  svojim dizajnerskim vilama posjeduju amfiteatre po ugledu na antičke,  kao i "skromne" koncertne sale za privatne prijeme. Također sam bila i  gošća improviziranih scena na nogometnim terenima u tmurnim,  teško izgovorljivim, očerupanim seocima.  Na stranu sve, ali uvijek sam  duboko vjerovala da umjetnost ne prepoznaje obrazovanje, godine, a  ponajmanje ekonomska raslojavanja. Efekt širokog spektra glazbenih  kompozicija je dugotrajan, a često i iscjeliteljski. Ovo je vjerojatno  nešto što ću uvijek sa sobom nositi kao najljepše sjecanje mog kratkog,  ali bogatog života u Brazilu.

Komorna glazba je razgovor
Solistička, komorna, orkestralna glazba? Gdje se najbolje osjećate,  gdje najviše možete pružiti?
Današnji se glazbenik mora znati trenutačno prilagoditi. Za cjelovitu  umjetničku osobnost nije moguće imati jednoobraznu karijeru.  Uživam u komornim orkestrima, članica sam vlo poznatog britanskog  orkestra Academy of St-Martin-in-the-Fields s kojim sam obišla svijet.  Radimo bez dirigenta, pod umjetničkim vodstvom Joshue Bella, koji od  svih članova zahtijeva potpunu predanost svakog ponaosob. To mi godi. Napose osjećaj da sam doprinijela. Solistička karijera s druge strane  zahtijeva drugu vrstu scenske prisutnosti. Možda i dominacije, potpunog vladanja medijatora između orkestra i publike.  Komorna glazba je  razgovor. Nema mjesta sujeti. To je najkonkretniji oblik potpune odsutnosti ega i vrhunske vještine vođenja dijaloga.
Uživam u sve tri discipline jer je svaka za sebe svojevrstan izazov. I  svaki put iznova učim. O sebi najviše, ali i o drugima i mom utjecaju na  druge.
Među glazbenicima postoji svojevrsna tradicija prepričavanja viceva vezanih uz violiste. Koji je vaš omiljeni "viola joke"?
Dirigent zaustavlja probu triput vrlo smireno, potom četvrti put polako gubi strpljenje.
"Kolega", obraća se vođi viola "molim Vas, pazite na ritam". Proba se  nastavlja, ali viole se, kao po običaju, nepobitno raspadaju.
"Kolega", ponovo će dirigent, sada već vidno iznerviran "pa, tu imate  triole, pobogu!"
Violist, prepadnut, skače sa stolice i trese rukom revere od svog fraka:"Gdje?!!?! Gdje????"

Opera i utakmica
Iz Koncertnog ureda Zadar često nam naglašavaju kako im je jedan od ciljeva rada razbiti predrasude da je klasična glazba hladna i  preozbiljna, već naglasiti da je topla, uzbudljiva, raskošna i puna  života. Komentar.
Najozloglašenija zabluda o klasičnoj glazbi je da je dosadna, kao i da  uspavljuje, da je samo za snobove i tome slično. Svima nam je poznato  da se zablude zapravo i rađaju iz neznanja. Skromnim istraživanjem,  čitanjem i čak najminimalnijim obrazovanjem, ovakvi stavovi se ruše  pa i kod najtvrdokornijih protivnika. Engleska me je naučila da je svatko publika. Koncerti se organiziraju za vrijeme pauze za ručak. Oni koji  bi inače popili kavu ili ručali u parku, mogu se tad skloniti od hladnoće, kiše ili jakog sunca koje je u Engleskoj, vjerovali ili ne, veće zlo od  kiše. Paradoksalno nekim balkanskim navikama. Dok sam studirala u  Londonu, često sam svirala po crkvama u centru grada čiji su svakodnevni posjetioci bili beskućnici. Ne možete ni zamisliti koliko sam zanimljivih razgovora sa njima vodila. Pa, oni su sve čuli! Najčešće su  zahvalni slušaoci, ali pokatkad i zlobni kritičari. "Falš ti je to! Beethoven  ne smije biti tako spor", govorili bi. Publika koja je to prisilno postala,  postala je publika klasične glazbe i sada je smatra svojom potrebom.
Muzika ne poznaje godine. Ima je na redovnim koncertnim sezonama, po staračkim domovima, u bolničkim krilima, pa čak i zatvorima.  To je rješenje. Širiti poruku u sve slojeve društva.
Klasična glazba danas čini vrlo mali dio glazbenog tržišta. No, bez  obzira na to, radi se o području od velike važnosti za kulturni identitet kako Europe, tako i čitave civilizacije. Kako pomiriti to dvoje:  važnost klasične glazbe i traženje održivog modela u domeni njene  produkcije?
Najveći problem je financiranje projekata klasične glazbe. Sada opet  govorim o informiranju ili čak osnovnom obrazovanju. Događa se da se  susretnete sa onima koji su mišljenja da je klasična glazba hobi. Pitanje  je što se događa sa našom dušom bez kulture? Čime se ona hrani? Sigurno ne novcem ili automobilima sa bezobrazno visokim cijenama.
Ulaznice za operu koštaju koliko i ulaznice za nogometnu utakmicu  dvaju poznatih klubova. Cijena ulaznice za nogometnu utakmicu je  opće prihvaćena, za nju se odvaja bespogovorno. Cijena ulaznice za  operu je diskutabilna. Iako produkcijski jedno drugo pobija u samom  startu. Operni koncerti su katkad višemilijunski projekti s višemjesečnim trudom stotina sudionika. Profit nikada nije velik. Dok za nogomet nisam tako sigurna. Europa ima zakon kojim ekvivalentno oslobađa od poreza one koji pomažu kulturu. Takvi ljudi, najčešće izuzetno  bogati pojedinci, automatski dobivaju priznanje te konkretne kulturne  organizacije u vidu članstva u odboru, zatim godišnje rezervacije luksuznih loža, pa sve do čitavih krila u zgradama ili dvoranama koje nose  njihovo ime. Za mnoge je to motivacija. Opet se radi o simbiozi, u kojoj  novac nije cilj, ali je neophodno sredstvo za mnogo veće uloge.