Duh malog kolumbijskog čovjeka živi kroz glazbu i ples

Ornitologinja u Parku prirode Vransko jezero, Maja Bjelić, nedavno se vratila iz Kolumbije. Osim po narko- kartelima Kolumbija slovi kao zemlja bogate biocenoze. Majin put do egzotičnih krajeva sve više postaje matrica probijanja kroz život mladih znanstvenika.
– Diplomirala sam ekologiju i zaštitu prirode na Prirodoslovno- matematičkom fakultetu u Zagrebu 2013. godine. Nekada zapravo nisam razmišljala o sjevernoameričkom kontinentu i Kanadi koja je bila moja prva destinacija, ali sam znala da barem neko vrijeme želim živjeti vani, gdje god to bilo. Ispostavilo se da je u to doba do kanadske Working Holiday radne dozvole u trajanju od godine dana bilo relativno jednostavno doći. Radilo se o popunjavanju online obrasca i »jedino« što si morao napraviti je imati sve papire spremne i biti među tristotinjak najbržih. Nakon diplome sam godinu dana skupljala novac za avionsku kartu, a usput sam dobrih šest mjeseci prikupljala informacije o odlasku u Kanadu, da bi to urodilo plodom te sam se u siječnju 2014. godine uputila preko bare, točnije u Vancouver u Britanskoj Kolumbiji, započela je Maja Bjelić.

Boravak u Kanadi
Umjesto u struci, prvi posao bio joj je čuvanje djece. Nedugo zatim zaposlila se kao pomoćni radnik u kuhinji zdrave i brze prehrane, a dva mjeseca nakon i u kuhinji kafića na sveučilišnom kampusu. Želja joj je bila biti što bliže muzeju bioraznolikosti ne bi li što lakše uskladila posao s volontiranjem među labirintima ormara i diorama koje su otkrivale razna prirodna čudesa.
– U muzeju sam bila edukator posjetitelja, a sudjelovala sam i na radionicama izrade balgova, odnosno preparata ptica i sisavaca. Nevjerojatan je osjećaj kada životinji koja je stradala na cesti ili uginula zbog bolesti možete podariti novi život, a to je muzejski život. Takvi preparati mogu trajati i po nekoliko stotina godina, koriste ih istraživači, a izvrsni su i za upoznavanje posjetitelja, posebno onih najmlađih, s raznolikošću živoga svijeta, govori Bjelić.
No sve više se bližio kraj boravka u Kanadi. Maja priznaje kako usprkos svemu lijepom što je doživjela ne može reći da na trenutke nije bila očajna. Osjećala je kako ima još nešto od sebe za dati, a nije znala na koji način to ispuniti. Od želje za ostankom u Kanadi, izvjesniji je bio povratak kući. Kad se već pomirila s povratkom, rezervirala kartu za nazad i spakirala većinu stvari, dogodio se neočekivani obrat.

»Poput starih istraživača kampirali smo u tropskoj kišnoj šumi. Jednom tjedno smo se spuštali do baznog kampa po hranu. Bio je to tromjesečni život u šatoru, vlazi i blatu, s kasnim toplim obrocima uz svijeće
Maja Bjelić

– Na Božićno jutro 2014. godine javio mi se profesor sa sveučilišta u Kolumbiji na čiji sam se volonterski projekt javila više od mjesec dana prije tog poziva. Bila sam izvan sebe kad sam shvatila da sam primljena jer se radilo o projektu u Kolumbiji. Nije se radilo o projektu u Britanskoj Kolumbiji gdje se nalazi Vancouver, nego onoj južnoameričkoj. Neću pogriješiti ako kažem da su tropska podneblja biolozima, ako ne svima onda barem velikoj većini, san snova jer se radi o područjima koja spadaju među biološki najbogatija na svijetu! Kolumbija je među vodećim zemljama što se tiče raznolikosti organizama, posebno ptica čijih vrsta ima više od ijedne druge države na svijetu. Kolumbija je drugim riječima ptičji raj, uzbuđeno je opisivala svoj početak istraživačkog rada ova ornitologinja.

Ptičji raj
Prije odlaska u zemlju za koju će se kasnije ispostaviti da će je doslovno opčarati svojim krajolicima, veselim i srdačnim ljudima te salsom, trebalo je objasniti roditeljima ne samo da se još ne namjerava vratiti, nego da će šest mjeseci provesti u zemlji koja je donedavno smatrana jednom od najopasnijih na svijetu i to ni manje ni više nego na istočnim obroncima zapadnih Andi.
– Rekla sam im da idem, pa iako bi to značilo da s roditeljima moram živjeti do pedesete jer ću se vratiti bez prebijene pare. Hrana na projektu je bila osigurana, ali trebalo je platiti avionske karte i nabaviti svu pustu opremu, koja me i dan danas dobro služi na terenima, tako da se ispostavilo da se radilo o dugoročnom ulaganju. Tatin jedini uvjet prije polaska bio je da mu šaljem koordinate svaki put kad dođem na novo mjesto što se, naravno, nije dogodilo, rekla je Bjelić.

2.600 metara nadmorske visine iznosila je visina područja koje su pokrivali Maja i kolege. Dizali su mreže, prstenovali ptice koje su lovili i notirali njihove mjere​

Projekt u Kolumbiji bio je vezan za neotropske ptice, odnosno ptice novih tropa – biogeografske regije koja se prostire na području Južne Amerike. Klima je u Kolumbiji ekvatorska s dvostrukim kišnim i dvostrukim suhim razdobljem u južnom dijelu Kolumbije, a tropska s jednim kišnim i jednim suhim razdobljem u sjevernom dijelu. Godišnje kolebanje temperature iznosi na području ekvatorske klime 1 °C, s tim da je u Andama još veće. Godišnja količina oborina na zapadnim pristrancima Anda iznosi više od 5.000 mm. Zbog vertikalne razvedenosti, u planinskome dijelu Kolumbije razlikuju se tri visinska toplinska i vegetacijska pojasa. U toplom pojasu, do 1.000 metara visine, temperature iznose od 25 do 27 °C, a odlikuje ga bujno razvijena tropska prašuma koja prelazi u savanu llanos u porječju Orinoca.

Dvadesetak gniježdenja
Maja je više mjeseci provela u potrazi za aktivnim gnijezdima ptica, odnosno onima koja su u sebi imala jaja ili ptiće te ih je pratila ih sve do trenutka izlijetanja. Stopa predacije je, naglašava, u tropima izuzetno visoka. Od nešto više od dvadesetak gniježđenja, koliko je pratila, svega dva su bila uspješna. Preostalo vrijeme boravka u toj zemlji ispunjavala je s prstenovom družinom. Troje znanstvenika- prstenara pokrivalo je visinski gradijent od 1.400 do 2.600 metara nadmorske visine. Dizali su mreže na drugoj nadmorskoj visini, prstenovali ptice koje su lovili i notirali njihove mjere. Kroz ruku Maje Bjelić prošle su ptice od kolibrića do tukana. Poput starih istraživača kampiralo se u tropskoj kišnoj šumi. Jednom tjedno Maja i njezini kolege spuštali su se do baznog kampa po hranu te odlazili na kupanje u planinsku rijeku. Bio je to tromjesečni život u šatoru, vlazi i blatu, s kasnim toplim obrocima uz svijeće, ali i, naglašava Maja, najispunjenije vrijeme čitavog boravka jer su na dnevnoj bazi imali prilike izbliza gledati ptice za koje običan čovjek ne može niti zamisliti da postoje.
– Pola godine provedene u zemlji okrunjenoj trima lancima Kordiljera nadmašilo je sva moja očekivanja. Tamo sam se osjećala više kao kod kuće nego u Kanadi. Kanađani su pristojni ljudi, zemlja je uređena, ali nema tu »šuga«, barem ne u obliku one zarazne pristupačnosti kojom zrače Kolumbijci i salse koju puštaju na svakom koraku, posebnost su i trošni kućerci usred ničega, a prekrasni su i najveći gradovi. Usprkos svim opasnostima i poteškoćama s kojima se susreću generacije zahvaćene dugotrajnim građanskim ratom i uistinu teškim životnim situacijama, raseljenosti, pljačkama, nasiljem, razbojstvima te činjenici da mirovni dogovor potpisan 2016. godine još uvijek nije potpuno zaživio, duh malog kolumbijskog čovjeka živi kroz sveprisutnu glazbu i ples, rekla je ova ornitologinja.

Iskustvo iz Kolumbije pomoglo u dobivanju stažiranja
Iskustvo koje je stekla u Kolumbiji po povratku u Hrvatsku pomoglo joj je da dobije stručno osposobljavanje u Parku prirode Vransko jezero, jednom od pet najvažnijih područja za ptice u Hrvatskoj, koje je ujedno uvršteno i na listu svjetski važnih močvarnih staništa. Trenutačno radi kao edukator preko projekta financiranog od strane Europske unije. Još uvijek promatra i prstenuje ptice u području koje je uz deltu Neretve najvažnije odmaralište za ptice selice u priobalnom dijelu Hrvatske te je jedno od najvažnijih trajnih boravišta, gnjezdilišta ili zimovališta za čak 264 vrste ptica, odnosno gotovo 70 posto ptica koje su dosad zabilježene u Hrvatskoj.

2.600 metara nadmorske visine iznosila je visina područja koje su pokrivali Maja i kolege. Dizali su mreže, prstenovali ptice koje su lovili i notirali njihove mjere​