»Književnost je moj najljepši paralelni svemir i način borbe«

Uoči Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama i u povodu Mjeseca hrvatske knjige u Gradskoj je loži održana promocija prvijenca mlade književnice i sveučilišne profesorice na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja na Sveučilištu u Zadru, Jelene Alfirević, naslovljenog »Bila sam žohar« koja progovara o temi nasilja nad ženama.
Afirmirajući ju kao mladu književnicu, o knjizi su govorili: povjesničarke književnosti Kornelija Kuvač-Levačić i Katarina Ivon, Ivica Vigato, glavni urednik knjige, pedagoginja Diana Nanadić-Bilan te kazališni redatelj Vinko Radovčić, kao i sama autorica. Program je upotpunila Bernarda Klarin koja je izvela plesnu minijaturu »Bol« u koreografiji Jasne Frankić Brkljačić.

Podsjetnik na trulost
Izdavač knjige je Ogranak Matice hrvatske u Zadru koji je napravio važan korak naprijed u borbi za ravnopravnost i sigurnost žena.
– Za lokalnu je zajednicu jednako bitna svaka objavljena riječ jer može imati kulturološki značaj. Ako se dogodi da rukopis posjeduje estetske, književne i znanstvene kvalitete, smatram da je vrijedan objavljivanja. Kod nas se u Ogranku takva čuda često događaju. Ono čime ćemo se mi uvijek ponositi je ovo izuzetno književno djelo koje izlazi iz okvira naše uobičajene izdavačke djelatnosti. Na vrlo jasan i hrabar način progovara o najraširenijem društvenom problemu koji ne poznaje društvene karakteristike po kojima se inače dijelimo. Uvijek će biti svijetlom točkom našeg rada i stalni podsjetnik na trulost društva u kojem živimo, a koje objavljivanjem ovakvih djela pokušavamo očistiti upozoravajući na raširenost i bol koju proživljavaju žrtve nasilja, kazao je Ivica Vigato, urednik knjižnih izdanja Ogranka Matice hrvatske u Zadru.
Ovo psihološko i filozofsko-egzistencijalno djelo problematizira, nažalost, još uvijek sveprisutno nasilje nad ženama.
Konkretno, bavi se osjetljivom, tzv.,,rubnom« i divergentnom problematikom – silovanjem žene.
– »Bila sam žohar« književni je tekst o osjetljivoj društvenoj temi silovanja kojemu su žene diljem svijeta svakodnevno izložene. S izrazitom sviješću, autorica piše o ovoj osjetljivoj problematici te snažnim literarnim glasom i britkim jezikom prstom upire u probleme društva koje mnogi ne žele vidjeti ni čuti, naglašava u recenziji teatrologinja i povjesničarka književnosti Teodora Vigato i dodaje da se junakinja pripovijetke zbog nemogućnosti suprotstavljanja svojim svakodnevnim rutinama pretvara u žohara.

Intimno pripovijedanje
Kako nastavlja T. Vigato, pretvorivši ju u ženu – žohara, Alfirević ispisuje iskustveni opresijski narativ iz perspektive stigmatizirane žene.
– Osobita dramatičnost postiže se odabirom tehnike struje svijesti te intimnim pripovijedanjem u prvom licu čime žena-žohar postaje ženski pandan Gregora Samse iz poznate Kafkine pripovijesti »Preobražaj«. Svojim polivalentnim pristupom ovoj pripovijetci, Alfirević problematizira četiri narativna motiva: Kafkin »Preobražaj«, nasilje nad ženama, pandemiju koronavirusa i kritiku masovne digitalizacije medija. Iako mlada, Alfirević bi već na početku svoje književne karijere mogla postati dionicom nove generacije književnica koja će uspostaviti prekinuti kontinuitet ženske poetike u domaćoj književnosti koji su u 90-ima započele Dubravka Ugrešić, Irena Vrkljan i Slavenka Drakulić, napisala je Vigato.
Pripovijetka dramatično progovara o ženskoj problematici i nasilju. Autorica već u uvodnom dijelu knjige ženu pretvara u žohara koju pratimo u križnim postajama njene ranjene duše tijekom 14 nejednakih poglavlja.
– Riječ je o angažiranom tekstu koji je u današnje doba izrazito aktualan zbog rastućeg nasilja nad ženama i femicida – njegovog najgoreg oblika. Aktualnost i angažiranost književnog teksta predstavlja i svojevrsnu zamku za autora jer ono što je zamišljeno kao tekst s jednom izrazitom funkcijom može patiti od nedostataka estetskih kvaliteta i postati pukom parolaškom književnošću koja se dodvorava modernim društvenim ideologijama, kazala je povjesničarka književnosti Kornelija Kuvač -Levačić i dodala da, kako do toga ne bi došlo, književnost mora ispuniti svoju najvažniju funkciju, onu estetsku, na kojoj počiva uvjerljivost fikcije koja tematizira događaje iz aktualne zbilje i kod čitatelja pokušava potaknuti iskustvenu identifikaciju i empatiju prema protagonistima.
Služeći se teoretskim, filozofskim i sociološkim tekstovima, objasnila je Kuvač-Levačić, kao i raznim povijesnim izvorima, autorica prikazuje povijest zlostavljanja žena, otkrivajući njegovu duboku kulturološku motiviranost idejom muškog »prava na ženu«.

Pasija jedne žene
– U samoj pripovijetci, književnica Jelena Alfirević prezentira jedinstveno tkanje koje čitatelj s jedne strane doživljava kroz užitak u tekstu, ali s druge strane osjeća bolnu empatiju nad zločinom koji doživljava protagonistkinja. Pripovijetka se sastoji od 14 poglavlja čiji je sadržaj Pasija jedne žene, zaključila je Kuvač-Levačić.
U ovom poetski kompleksnom tekstu teške i tjeskobne atmosfere autorica problematizira nasilje nad ženama aktualizirajući ga u novom društvenom kontekstu koji je posljedica pojave pandemije koronavirusa.
– Upravo je navedeno stanje intenziviralo nasilje kao oblik ponašanja koji je izrazito pogodilo privatni obiteljski život, reflektirajući se na svaki njegov segment. Protagonistica pripovijetke otvara vrata obiteljske kuće i uvodi čitatelje u svoju bolnu intimu. Strukturom od 14 kratkih poglavlja emocionalno se pojačava početni dojam koji počinje »Buđenjem«, a završava »Smrću«, istaknula je povjesničarka književnosti Katarina Ivon i dodala kako je priča potpuno »osobna«, smještena u ruralni ambijent u kojem se čuju cvrčci, osjeća miris jutra i svježe pokošenog sijena.
Međutim, kako je nastavila Ivon, toj se idili suprotstavlja obiteljska kuća, tamnica protagonistkinje, koja navlači oklop žohara kako bi umanjila i otupjela svoju bol. Njen je osobni prostor soba bez ijednog prozora, s prepoznatljivim ambijentalnim markerima, kao što je dunja na ormaru.
– Ispovjedni nam subjekt postupno otkriva svoj obiteljski život, odnos sa suprugom i njegov prepoznatljiv karakter oblikovan poslijeratnim tranzicijskim imaginarijem hrvatskog društva. Protagonistkinja nema imena, pa tako ni identiteta, koji je zauvijek izgubljen, a tijelo »posuđeno«, objasnila je Ivon te zaključila kako je njen identitet istovremeno i invaliditet.
Anonimnošću Alfirević čuva identitet protagonistkinje, tj. sugerira kako se u poziciji žohara može naći bilo koja žena.
Pripovijetka je usmjerena prema podizanju globalne svijesti o nasilju nad ženama i senzibiliziranju javnosti za ovu osjetljivu skupinu društva, kao i podizanje otpora protiv nasilja bilo koje vrste.

Najava jake ženske monodrame
– Nasilje nad ženama najrašireniji je način ugrožavanja temeljnih ljudskih prava. Stojimo zarobljeni u osobnim, društvenim i strukturalnim oblicima zla koji rađaju nasilje. Ono je samo po sebi složena pojava te se može promatrati kao stanje socio-patološkog ponašanja koje se u emocionalnom, akcijskom ili motivacijskom smislu izražava kao nagon, ljutnja i neprijateljstvo te konačno kao svjesna namjera da se nekog povrijedi i nanese mu se šteta, remizirala je pedagoginja Diana Nenadić-Bilan koja je naglasila kako dostojanstvo uvijek pripada svakoj osobi.
– Javnost je svjesna nasilja nad ženama i prepoznaje ga kao društveni problem, no istovremeno pokazuje iznimno visoku stopu tolerancije prema zlostavljačima. Nasilje se, stoga, smatra privatnim problemom i često stereotipizira. To je uvijek bio i bit će društveni problem koji smo kao društvo dužni spriječiti na svim razinama. Osobito je važna uloga odgojno-obrazovnog sustava kojemu je zadaća da uči nenasilju i poštivanju osobnog dostojanstva, dodala je Nenadić-Bilan.
Osobito je intrigantnu ideju iznio mladi i za svoj umjetnički rad višestruko nagrađivani zadarski redatelj Vinko Radovčić koji je kazao kako mu je želja pripovijetku,,Bila sam žohar« pretvoriti u monodramu.
– Kada sam, ugledavši knjigu zanimljivog naslova na polici u knjižnici, saznao da je Jelena napisala ovu pripovijetku, odmah sam je nazvao i kazao joj kako je to sjajan materijal za jaku žensku monodramu koja bi bila aktualna u smislu iskustava koje su mnoge žene, potaknute ispoviješću beogradske glumice Milene Radulović, podijelile o seksualnom nasilju u kulturnim i akademskim institucijama. Uz veću dramaturšku obradu ovog djela mogli bismo dobiti monolog koji bi mnoge glumice željele izvesti na kazališnim daskama. Ta će ideja postati mojom misijom, kako bi glumicama ponudio kolosalni projekt kojim mogu promijeniti način razmišljanja, ne samo žena, već i muškaraca, kazao je Radovčić.
U punoj su Gradskoj loži predstavljanje poslušale mnoge mlade djevojke kojima je autorica pokušala približiti važnost hrabrog istupanja protiv rodno uvjetovanog nasilja i kršenja prava žena.

Kafka današnjice
– Knjiga »Bila sam žohar« govori o nasilju nad ženama, koje je aktualna, ali ujedno i bezvremenska, iskonska, tema. Na pisanje me potaknula društvena stvarnost u kojoj se nalazimo, kao i žene koje svakodnevno viđam u oklopima žohara kako šeću ulicama grada, u trgovinama i na poslu, koje pate od zlostavljanja, a na leđima strpljivo i gotovo paradoksalno ponosno nose svoju bol, istaknula je Alfirević i dodala kako je pripovijetka preko simbolike žohara intertekstualno povezana s djelom »Preobrazba« Franza Kafke.
Naglašava kako je emocija temeljni,,kod« čitanja ovog teksta, a bude li drugog izdanja, dodat će joj i podnaslov Bila sam žohar -,,Drugo ime za silovana«.
– Oklop žohara odabrala sam jer on najdublje može prikazati žensku bol, vapaj i egzistencijalnu otuđenost. Želja mi je da se »Bila sam žohar« čita kao biblioterapeutsko djelo te da ne ostane samo na formi ili pukom objavljenom književnom djelu jer će uvijek imati aktualnu društvenu svrhu. Reakcija je ovo i na brojne pokrete koji su aktualni u cijelom svijetu, a u čijem je središtu zlostavljana žena, rezimirala je Alfirević i naglasila kako je ovo njezin prinos i javna poruka ženama i to u književno-umjetničkoj maniri koju smatra jedinom osobnom politikom kroz koju može puno dublje i dugotrajnije doprinijeti dobrobiti društva.
– Konačno, knjiga čitatelje navodi na promišljenje,,u skrovitosti«, a potom i na akciju. Ova pripovijetka nije samo kritika patrijarhalnog društva, već i svakog sistema u kojem je sloboda ugrožena ili »zaključana u sobu«. Sloboda redovito treba biti ideal, poklič i cilj. Konkretnije, silovanje žene alegorijska je slika pandemijom zahvaćena društva, u kojem zatvoreno srce postaje najvećom bolešću. Književnost je moja strast i način borbe protiv devijacije, konačno – moj je najljepši paralelni svemir, kojim svijet želim učiniti barem malo boljim mjestom za život. Zato sam odabrala pero, oštricu jaču od mača, kojim sam svjesno otvorila brojna pitanja koja društvo tek treba riješiti, zaključila je mlada književnica Alfirević.