“Bomboni” od metaka

Početak je mjeseca  listopada, druga   listopadska subota  1957. godine. Otac  je odlučio da nas dvojica  obiđemo Gaj, u neposrednoj  blizini naselja Visočane. Trebali smo vidjeti da kojim  slučajem nije oštećena ograda, i po potrebi ju popraviti.  Otac je, kao alat, uzeo kosor.  Približavajući se Gaju, iz suprotnog pravca prilazio nam  je jedan čovjek. Po godinama  je izgledao poput oca. On ga  je uljudno pozdravio, rukovali su se. Zatim mu je dao  duhana i papirić kako bi napravio cigaret. Uz to, rekao  mu je da je to naš duhan i da  je jako dobre kvalitete. Čovjek se zahvalio, a otac i ja smo  produžili dalje, do Gaja. “Vidiš – veli otac – ovaj čovjek je,  za vrijeme Drugoga svjetskog  rata, na mrtvo ime isprebijao  strica Ivana. Jedva da je ostao  živ”. Ljutito odgovorim ćaći –  „Pa, zašto mi, sada, ne bi  namlatili njega?”. „Zato ti  ovo i pričam – reče otac  mirno. Kada bi mi sada išli  tući njega, onda nikada ne bi  bilo kraja ratu. Zapamti što  ću ti reći. Svaki rat nosi nevolje. U rat ljudi idu po tri  osnove: prvo po pozivu  državne vlasti ili naredbom.  Ako odbiješ, možeš biti strijeljan ili zatvoren. Drugo, idu  dobrovoljno, po svojoj savjesti, radi obrane ili oslobođenja Domovine. Treće,  idu i po nagovoru drugih. U  svakom ratu dogodi se puno  ružnih stvari. Mnoge stvari se  odigraju i mimo zapovjednih  odgovornosti. U ovom svjetskom ratu previše se lošega  dogodilo. Iz istoga roda znala  je mladost krenuti u četiri  vojske: ustaše, četnike, partizane, domobrane. Jedan  brat, naoružan do zuba, prolazi pored kuće drugoga brata, koji je u drugoj vojsci, i  upućuje mu glasnu poruku:  Iziđi de, vani, iz kuće da ti  dam „bombona”! „Bomboni” su bili meci, sine Ivane!  Ubojito oružje.” Reče mi i  imena osoba. Meni, svi dobro  poznati ljudi. Ružne li poruke – pomislih! Tako nešto,  danas, ne bi bilo dobro da ni  u šali netko izusti. Jedinstvo i  sloga nas mora krasiti, i to za  sve vijeke vjekova.
Prije dvadesetak godina,  bila je, također, subota. Oko  podneva, svratio sam u Poličnik do babe ti Luce i dida  Nikole. Kod njih, za stolom,  don Ivan Kevrić i još jedan  gospodin. Piju kavu. Po  običaju, don Ivan i ja se  izljubismo, a gospodina mi  predstavi rođakom po imenu  Dane Kevrić. Reče kako pitura crkvu u Poličniku i da je  trenutačno na pauzi. Nakon  kraćeg ćaskanja Dane mi  reče: „Ako kojim slučajem  navratiš u Apatin, nemoj da  mi se ne javiš!”. Obećao sam  da hoću. Dočim su popili  kavu, otišli su za poslom. Što  se tiče don Ivana Kevrića sve  pohvale njemu za održavanje  crkava u kojima je obavljao  svećeničku dužnost, ali – čitaj  dalje, sine Ivane!
Ratna stradanja
„Dobro me poslušaj što ću  ti ispričati o Dani Kevriću i  njegovoj braći” – reče baba  Luca, nakon što su joj gosti  otišli. „Njegov otac je iz Visočani. Imao je zlatne ruke.  Nije mu u glavu išlo da je  Zadar talijanski. Zarekne se,  još kao trinaestogodišnje dijete, da on ni njegovi neće  kupovati robu u Zadru talijanskim lirama nego svojima, koje će sam izrađivati.  Nikako nije mogao shvatiti  zašto mu treba pasoš za ići u  naš Grad – diku – Zadar. Tko  i zašto ga proda Talijanima?  Govorio je da ako već ne  može ništa napraviti, ono će  barem Talijani morati častiti  njega i njegove, kad god im to  padne na pamet. Napravi on  u dasci kalup od pet lira. I  tako, kod ovaca, kao čoban,  poče „štancati” lire. Kopija  se nije razlikovala od originala. Štancao je on i štancao lire, dijelio ih prijateljima  i znancima, a oni se njima  mukte častili i kupovali robu  u Zadru. Tri godine trajala je  ova izuzetno rizična radnja.  Za ovakvu nezakonitu radnju  talijanski sud bi kaznio  počinitelja ne samo zatvorom  nego odsijecanjem desne ruke i vađenjem očiju. Iako mu  je kazna bila jasna i poznata,  u njemu je bilo nešto  jače. Bio je pun gnjeva.  Zadar, mislio je, naš  grad, a tuđi gospodari u  njemu. To nikako nije  mogao razumjeti, niti  prihvatiti. U trogodišnjem „dilanju” falših  lira nitko nije uhvaćen.  No, jednom prigodom,  kada mu je otac otišao u  ljekarnu kupiti lijek za  ukućane, apotekar baci  liru na mramornu ploču  i ona da drugačiji zvuk  od prave. Tu je bio kraj.  U hipu dođoše karabinjeri i odvedoše ga u  zatvor. Sebe je vidio bez  ruke i očiju. Ta slika ga  je, svakodnevno, proganjala u zatvoru. Peticiju  za oprost su sačinili katolički svećenici i istoj je,  zbog maloljetnosti, udovoljeno. Po punoljetnosti odlazi u vojsku, ali  onu koja po završetku  rata neće pitati istinu o  ratu.
Početkom 1943. godine, dolazi nekoliko talijanskih karabinjera u kuću u  Visočanima i izdaju zapovijed da žena i djeca, a njih je  četvero, moraju odmah napustiti Visočane. Posumnjali  su da se s ocem nešto dogodilo. O njemu, već više  dana nemaju vijesti. Do današnjega dana je nikada više i  ne dobiše. Karabinjeri rekoše: „Kuća je pod prismotrom. Mi ćemo vas otpratiti  sutra ujutro. Tako smo sigurni da ste napustili ovaj  kraj”. Mater im je uspostavila  vezu s nekim iz Starigrada.  Za prvu ruku skrasit će se u  Slavoniji, u Čačincima, kod  Orahovice. Žena s četvero  djece. Najstarijem djetetu je  bilo devet godina, a najmlađem šest mjeseci. Moraju  brzo napustiti svoje ognjište,  krenuti u neizvjesno i nepoznato. Talijani su ih u zadarskoj luci ukrcali na ratni  brod. Na brodu samo oni  civili, a ostalo vojska sa svim  vrstama naoružanja. Najstariji sin Miro, bilo mu je devet  godina, još pamti ratnu brodsku zapovijed: „Molla la cima!” (Odveži brod!), ili „Rotta per Fiume!” (Pravac Rijeka!) Kada su napuštali  grad, mlađa sestra Eufemija  pitala je brata Mira: „Koji je  ovo grad?” „To je naš Zadar”  – odgovorio je Miro. „Naš  Grad – nevino će Eufemija –  a govore meni nerazumljivim  jezikom? „Tiše govori!” –  upozorio je Miro. „Ako čuju  ove riječi pobit će nas istog  trena”. Nakon toga su zašutjeli, a Miro je razmišljao:  „Što li je to napravio otac da  mi moramo u nepoznato?  Gdje li je on sada? Zna li  uopće gdje nas voze? Zašto je  morao „štancati” proklete lire? Da mi sada ovako ispaštamo… Zašto?” Suze mu  naviru na oči. Pogleda oko  sebe, a ono, sve top do topa,  vojnik do vojnika.
Nadničarenje i  pletenje košara
Nakon dugog putovanja  brodom, vlakom, autobusom… stigli su u Čačince.  Smjestili su se u jednu napuštenu kuću. Da bi preživjeli, trebalo je odmah krenuti  na nadničarenje. Miro i mater mu Matija. Ostali, Dane,  Eufemija i Bernarda su bili  nejač. Po poljima su skupljali  klasje koje je seljacima ostajalo nakon obavljene žetve,  ali i krumpire i klipove kukuruza koji bi ostali po njivi  iza ubiranja plodova od strane vlasnika zemlje. Nemaju   što jesti. Svaki dan im u kuću  zaviruju razne vojske, a najviše SS trupe. Poslije godinu  dana preseliše se u Našice.  Isto tako, smještaju se u napuštenu kuću. Za preživjeti,  svaki je dan trebalo nadničariti.
Po oslobođenju zemlje bilo  je lakše. Miro je tada imao  dvanaest godina, a mlađa mu  sestra Eufemija devet. Čuvali  su Našičanima krave. I do  pedeset krava, od više vlasnika. Krave su čuvali ujutro i  popodne. Ujutro Miro, a popodne sestra i mater mu. Sve  ovisno o nastavi u školi. Nikada ih nitko nije ružno pogledao. Uvijek su imali korektan odnos s ostalim seljanima. Odrađeno je bilo  pošteno plaćeno. Kako je Miro imao zlatne ruke, na oca,  dosjeti se da bi mogao povećati zaradu. Uz čuvanje  krava izrađivao je košare. Za  jedan dan, uz krave, košara bi  bila gotova. Razmjena je bila  ispletena košara za razom  punu kukuruza u klipovima.  Zadovoljni Našičani, zadovoljan i Miro. Gladi u kući  nesta, hrane kol’ko ti treba. S  pletenjem košara situacija se  bitno promijenila. U školi su  svi bili odlični đaci. Po završetku osnovne škole, Miro i  brat mu Dane završiše zanatske škole, a sestre trgovačku školu. Svi se poženiše i  poudavaše. I dobro središe”.
Vjera i ljubav kroz  pituru
Sine, Ivane! Iz priče babe ti  Luce, onako između redaka,  zaključujem da su djeca bila  „obilježena” i od tuđinca i od  naših. Razmišljam, ako je  otac napravio neku nedozvoljenu radnju, on za to snosi  posljedicu. U vihorima rata,  obično djeluje prijeki sud.  Ostati bez glave ne znači da si  i kriv. Zato se za mnoge  nerazjašnjene ratne slučajeve  kaže: „Noć ga pojela”. A,  zašto djeca moraju nositi biljeg prošlosti, to, nikako, ne  mogu shvatiti?
Nakon babine ti priče svratio sam do crkve. Ušao sam u  nju, stao po strani da me  meštar ne vidi i da ga ne  ometem u poslu. Promatram  meštra Danu kako radi. Sav  se uživio. Bože, kojeg li umijeća? Kako li samo kombinira boje? Boje vjere, ljubavi, života i sjećanja. Da –  kažem sebi – hoće ostaviti  djelo svojih ruku svome rodu,  djelo koje će govoriti: Ovaj  pitur nije stranac u ovome  kraju! Ovaj pitur pripada  ovoj vjeri, ovom svecu, ovoj  crkvi, ovom oltaru, ovom kraju!
Zagrljaj na Dunavu
U mjesecu rujnu 1988. godine bio sam na proputovanju kroz Apatin. Sjetim se  našega Dane i priče ti babe  Luce. Svratim do pošte. U  poštanskom imeniku nađem  ime i prezime, broj telefona i  ulicu. Sve uredno zapisah na  papirić. Iz pošte zovem telefonom kućni broj. Nitko se  ne javlja. Što mi je, dalje,  činiti? Malo vremena imam!  Obećao sam rodu da ću ga,  svakako, posjetiti ako navratim u Apatin. Pitam u pošti  gdje im je Općina i oni me  uputiše. U Općini se predstavih kao Zadranin i pitam  za direktora Uprave prihoda.  Oni odmah pozvaše direktora, a on me ljubazno upita  što želim i može li mi pomoći? Kažem mu da imaju  poreznog obveznika, pitura,  Danu Kevrića, kojega tražim.  U kući ga nema. Znaju li gdje  bih ga mogao naći? „Dobro  ga znam – reče direktor. On je  cijenjeni majstor u Apatinu.  Osim toga, uredan je naš  platiša. Bit ću vam na usluzi i  idemo ga potražiti.” Sjeli smo  u njegova kola, a on će:  „Znam gdje ćemo ga naći.  Ima on na Dunavu lijepo  uređenu brvnaru, od drveta.  Lijepo ju je uredio, onako  baš – reklamno.” Nakon nekoliko kilometara vožnje stigli smo do brvnare. Čuje se  da on nešto, pozadi, radi.  Kažem direktoru: „Idi ti do  njega, a ja ću iza grmlja promatrati.” Kada je Dane vidio  direktora „porezara”, sav se  skamenio. Pomisli: „Ta nije  valjda došlo do greške kod  plaćanja? Sve uredno  plaćam! Što sada?! I, još mi  dolazi u u brvnaru?” Kada su  se rukovali, direktor mu  kaže: „Znaš, što se tiče poreza sve je u redu. Nego,  doveo sam ti zemljaka”. Gleda on. Zemljaka nigdje. Kada  sam provirio iza grmlja uzvikne: „Rode, od kuda ti?!  Gdje me nađe?!” Grli ti on  mene i ne pušta. Direktor,  koji je svoje obavio, ode nakon što mu se zahvalismo.
„Pa, kako ti mene, rode,  nađe u ovim barama Dunava? To nisam očekivao. Vidiš, ovo sam napravio da odmorim dušu. Imam i čamac  za loviti ribu. Što kažeš na  ovo? Dobro sam uredio ovo  mjesto, imam čak krevet za  spavanje, plin za kuhanje, sve  što mi treba. Ali, ovo nije  naše more – reče on. Nije ti to  isto. Moram ti reći da nisam  očekivao da ćeš me posjetiti.  Ostani nekoliko dana. Upoznat ću te s mojima. Sutra  možemo na pecanje. Provozat ću te po Dunavu”. „Žao  mi je – kažem – ali moram  odmah dalje, nastaviti put.  Daleko je do Zadra. Posao  me čeka”.
Koliko mu drago bješe što  ga posjetih! Kako li mu teško  pade moj brzi odlazak! Istoga  je dana o mom posjetu pismom obavijestio brata Mira  u Australiji. Prije dvije godine umro je u svojoj brvnari  na Dunavu. Sine Ivane, spomeni ga se u molitvi. On je  naše gore list! Žao mi je što  mu nisam upoznao ženu i  djecu.
Život u Australiji i  povratak u Zadar
Miro je 1969. godine, redovnim putem, sa ženom i  djecom, odselio u Australiju.  Tamo se dobro snašao. Napravio je kuću, školovao djecu. Nostalgiju za Zadrom on i  njegova družica Katica nisu  mogli prevladati. Još davne  1957. godine, prvi put je Katica sa suprugom Mirom posjetila Zadar. Tada su se zavjetovali da Zadar moraju  doživjeti i proživjeti. Prilikom stvaranja Lijepe naše,  Miro i Katica su bili nesebični. U nekoliko navrata u  Australiji su dali značajnu  financijsku pomoć za Domovinu. Stalno su molili Boga i  iščekivali radosnu vijest, „samostalnu i nezavisnu Republiku Hrvatsku”. Dočim su  čuli tu vijest, suze radosnice  im potekoše. Brzo su prodali  sve stečeno u Australiji, kupili kuću u Zadru i zadnje  dane provode u njemu. Stalno govore kako su se preporodili, kako je ovo njihov  grad, Grad ZA DAR dan.  Često se Miro, s tugom, prisjeti stranog jezika u Zadru,  ratnog broda i zapovjedi:  „Rotta per Fiume”.
Po dolasku u Zadar Miro  me nazvao i rekao: „Iako se  nismo upoznali, večeras s familijom moraš doći kod mene i Katice. Bit ćete naši dragi  gosti. Brat Dane mi je o tebi u  pismu sve napisao”. Zahvalio  sam i prihvatio poziv. Toliko  toga mi je tijekom večeri  ispričao Miro. Život za deset  romana. „U našim teškim  životnim problemima puno,  zaista puno, pomogao nam je  Boško Grubač iz sela Crmošnjam pored Našica. On je  u općini bio skrbnik za sirotinju. Žena mu je Poljakinja, a oboje su preživjeli i  njemačke logore”.
U mjesecu travnju ove godine, kada je svadbu pripremao sin Josip, nazvao me i  rekao: „Znaš koga sam pozvao na svadbu? Mira i Katicu!” Da, zaslužili su. Oh,  Bože kojeg li štimunga napraviše. Do kasno u noć ne  prestaše plesati, a pjesmi nikada kraja. Uvijek veseli i  nasmijani.
Zapamti ovo, sine, Ivane.  U Lijepoj našoj odrasli mogu  ispaštati za svoje grijehe, ali  sva djeca rođena na hrvatskom tlu su svetinja. Niti  strancu, a niti domaćima ne  smije pasti na pamet da ih  obilježava. Ako zatreba, u  obrani Domovine, moramo  biti hrabri, ponositi i djelovati kao jedan. „Bomboni”  od metaka, namijenjeni bratu, ne smiju se ponoviti.
Jedinstvo i zajedništvo koje je krasilo naš narod tijekom Domovinskog rata,  kada je stvarana Lijepa naša,  moramo čuvati i njegovati,  kao najljepši cvijet, koji nikada, nikada, ne smije uvenuti…! 
Zadar, prosinac 2010.