Bodulica i vlajina zaslužile su spomenik na zadarskoj tržnici

Iako je u mirovini, za sebe kaže da nije u mirovini nego u penziji, jer ne miruje ni trena. Ana Vukić rođena je Zadranka, od rođenja živi kod suda, ili kako stari Zadrani kažu, kod Campo Tribunala. Tu je dimplomirala, cijeli radni vijek provela je u turizmu (u hotelijerstvu), i turizam joj je ušao pod kožu. Poznaje grad u dušu i, kaže nam, kada vidi ovu tugu i pustoš, naročito zimi, da je to tragedija.

Bila kiša ili sunce, hladnoće ili vrućine…
Ana Vukić kao dijete je često išla s roditeljima na pijacu, bio je to za nju veliki događaj. Mnoštvo ljudi, događanja, života… I svakoga dana na zadarskoj pijaci tu su bile i one – žene bodulice i žene iz zadarskog zaleđa koje su svakoga dana dolazile na zadarsku pijacu. Po kiši, suncu, hladnoćama i vrućinama one su donosile svoje domaće namirinice i prodavale ih građanima Zadra i gostima. Dolazili bi i brodovi iz Splita i Rijeke, tada bi bodulice i žene iz zaleđa svojim kofama nakrcale te brodove pa bi se njihova verdura i ostale namirnice prodavali diljem obale, ispričala je Vukić.
– Sjećam ih se kao da je jučer bilo. Jako su veliki utisak ostavile na mene, ta njihova žrtva, volja, snaga… Svaka je imala svoj stil rada, prepoznatljive nošnje, bile su simbol našeg podneblja, kulture i dr., iznijele su najveći dio tereta, prehranile mnoštvo ljudi i djece, kazala je Vukić dodavši kako iz tog razloga smatra da bi im svakako trebalo podići spomenik i ovjekovječiti njihovu priču.

One su bile glavne na tržnici
– Za sada je to samo moja ideja, nisam je još nikome predložila, ali vjerojatno hoću. Za početak možda direktoru Zadarske tržnice. Predložila bih da se naprave dva kipa, jedan bodulice i jedan vlajine, da svaka bude u svojoj nošnji i sa svojom vrstom kofe (košare), također bodulice su svoje marame vezivale iza vrata, a žene iz zaleđa s prednje strane, ispod vrata i dr. Mislim da bi to bila jedna uistinu lijepa gesta prema svim tim ženama i njihovim obiteljima, kazala je Vukić podsjetivši na priče koje su također potaknule podizanje spomenika, poput belafuške žene ili priješke lavandijere.
– Zašto se ne bi i bodulicama i ženama iz zaleđa također na jednak način zahvalilo, i to baš spomenikom na zadarskoj pijaci. One su bile glavne na tržnici, "trbuhu" grada, a pijaca je u to vrijeme bila najživlje mjesto, između ostalog zahvaljujući i njima, kazala je Vukić dodavši kako je, po njoj, najprikladnije mjesto za postavljanje spomenika, na povišenom dijelu pijace, kako bi više došle do izražaja.

16 poginulih prijeških lavandijera
Uvijek se sjetim priče o 16 poginulih prijeških lavandijera. Mnoge su mještanke Preka nekada (19. i 20 st.) zarađivale za život svojih obitelji pranjem rublja zadarskim gradskim gospođama. No, 2. studenog 1891. godine, brod kojim se u Zadar prevozilo čisto rublje spremno za isporuku njihovim vlasnicima, prevrnuo se pod udarom orkanskog juga i njih 16 je stradalo. Podignut im je spomenik u Preku kako se njihova žrtva i težak život nikada ne bi zaboravili.
Također, ne treba zaboraviti niti belafušku ženu na raskrižju Puta Nina i Puta Petrića na Belafuži. Na tamošnjem trgu postavljeno je spomen obilježje špine s brončanim kipom žene s vjedrom na glavi (šjora Tina), rad akademskog kipara Ratka Petrića. Šjora Tina podsjeća mještane i prolaznike na doba kada po kućama nije bilo vode, već su žene s vjedrima dolazile po vodu iz špine.