Brodska strojarica Marcela Škrokov prva je žena na brodu Tankerske plovidbe

Marcela Škrokov, djevojka koja je dala pečat ženskom pomorstvu kao prva asistentica u makini prije nekoliko dana se iskrcala sa svoje prve duge plovidbe, koja je trajala sedam mjeseci i to na brodu pod zastavom zadarske Tankerske plovidbe.
Još uvijek pod dojmom dok se prilagođava novom stilu života na kopnu, rado priča o svojim dojmovima, koji su ostavili duboki trag na ovu mladu djevojku, koja se odlučila na kruh sa sedam kora. Marcela je odrasla u obitelji ribara i pomoraca, često je kao djevojčica odlazila sa ocem na brod, i kako kaže »šporkivala« se oko ulja i makine. Sve je to nekako najavljivalo Mercelin životni poziv. Ostvarila ga je upisom u Pomorsku školu, koju je uspješno završila i odmah nakon mature se ukrcala na svoju prvu plovidbu.
– Meni je sama pomisao o odlasku na brod bila zanimljiva, jer sam cijeli život na brodu, ali me je bilo i strah. Do svog prvog ukrcaja nikada nisam bila na tako velikom brodu. To je za mene bio izazov, priča Marcela nadodajući kako je uz veliku podršku svojih kolega koji su ju primili ravnopravno pobijedila taj strah.
Njezin prvi ukrcaj, uz veliku podršku roditelja i prijatelja, bio je u svibnju mjesecu, kada je stigla u Vijetnam i prvi put zakoračila na brod. Za Marcelu je to bilo potpuno novo iskustvo.

Srušila predrasude i uhvatila se posla
– Moj ukrcaj na brod je izgledao tako da sam došla sa kuferom i dok su moji kolege stajali na kuverti, priskočio mi je secondo od makine i pružio mi ruku dobrodošlice. To je za mene bilo divno iskustvo, jer sam shvatila da sam prihvaćena, zadovoljno priča mlada asistentica.
Svojim ukrcajem Marcela je srušila sve predrasude o tome kako je žena nesreća na brodu, a njezine kolege su ju prihvatili kao člana obitelji. S kolegama se mlada makinistica, kako priča, osjećala sigurno, ali priznaje da je prvih mjesec plovidbe bila u nedoumici hoće li ostati na brodu ili se iskrcati. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, tako se i Marcela privikla na novi način života, koji joj je ujedno bio i posao, pa umjesto ugovorom predviđenih pet, ostala je čak sedam mjeseci na brodu.

»Predrasuda nisam imao, ali sam se pitao hoće li moći izdržati na brodu i raditi posao koji ju čeka. Međutim, ona je sebe opravdala i Marcela je dio tima. Ona korektno odradi svoj posao i poštuje život na brodu, što se izuzetno cijeni.
Marino Bačić

– Ja sam brod doživljavala puno gore nego što je, ali zahvaljujući svojim kolegama koji su u mene vjerovali, brod je je za mene postao moj novi dom, kaže mlada pomorkinja kojoj radni dan počinje jutarnjim kavom u 6:45 sati, nakon čega ide u makinu, pozdravi kolege, potom odradi papirologiju pa se vrati na održavanje pogona uz sve popratne poslove koje radi sa još jednim asistentom. Kako priča, nije na njenoj prvoj plovidbi bilo nekih većih nezgoda, ali se sjeća jedne riskantne situacije.
– Moj drugi manevar je bio malo riskantan, jer automatika nije radila pa smo to morali srediti, nakon čega smo bezbrižno zaplovili na Žutu rijeku, ispričala je Marcela koju njezini kolege uvažavaju i za nju imaju samo riječi hvale. Pa tako Zoran Kolega, inače električar u makini, za Marcelu kaže kako je razbila sve predrasude o ženama na brodu.

​Prva žena na brodu Tankerske plovidbe
– U povijesti Tankerske plovidbe nije bilo žena na brodu. Marcela je svojim ukrcajem probila led. Prihvatio sam ju ravnopravno. Ona je došla kao asistent na brodu i to kad tako posložiš u glavi nema nikakvih problema, odlučno je rekao Zoran. Marino Bačić, drugi časnik stroja, priznaje da je sada prvi put plovio sa ženom na brodu i da je ugodno iznenađen Marcelinim stavom.
– Predrasuda nisam imao, ali sam se pitao hoće li moći izdržati na brodu i raditi posao koji ju čeka. Međutim, ona je sebe opravdala i Marcela je dio tima. Ona korektno odradi svoj posao i poštuje život na brodu, što se izuzetno cijeni. Za nju imam samo riječi hvale, poručio je Marino.
Cura koja je razbila svaku predrasudu o položaju žene na brodu i koja je jedina asistentica u makini s područja Zadarske županije, vjeruje da će se i druge cure odvažiti na ovaj poziv, ali i otvoreno upozorava na specifičnost posla.
– Za mamine maze na brodu nema mjesta. Ako su buduće kolegice spremne »ošišati« nokte i odreći se šminke, onda će uživati u ovom poslu, kaže Marcela te dodaje kako jedva čeka novi ukrcaj.

STRAH PREVLADALA UZ KOLEGE
Marceli Štrokov je sama pomisao o odlasku na brod bila zanimljiva jer je cijeli život provela na brodu, no priznaje da ju je ujedno i bilo strah jer do prvog ukrcaja nikada nije bila na tako velikom brodu. Strah je prevladala zahvaljujući kolegama koji su je prihvatili kao ravnopravnog člana tima.