Marko već 20 godina mijenja način na koji Hrvatska gleda na ADHD: 'Problem nije u tome da sam glup ili nesposoban'

Prije dvadeset godina o ADHD-u se u Hrvatskoj govorilo neusporedivo manje nego danas. Upravo je tada Marko Ferek, autor knjige »Hiperaktivni sanjari – bolji, lošiji, drugačiji« i predsjednik zagrebačke Udruge Buđenje za razumijevanje ADHD-a, objavio knjigu nastalu iz vlastitog iskustva i pokušaja da razumije zašto se odrastajući osjećao drugačijim.

Dva desetljeća, šest hrvatskih izdanja te prijevodi na engleski i mađarski jezik kasnije, »Hiperaktivni sanjari« prerasli su osobnu priču i postali dio šireg razgovora o ADHD-u, obrazovanju i različitosti.

Ferek je u međuvremenu održao predavanja u više od 500 škola diljem Hrvatske, govorio na međunarodnim konferencijama i TEDx pozornici, a ove jeseni kreće na jubilarnu turneju po Hrvatskoj – umjesto klasičnih predavanja, najavljuje razgovore o tome koliko smo u dvadeset godina naučili o ADHD-u, i što se, unatoč svemu, još uvijek nije promijenilo.

Kad danas otvori »Hiperaktivne sanjare«, Fereka najviše iznenađuje jedna stvar – koliko je knjiga, dvadeset godina od objavljivanja, i dalje živa.

– Njezin intenzitet života zapravo se nije puno smanjio. I danas mi se javljaju novi čitatelji koji se u njoj prepoznaju, kazao nam je.

Pad samopouzdanja

Posebno ga veseli što se danas, za razliku od 2006. godine, puno više govori o neurorazličitosti – pojmu koji tada u Hrvatskoj gotovo nije postojao, iako mu je, priznaje, cijela knjiga zapravo bila posvećena. U njoj je govorio o »drugačijoj vrsti ljudi«, pokušavajući objasniti da drugačiji način razmišljanja ne mora automatski značiti nešto lošije.

Sam Ferek danas je, naravno, drugačija osoba nego s 26 godina, kada je knjigu napisao. No, glavna poruka knjige, kaže, nije se bitno promijenila.

– I dalje vjerujem da trebamo manje pokušavati sve ljude ugurati u isti kalup, a više razumjeti različite načine razmišljanja, učenja i funkcioniranja, istaknuo je.

Knjiga je nastala iz osobnog iskustva odrastanja i školovanja, te spoznaje da Ferek ima ADHD koju je dobio tek u 22. godini. Prije toga, priznaje, jednostavno nije razumio što mu se događa.

– Kada imate osobu koja zna da može razmišljati, koja osjeća da u njoj postoji nekakav potencijal, a istodobno kroz školovanje stalno dobiva poruke i rezultate koji joj govore suprotno, u glavi nastaje veliki konflikt.

S vremenom sam počeo vjerovati da sa mnom nešto nije u redu, samopouzdanje je padalo i počeo sam željeti biti poput drugih, samo da ne budem ono što jesam.

Saznanje o ADHD-u bilo je ogroman okidač za promjenu: prvi put sam dobio moguće objašnjenje za velik dio svojih iskustava i neuspjeha kroz školovanje.

Shvatio sam da problem nije u tome da sam glup ili nesposoban, nego da moj mozak funkcionira drugačije, rekao je i dodao kako se nije promijenio preko noći, ali se promijenio način na koji je gledao samog sebe. A kada promijenite sliku o sebi, počinje se mijenjati i puno toga drugoga.

Odjek knjige od samog je početka bio, priznaje Ferek, jako dobar – nekoliko je mjeseci bila među pet najprodavanijih naslova iz područja popularne psihologije, što ga je tada iznenadilo.

No, puno važnije od prodaje bile su reakcije čitatelja. Javljali su mu se roditelji koji su nakon knjige prvi put drugačije pogledali vlastito dijete, kao i odrasli koji su u njoj prepoznali svoje djetinjstvo, poruke koje, kaže, dobiva i danas.

– Kada vam netko napiše da mu je knjiga pomogla razumjeti vlastito dijete ili da je nakon desetljeća negativne slike o sebi prvi put pomislio: »Možda ipak nisam lijen, glup ili nesposoban«, onda shvatite da knjiga ima život koji je puno veći od vas kao autora, rekao je Ferek.

Mekani kutak

Prema njegovoj procjeni, »Hiperaktivni sanjari« bili su prva knjiga u Hrvatskoj o ADHD-u napisana iz tako izrazito osobne perspektive, jer on nije pisao samo o simptomima, nego o tome kako izgleda sjediti u školskoj klupi i osjećati da ne pripadate. Jednako je važan bio i fokus na dobre strane, a ne isključivo na ono što »nije u redu«.

– Htio sam pokazati da uz teškoće postoje i potencijali te da drugačiji način razmišljanja može imati svoju vrijednost. Poruka knjige nije negiranje problema, nego podsjetnik da teškoće nisu cijela nečija osobnost, istaknuo je.

Prisjećajući se prvih predavanja u školama prije dvadesetak godina, Ferek opisuje reakciju koja danas djeluje gotovo nezamislivo: kad bih na učiteljskom vijeću pitao znaju li učitelji što je ADHD, često bi nastala tišina.

Danas bi, kaže, isto pitanje izazvalo zakolutane oči i odgovor »naravno da znamo«. No, poznavati kraticu i razumjeti konkretno dijete s ADHD-om, upozorava, nije isto; i danas postoje učitelji koji se teško prilagođavaju različitim učenicima, unatoč dostupnijem znanju nego ikad. S druge strane, susreo je i ogroman broj fantastičnih učitelja koji intuitivno ili svjesno prilagođavaju svoj rad.

– Mislim da upravo takvi učitelji mijenjaju sustav. Edukacija nije važna samo zbog onih koji nešto rade pogrešno. Važna je i zato da ohrabrimo one koji već rade dobre stvari i pokažemo im da nisu sami, smatra Ferek.

Kao konkretan primjer napretka navodi izazov »Mekani kutak«, kojem se priključilo više od 50 škola diljem Hrvatske. Jednostavna je to ideja da se u učionici napravi prostor u kojem djeca mogu započeti dan opuštenije, razgovarati i na trenutak izaći iz strogo akademskog okvira.

Takve se ideje danas, zahvaljujući i društvenim mrežama, puno lakše šire od škole do škole, zbog čega se učitelj koji želi nešto promijeniti više ne osjeća sam. Ipak, upozorava Ferek, i dalje se prečesto događa da dijete koje se ne uklapa u očekivani obrazac brzo dobije etiketu lijenog, neposlušnog ili problematičnog, pa sljedeći korak, smatra, mora biti dublje razumijevanje što individualne razlike znače u svakodnevnoj učionici, ne samo opća svijest da ADHD postoji.

Ptica i mačka

Što se događa djeci čije teškoće ostanu neprepoznate? Prema Fereku, prvo strada samopouzdanje. Dijete vidi da mu neke stvari ne idu kao drugima, no bez objašnjenja zašto, lako zaključi da je problem u njemu samome: da je lijeno, glupo ili zločesto. Iz takve slike o sebi, upozorava, mogu proizaći brojni dodatni problemi – strah od pogrešaka, odustajanje, povlačenje, društvena izolacija.

– Neka djeca s vremenom razviju i svojevrsnu masku iza koje skrivaju nesigurnost. Netko postane razredni klaun, netko agresivan, netko se potpuno povuče. Ponašanje koje izvana izgleda kao problem ponekad je zapravo obrana od osjećaja da stalno ne uspijevate biti ono što se od vas očekuje, pojasnio je Ferek.

Upravo je zato podrška toliko važna. Ne da se djetetu kaže da nema nikakvih teškoća, nego da mu se pomogne razumjeti sebe.

– Razlika između osobe koja je godinama slušala što sve s njom nije u redu i osobe koja je imala nekoga tko je prepoznao njezine potencijale može biti ogromna, dodao je.

Na pitanje kako izbjeći da se ADHD, s jedne strane, stigmatizira, a s druge idealizira kroz priču o »posebnim talentima«, Ferek poseže za jednostavnom usporedbom: ptica će vjerojatno lošije trčati od mačke, ali ptica može letjeti. To ne znači da je jedna životinja bolja od druge, samo imaju različite sposobnosti.

– Problem nastaje kada napravimo sustav u kojem se vrijednost svih životinja procjenjuje samo prema tome koliko brzo trče, jednostavno je rekao.

Istaknuo je i da osoba najviše napreduje kada dobije priliku razvijati ono u čemu je dobra – jer se tako gradi samopouzdanje, a s njim i kapacitet suočiti se s onim što joj ne ide, što potvrđuje i vlastitim iskustvom: tek kad se počeo baviti onim u čemu je dobar, izgradio je dovoljno dobru sliku o sebi da se mirnije suoči i s manje uspješnim dijelovima sebe.

Posebno zaostajanje u razumijevanju Ferek primjećuje kada je riječ o odraslim osobama s ADHD-om. U Hrvatskoj je, kaže, i dalje prisutno zastarjelo shvaćanje da je riječ o nečemu što pripada isključivo djetinjstvu i nestane ulaskom u odraslu dob.

Način na koji se ADHD manifestira doista se mijenja kako osoba razvije strategije i pronađe okruženje koje joj odgovara, no to ne znači da je dijagnoza »nestala« s osamnaestim rođendanom.

Za ljude koji objašnjenje dobiju tek u odrasloj dobi, kaže Ferek, to saznanje može biti izuzetno važno. Odjednom počnu drugačije gledati na desetljeća vlastitog života, školovanje, poslove i odnose. No podsjeća i da ADHD ne znači da osoba ne može imati sretan, uspješan i ispunjen život.

– Veliku razliku čine razumijevanje sebe, podrška i okruženje u kojem osoba može pronaći način funkcioniranja koji joj odgovara, poručio je.

Jubilarna turneja

Kroz Udrugu Buđenje Ferek već godinama radi na informiranju i edukaciji roditelja, nastavnika i šire javnosti. Najteže je, priznaje, raditi s ljudima koji su unaprijed odlučili da ADHD ne postoji ili da se iza svega kriju samo neodgojena djeca i loše roditeljstvo – ako netko nije spreman ni razmotriti informacije koje mu ne odgovaraju, pomak je gotovo nemoguć bez obzira na broj ponuđenih podataka.

No, naglašava, puno je više ljudi koji su otvoreni i spremni preispitati vlastita uvjerenja, i upravo zbog njih edukacije imaju smisla.

Najveći pomak u posljednjih dvadeset godina vidi u tome koliko se proširio sam pojam neurorazličitosti – danas prisutan u školama, medijima i svakodnevnim razgovorima, dok ga prije dvadeset godina gotovo nitko nije koristio.

– To me posebno veseli jer mijenja početnu poziciju razgovora. Više ne pitamo samo što s ovom osobom nije u redu, nego sve češće pitamo kako ova osoba funkcionira i što joj je potrebno da pokaže ono što može? Za mene je to ogromna promjena, naveo je Ferek.

Kad bi mogao promijeniti jednu stvar u hrvatskom obrazovnom sustavu, Ferek bi krenuo prema puno individualiziranijem obrazovanju – sustavu u kojem učenici, posebno kako odrastaju, imaju više mogućnosti birati područja i način učenja prema vlastitim interesima i tempu razvoja.

– Obrazovanje bi nam trebalo pomoći da upoznamo sebe. Danas još uvijek prečesto pokušavamo različitu djecu provesti kroz isti obrazovni kalup.

Volio bih i puno manji naglasak na ocjenama, koje vrlo lako pretvore pogrešku u nešto čega se treba bojati – iako gotovo sve što kasnije radimo u životu učimo upravo kroz pokušaje i pogreške, naveo je i istaknuo da roditelje, stručnjake i institucije vidi kao partnere škole i djetetu, s manje energije uloženim u pitanje kako dijete prilagoditi sustavu, a više u pitanje kako sustav učiniti dovoljno fleksibilnim za različitu djecu.«

Ovom jubilarnom turnejom Ferek želi prije svega da ljudi sa susreta odu inspirirani – da roditelj možda drugačije pogleda svoje dijete, da učitelj poželi pokušati nešto novo u učionici, a da osoba koja se cijeli život osjećala drugačijom možda prvi put pomisli kako ta različitost ne mora biti samo njezin nedostatak.

Želja mu je, kaže, da jednog dana živimo u društvu u kojem čovjek ne mora prvo dobiti dijagnozu da bismo prihvatili kako mu možda treba drugačiji pristup, iako dijagnoza danas, priznaje, ostaje izuzetno važna jer otvara vrata razumijevanju i konkretnim oblicima podrške.

Upoznajte sebe

Sebi iz vremena kad je pisao knjigu, s osmijehom kaže, poručio bi: »Nastavi. Nisi baš toliko lud koliko ti se ponekad čini.«

Mladima koji se danas osjećaju drugačijima od okoline poručuje nešto što bi, kaže, volio da je netko ranije rekao i njemu.

– Nemojte cijelu sliku o sebi graditi prema onome što vam trenutno ne ide. Škola je samo jedno okruženje i ocjene mjere samo jedan mali dio onoga što čovjek jest. Upoznajte sebe.

Tražite ono što vas zanima, ono u čemu ste dobri i ljude uz koje ne morate stalno glumiti neku drugu verziju sebe. Jer upravo ono zbog čega se danas možda osjećate drugačijima jednog dana može postati važan dio onoga što jeste, istaknuo je Ferek.