Knjiga otisaka

(…stavljam točke i zareze gdje treba. Ja sam pametan, čitam knjige, puno knjiga. Sve je u redu. / Danijel Dragojević: “Odlazak u park”)
Krleža kaže da su čovječanstvu put u budućnost osvjetljavale lomače. Gorjeli su proroci, vizionari i astronomi. Gorjele su žene (Vještice iz Eastweeka itd.), gorjele su slike, kuće i knjige. A bogami i muškarci (student Ian Palach, praško proljeće 68. itd.). Koliko li je to samo svjetlosti! Piromani se ne predaju. Vječito pronalaze nešto za potpalu… (po Arsenu Dediću iz pjesme, ne, ‘proze u pjesmi’, pod naslovom “Netrpeljivost”).
Držim se Danijela kao proroka. Pa čitam “Divlje detektive” od Bolanoa, pri kraju sam, knjižurina je to, piza bog i bogme tih njezinih preko šest stotina stranica. A piza i novi roman od mog dragog prijatelja Marina Radice, “Svi ti ljudi”, četiri stotine gusto ispisanih stranica, koju mi je u subotu, na kavi, poklonio uz prekrasnu posvetu. Na koju sam s pravom ponosan. Pa čak i s cijelim nosom. I mirišem ju, upijam onaj divan miomiris svježe otisnute knjige, miris jedinstven na svijetu. Poput parfema. I Irvina Welsha čitam, pripovijetke u “Acid house”. Po drugi put, k tomu! Jer piše onako kako sam ja počeo pisati još osamdesetih u “Zlatnom šutu”. I piše i bolje od toga. Što me pomalo deprimira, rastužuje. Pa onda manje pišem, a više čitam. I pišem o tuđim knjigama. Kao o prvoj knjizi Jure Zekanovića, koja će biti predstavljena (koja jest već predstavljena, jučer) u ponedjeljak. I slušam o knjigama, kao onoj Mate Marčinka, koju je za tisak priredila moja prijateljica i naša suradnica u ‘Zadarskom listu’ Nives Gajdobranski, a predstavljena je u petak u Gradskoj knjižnici. I uživam u knjizi “Drugom stranom”, antologiji hrvatske ‘stvarnosne poezije’ u izdanju ‘Ljevaka’, koju je priredio Damir Šodan. U kojoj je mnogo odličnih mlađih pjesnika, do Ivane Simić Bodrožić i Vlade Bulića. Pa Žižović, Prtenjača, Glamuzina, Zajec, ili Olja Savičević Ivančević, čiji roman “Adio kauboju” sam također pročitao prije par dana i s kojim mi je potvrdila mišljenje od ranije, kako je velika spisateljica unutar korpusa novije hrvatske književnosti, ne znaš naprosto jel’ bolja kao pjesnikinja, ili autorica kratkih priča (“Nasmijati psa”), ili romanopisac?! A dobar mije bio i Prtenjača s knjigom “Dobro je, lijepo je”. Jest, dobro je da knjige postoje i još se uvijek pišu. I objavljuju. I lijepo je kad pročitaš knjigu koja ti se uistinu svidjela, dodirnula te u srce, dušu, zagrebla po duhu i umu, ulila se u krvotok, zavukla pod kožu.
A jednako tako nije dobro kad netko piše nešto loše, nešto ružno, pa k tome i izmišlja. Kao naš Edvard Šprljan u tekstu u ‘Slobodnoj Dalmaciji’, kada piše o premijeri predstave HNK Zadar “I to je ljubav”. Kao što to SD uglavnom čini kad je god riječ o nečemu što dolazi iz Zadra, a pozitivnog je predznaka. Ili o tome ne pišu, ili pišu negativno (čast izuzecima: Nevešćanin, Predrag, i ponetko drugi). A ako je nešto loše, onda pišu obvezatno. Zašto ovo tvrdim? Zato jer sam osobno nazočio toj premijeri, a i sam sam pisao osvrt na predstavu u našoj novini. I reći kako se zadarska publika zgrozila izvedbom u najmanju je ruku negativna generalizacija (valjda na temelju Gradonačelnikove procjene i doživljaja; ali, kako je prenio Krešo Bukvić, bilo je toliko mnogo drugačijih, i pozitivni/ji/h reakcija na toj istoj premijeri – sic!). Ali to nije sve, više me raspizdilo što tvrdi kako je na predstavi bilo i mnogo djece. Ma koja to djeca idu na premijeru, za koju se dijele pozivnice uglavnom uglednicima ovoga grada? K tomu na predstavu koja počinje u 20.00 sati?! Djeca imaju svoje termine, svoje matineje, u 11.00 sati. A što je još mjerodavnije, nisam vidio niti jedno jedino dijete među publikom. Stoga, da zaključim, neka se piše, ali istinu.
Jer, i kolumne se pišu zbog nečije osobne istine. Moraš znati o čemu želih pisati, i kojim stilom. Pa me ne čudi da kolumni samo u našoj novini ima devet, deset, i više. A da svoje kolumne imaju i mnogi suvremeni hrvatski pisci: Miljenko Jergović, Ante Tomić, Zoran Ferić, Renato Barešić, Predrag Lucić, Boris Dežulović,  Robert Perišić, Jurica Pavičić. I pišu ih i Milana Vlaović, Aleksanadar Stanković, Željko Malnar. Imaju ih i mnogi ugledni intelektualci, kulturni djelatnici itd. Osobe kao Tanja Torbarina, i Zdravko Zima, Nenad Polimac, Zlatko Gall, i Jelena Lovrić, don Živko Kustić, Bruno Šimleša, Sanja Modrić, Ćićo Senjanović. Pišu i Ivkošić, Ivanković, Ivan Zvonimir Čičak, i T. Židak, D. Butković, M. Jajčinović, N. Šantić, B. Pavletić, B. Podgornik, Z. Milčec, i Ilko Čulić, Ines Sabalić itd., itd. A ‘elektronske kolumne’ oliti ga blogove pišu  Rujana Jeger, Ana Lendvaj, Ozren Kanceljak, Nives Opačić, Tanja Rudež, i N. Šajn, L. Gospodnetić, V. Radić itd.
Stoga, u ‘knjigu dojmova’, koju su nekoć zvali ‘knjiga utisaka’, upisujem svoj vlastiti otisak. Nekad stvarno imam i ja štogod za reć svijetu u kojem živimo,  urbi et orbi. Ali uvijek, uvijek nastojim napisati istinu. I zato sam zamjerio Šprljanu. Pa neka mi on sad uzvrati, samo bez niskih udaraca molim. Bez priča o ciglama i iglama, bez prozivanja i brojenja krvnih zrnaca. Kao kada sam napisao negativan osvrt na roman jedne zadrske spisateljice, a ona mi uzvratila, u istoj toj, gle čuda, SD, u stilu: “Pa jel baš morate tako, Gorane Bujiću?” I onda otpočela o mojim grijesima od stoljeća sedmog, kao da to kako sam živio i kako živim ima ikakove veze s mojom ocjenom jednog romana,  kao da svaka književna kritika zadarskih autora o zadarskim autorima mora uvijek biti pozitivna, ili makar u stilu – obećavajuće. Zato što su ih neki iz Mandžine škole na to naviknuli. Ako želi, neka bude argumentirano. U protivnom, za mene je ova priča već sada završena. A kakav će otisak drama E. Albeeja ostaviti na naše sugrađane pokazat će najbolje vrijeme. I gledatelji, koji će doći ili neće na buduće izvedbe.
PS: Molim roditelje da djecu svakako ostave kod kuće, neka gledaju crtiće u to doba, inače tko zna, moglo bi im doći da se i oni upute prema torovima, ka kozama i ovcama?!