Dan Paukovih sinova

Zvuči nevjerojatno. Gotovo nezamislivo. Neizvedivo. Da ljudi s periferija  Dalmacije. I njenih gradova. Uglavnom oni što trliš, briškulu i ćakulu  obožavali jesu. Koje resila je ona njima tako znana odvažnost. Da će ti  momci otići na međe hrvatskih bojišnica i ondje postati legendom.  Povijest će opisati sudbinu njihovu na način, kako nitko neće u  potpunosti zapasati sve njihove pustolovine. Oko 1991. njima je, toj  mladosti dvadeset, dvadeset dvije godine. Ima starijih ima mlađih među  njima… Uglavnom su stasiti, prostodušni, kršni po dalmatinsku, sjajnih  gorućih očiju. Agresija četnika na didovinu njihovu… Domove njihove   naveli su ih da postanu svjesni svoje hrabrosti. Ne brine ih prijateljeva..  pa ni svoja vlastita smrt. Ni snaga željeza Jugovojske. Ni Četnika  četovanje. Kreću se po neznanim im bespućima zemlje poput paukova.  Ispunjeni zvukovima škripanja, žviždanja, dimom, zrnima… Što paraju  zrak i tijela.. jednako… Tumaraju od mjesta do mjesta tamo počevši od  Kruševa, Proteći će neko vrijeme kad dobit će zapovjed da krenu dalje…  Dolaze na mjesta muke i križeva gospodnjih… Kakvih je u onom vremenu  blilo posvuda po Domovini. Kroz krš, potoke, šume stižu uvjek na  vrijeme… Spremni za bitku… Obuzeti neizrecivom tugom sa zgarišta  naših. U tim metežima, mami ih neodoljivi čar opasnosti. Kao što ih  privlači kartanje i glazba.. ili lijepa žena. Na njihovu licu.. uvijek pomalo  preblizom onom krvnika svoga, oslikavaju se ožiljci koji dodatni su im  uresi, baš kao i crvena beretka. I znak onaj božanski "U ovom ćeš znaku  pobijediti"… Zameću bitku za bitkom.. bez stajanja.. iz hoda… S Juga, u  Maslenicu, iz Maslenice u Skokove jedan pa drugi iz Skokova u Zime pa  ljeta.. Dinare. S Dinare strmoglavljuju se u Oluji na Knin.. iz Knina s  laganim Maestralom na Mrkonjić grad.. sve tamo do Južnog poteza.. do  Manjače.. Banja Luke… Vode život ispunjen nepreglednim danima.. još  nepreglednijim noćima.. prožetim dugim hodnjama.. i mirisom benzina..  karbida.. krvi i znoja. Jer "ZNOJ štedi KRV", tako im je govorio onaj koji  ne samo njih je vodio… 
Taj život koji za njih nije nov. Kadkad je mučan… Ubrzo postaje  urođen.. prirođen. Jer baš kako njihovi didovi poštuju i predosjećaju  more, tako oni čeznu za beskrajnom bitkom koja tutnji pod gusjenicama  njihovih Paukovih tenkova. Za malo vremena  postat će vrhunski Vojnici..  iskusni bojevnici. Što u stanju su baratati Topovima, Vebeerovima,  majutkama, tenkovima, svim vrstama oružja za koje nikad nisu čuli, a  kamo li ih vidjeli. Topografske će karte čitati kao da ispijaju čašu vode.  Naučeni odoljevanju snu, Vjetrovima, olujama.. ledu, Suncu, žegi, žeđi..  SMRTI ili Porazu… Tjerati agresora, tako da se od straha ni osvrtati ne  može. Jer kapi njihove krvi ostavljaju trag slobode na putu Hrvata. Neke  verzije priča mješaju često poredak tih događanja. I navode kako se sve to  desilo u jednom trenu. Božje volje. No bilo kako bilo,  proteći će četiri   godine prije nego li se postroje na Rivi grada svoga. Obliveni suzama  radosti. Puk ih grli i ljubi… Posljednji prizor ove pripovijetke ne postoji..  nije izrečen, niti će ikad to biti… Moguće učiniti… 
Na dan Paukovih sinova
ČETVRTE GARDIJSKE BRIGADE