Ljubav ste i nada svijeta koji ste ponovno osvijestili

 
Sve oči naroda moga, opet zajedno gledaju. Sva srca naroda moga opet se zajedno raduju. Vlati voljene zemlje gonjene sudbinom pred svijetom opet za Hrvatsku se tuku na nekoj ledini Kotara. Čista trava drame među šumom i dračom… Tako se za nju živi, tako gine. Vi djeco jedne generacije… tvoraca nacije. Portreti jednog portreta… Iznikli iz ničeg kao i Oni… Popeli ste ime Hrvata visoko.. do nebeskog trona.. do Svemira daleko… Tajna ste jednog sna.. devedeset prve viđena… Neosporni sjaj pobjeda nosite u sebi… Neposrednu ljepotu one Krpe na vjetru što vijori… Što o ljudima, Slobodi.. narodu svome govori… Nemoguća ste glazba nebeskih praporaca za uši… U bitki u areni što ste se sa rogatima boli… Rasporenih mišića, izudaranih tijela.. al’ dali ste sve… Sve što tražila je Zemlja cijela.. do posjednjeg daha.
A ova suviše velika uha, za vas su najmanja briga… Vi ste povijest ispisali opet… Opet ste ona Hrvata sjajna knjiga… Vječni pokret u vremenu.. zaleđeni.. zapisani.. ostvareni… Ogroman mramorni spomenik sačinjen od zrnaca soli vašeg znoja… Čudo se desilo onda.. čudo bez kraja… Radost svakog dana.. radost je bila provedena sa vama… Željezo ljubavi u ožiljku jednog naroda njegove radosti.. najdaljnje Sunce na nebu u Hrvata… Dohvatiste Gardiskog brata.. jednaka radost igrala je u grudima… Nježni okus toplog kruha u ustima. Ne, nema vam se što reći.. ni o toj krajnjoj crti… Vi ste pobjednici.. to Hrvatska vam treba reći…Vi je slomljenu uspraviste.. opet. Ukrašena dronjcima potrebe ona kliče.. vama Vrtoglavoj pojavi jednog zrna soli na bespuću našem. U kamenjaru… zrnca na kolaču Svijeta… Hrvatska je opet sveta.. jedna.. jedina.. ujedinjena. U bitki. Koliko nam treba malo.. da budemo složni.. kad čovjek koji vas gleda u nekom ćumezu od radosti plače.. i spreman je ponovo se dići.. na noge se osoviti.. stati.. Zasljepljujuća ste svjetlost onih hrvatske dana.. prozor prema daljinama otvoren. Prema slobodi. Kao more prema školjkama.. Kopita konja nebeskih kola… Volite tu kocku šaha… Crveno bijela do bola.. neusporediva snago mladosti, sasvim sami u jednoj kući koja vjerovala u sebe nije.. a sad se opet na vašoj vatri ono grije.. ne dajte da taj plamen, kao onaj trne.. ne dajte da izblijedi znak Vjere. Krunica oko vrata i plava traka. Klatno na starom satu reče. U pet opet Hrvati dobro jutro… ne veče…
Sunce ste što mjesečara budi naglo.. usred noći zaspalu tvrdo ljepotu… I zasljepljenoj baca na njena ramena ogrtač topline.. ognjišta Doma.. našeg jedinoga. Izgonite bar na tren one strahovite štipaljke na Hrvate usmjerene… Ono davno podjela breme. Blistavi, nasmijani sretni.. koji iskočili ste neočekivano, nenaoružani iz magle dvadeset prve noći siječnja… Na žal ovih nostalgičara. Lutajućih Arlekina.. na žal negatora svega što Garda je stvorila. Što hrvatska se rodila… Uskrsla… Opet u vama… Nošenih žestinom Zenga olujnih ratnika. Slava skrivena pod čizmom pobjednika… A pogrebni balkon muzeja marioneta i dalje na užas svoj se znoji… K’o Šešeljevi radikali… Muku u sebi muče… Neuspjevajući nikako usprkos svemu, usprkos Vođa svojh sakriti neizlječive i bijedne znake već dosadne mržnje u maski ljudi od svijeta… Južno slavenska epruveta.. muka je to.. ne mogu do vaših nogu stići.. ni vrhu Hrvata prići… Jer vi ste oličenje ljubavi naroda jednog… Hrabrog i divnog.. koja prsne onda kad nitko joj se ne nada… Zato bili smo pobjednici onda petog kolovoza.. zato smo pobjednici na Maslenici tada… Ljubav ste i NADAAAAAA!!!!! Svijeta koji ste ponovno osvijestili.. naroda neospornog i neobjašnjivog. Naroda umjerena i pijana, naroda u suzama razdragana. Nježnog i surovog…Stvarnog i fantastičnog… Ludog i dragog.. naroda lijepog kao ništa kao on… Naroda hrvatskog. U jutru Maslenice.