Koji smo mi to soj!?

Djeca ta. Onda ubijena. Kakva bi danas bila. Od četristo civila zemlja je devetnajstero djece tad skrila… Ali mira im ne da. Još ih otac… mati gleda. Djed i možda baka. Osoba svaka preživjela što je… U noćima koje se više ne broje. Noćima bez sna. Bez umora. Gospode Bože djeca su bili… a Gadovi su ih ubili. Zašto !? pitaju se u Zadru tom.
I šezdeset dvoje… ranilo je… osakatilo… Zašto, zašto su djeci uzeli dan? Zašto roditelju san?… Zašto? Došla je i uzela ih, nimalo fino, smrt. Poslana, posijana, od neljudi… od vučje čudi .. što se i sad s njima sprda. A zauvijek sklopila i im je oči… Čovjek koji je bogom htio biti… Dao ih je ubiti… Tvrdi da nisu bila direktni cilj… Tvrdi kako samo tukao je selo… tukao je Grad… Tvrdi kako mu je Zadar bio… i čudno ostao drag… A streljivom se svakim na njega nabacivao… Krvlju ga četiri godine umivao… Jutrom ranim… Kad dijete bi u školu trebalo ići… Školu u koju nikad neće stići… Na igrališta je granate slao… A znao je znao… tko se tamo igra… ne vojnik… ne Zenga… ne „ujo“ kako ga je zvao… Znao je tamo se djete zaigralo… u sklonište se nije dalo… dosadno je sjediti… Živa su djeca… tko će cjeli dan prosjediti… zatvoren biti… Dijete znalo nije što rafal, eksplozija, zvonćić u sebi krije…
Devetnaest ubili su djece… Šezdeset dvoje osakatili… Pod zemlju skrili… tu na našem pragu… u Sretnoj Europi. Gdje djeca nisu za rat znala. Zato su se igrala… igrala… Tako u spisima stoji… i tko ih u Hrvatskoj broji… Tko krvnike tuži… tko san ocu i materi ne da… koja je to bijeda… Nitko nije suđen, nitko ne zna konačan broj… A bio je ubijen u Hrvatskoj… cijeli dječice roj… Netko je rekao Četristo dvoje… netko više… netko manje… Bitni su načini to treba riješiti… A RAT jedini za rješenje… i točan broj zna… I jedno je previše… Za BOGA MILOGA. I jedno djete čedno… U Zadru sigurno piše… DEVETNAEST i nijedno više. Ovo što ranili su… osakatili. Šezdeset dvoje… Ta djeca su samo vriskala… kad su pala… Vriskala… To na živce ide svakom… Devetnaest ih šuti… od devedeset godine pete… Šuti… Sad samo u memoriji stoji… Statistika ih broji… Devetnaest. To je to. Brojka. Slovo.
Marija rođena osamdeset druge. Ubijena oružjem vatre. Ante rođen osamdeset četvrte— i njihov tata… tata. Ubijeni istog trena istog sata. Na putu. Iz šaša… Šime rođen devedesete, ubijen devedeset treće… Granata kolijevku smlavi… Danijel rođen osamdeset šeste… mina ga razvali, Jure rođen osamdeset osme… zrakom umjesto lopte letjelo je dijete… Ej Svijete.. Mira rođena sedamdeset pete… Upucana iz oružja… kažu ko život njen kratka… devetka duga… možda kratka… Marin njen vršnjak isto tako… samo iz duge cijevi rafal… Onako… Još Jure jedan osamdeset četvrte rođen je bio… al' se nije granate uplašio… kad je pala devedeset prve. I Marin još jedan osamdesete rođen… zvončić mu je nad glavom zazvonio… a on se samo igrao… samo se smijao… Kazetna je pala… nije šala… Marta je rođena osamdesetdruge… bomba raznijela… Nije znala… niti je razumijela… samo je prsnula… Ubila. Hrvoja je rođena sedamdeset pete… Sasjekla mina… ni ona nije to htjela… pukla je… a prašina je bila crvena… ne bijela. Dubravko rođen sedamdeset pete… dječaku smetalo nije što granate lete… Tomislavu se u sklonište dokotrljala smrt… rođen je sedamdeset treće… Nije doživio momačko veče… I opet mina prska… i opet dijete zrakom lete… Miljenka rođena sedamdeset devete ubija, a granata Perisu siječe rođena sedamdeset šeste… kao nož kruh netko reče. I Marija rođena sedamdeset devete zvončići su.. Ne djeda Mraza već kazetne našli… Dječaci se nisu snašli… Vladimira rođena osamdesete mina nosi… i kosa smrti kosi… Kosi Davora jednako tako, rođena sedamdeset pete… odnijela je lako. Slobodana je rođena osamdeset prve najprije rafalno ubila puška… a onda mu tijelo zapalila… ruka hrabra muška… Darko rođen sedamdeset pete ubijen je isto tako… vatrenim oružjem… lako. I svi su oni zašutjeli… nisu poput onih šezdeset dvoje kričali… nisu vikali… nisu se u bolima prevrtali… nisu noćima nespali… Nisu s traumama odrastali… jednostavno su nestali… Nestali kao njihove ubice… Bez riječi… bez kajanja… bez suda… Nado ljudska luda… Izvukoše se bez osude… bez suda… Nestali su u maglama vremena… a ostala su ova dječja imena… Nemam više riječi.. Nema više slova… Ni suza više ne teče za tom djecom nova… A bol jednako boli jer Mati svoje dijete odavno nestalo VOLI… Sa njima je svima… Mama ne spava… Čeka da se odvrne na vratima brava…
U Hrvatskoj je poginulo četristo dvoje djece… Kažu da to nije baš točan broj… Osudili za to nismo nikog… Koji smo mi to soj!?