“20.000 kuna godišnje dotacije za plesnu scenu u Zadru zapravo je kriminal”

Godišnja dotacija Zadarskog plesnog ansambla iznosi koliko i putni troškovi nekog manjeg trodnevnog festivala, a ne kao programacija i produkcija 20 godina starog ansambla, k tome još i jedinog na području Dalmacije

Prije točno sedam dana u  Zadru je završio festival suvremenog plesa nazvan “Monoplay 3”. Festival je polučio  veliki uspjeh, a ovom prilikom razgovaramo s Petrom  Hrašćanec, jednom od izvođačica koja se predstavila  na njemu, te, što je za ovaj  slučaj bitnije, jednom od  njegovih osnivačica i voditeljica.
Ignoriranje plesne  scene u Zadru
Petra, jedna ste od organizatorica i osnivačica  festivala suvremenog plesa  “Monoplay”. Treće je njegovo izdanje upravo završeno. Možete li se osvrnuti na uspjeh “Monoplaya  3”, te na značenje jednog  ovakvog festivala za Zadar,  ali i za scenu suvremenog  plesa u Hrvatskoj?
– Zapravo, ono što je bila  primarna ideja za pokretanje  festivala (prikupljanje sredstava za mlade plesače i  njihovo obrazovanje) nekako se provlači i danas jer svi  ti ljudi će se jednom možda i  vratiti u Hrvatsku pa senzibilizacija publike za ovaj  aspekt umjetnosti postaje i  naša misija.
U prvoj večeri pokazali su  se zadarski umjetnici koji  još uvijek studiraju ili su već  završili akademiju i nekako  se dao osjetiti onaj lokalpatriotizam – pa to su naši! I  tako su odlični! – moram  priznati čak i kod mene!  Drugu večer su svoje radove  prikazali mladi umjetnici iz  podmlatka Studija za suvremeni ples i Natali Radelić, a  večer je prošla više u konceptualnom tonu. Gledajući  sve ukupno drago mi je da je  bilo svega, i “golog plesa” i  bavljenja s konceptom u solo  izvedbi. Ukupna atmosfera  cijelog festivala, koja je meni  najvažnija, bila je izrazito  pozitivna, što možda sudim  prema raspravama koje smo  imali nakon izvedbi. Možda  je to ono neprocjenivo – dijeljenje iskustva s publikom,  ali i s umjetnicima koji su  izvodili pokraj tebe…
Što znači Monoplay za  Hrvatsku? Pa, zapravo svako “preživljavanje” suvremene plesne umjetnosti postaje  fascinatno ali i nužno i pošto  je to jedna duga povijest  bolesti sve što nam ostaje je  nada da sve ove male pomake koje radimo ipak  možda netko primjeti. Za  Zadar je pak druga priča,  gledati razvoj mladog plesnog potencijala koji stasa  ovdje, koji poslije postaje  bitan dio umjetničkog kruga  u Hrvatskoj i šire je ono  najbitnije. U tom tonu  možda ti isti svjedoci postave pitanje kako olakšati  tom talentu u vidu infrastrukture i osnovnih potreba  u financijskom smislu.  Nažalost trenutno ignoriranje, jer to je prava riječ za  20.000 kuna godišnje dotacije, plesne scene u Zadru  zapravo je kriminal ako mene pitate. Godišnja dotacija  Zadarskog plesnog ansambla iznosi koliko i putni  troškovi nekog manjeg trodnevnog festivala, a ne kao  programacija i produkcija 20  godina starog ansambla, k  tome još i jedinog na području Dalmacije.
Plesno ste školovanje započeli u Zadru. Kako vi kao  plesni umjetnik vidite zadarsku plesnu scenu?  Možete li ju usporediti sa  zagrebačkom na kojoj ste  najaktivniji?
– Jedino što postoji u Zadru su zapravo Zadarski  plesni ansambl i Zalet u kontekstu bavljenja suvremenim plesom profesionalno.  Problem je što obje organizacije nemaju mogućnost  rada na profesionalnoj razini u smislu prostora za  izvođenje i tehničke podrške, a nemaju ni dotaciju  koja bi im omogućila bolju  produkciju. Artikultura je  samo djelomično rješavala  problem prostora, a dotacija  im se konstantno smanjuje  umjesto povećava s obzirom  na broj godina koje postoje.  U Zagrebu, naravno, postoje  slični problemi, ali su ipak  puno manji, a i veća je fluktuacija ljudi pa tako šira  zajednica plesnih umjetnika  nudi veće polje razmjene iskustava i rada na različitim  projektima, veće su mogućnosti za pedagoški rad i  rad sa srodnim umjetnostima. Za mladog umjetnika,  ali i sve ostale bitno je to  konstantno učenje i napredovanje u osobnom radu.  Iskreno ja bih bila sretna kad  bih mogla živjeti u Zadru,  odnosno kad bih mogla raditi sve ovo što radim u  Zagrebu. Naravno dok se  neka kritična masa ljudi ne  vrati nemoguća je promjena,  ali osobno, za takvu odluku  mi treba još vremena, ali i  neki poticaj u vidu promjene  statusa plesa u Zadru.
Svima po malo,  nikome dovoljno
Budući ste studirali u inozemstvu, te tamo ostvarili i  neke uspješne projekte,  možete li usporediti suvremenu plesnu scenu u nas i u  inozemstvu?
– Hrvatski problem s plesom se zove “svejedno je”. U  inozemstvu je puno teže  doći do državne dotacije i  financiranja, ali kad jednom  dođete u taj rang on je realan  i adekvatan za rad koji ste  ostvarili bilo kao plesač ili  kao autor. U Hrvatskoj još  ne postoji kulturna politika  koja shvaća da je upravo  suvremeni ples najveći izvozni kulturni proizvod.  Drugi problem je da spadamo pod nezavisnu scenu  koja je u najgorem omjeru  naspram ukupne dotacije za  kulturu. Ali tu nevolje ne  staju… Taj mali postotak  unutar nezavisne scene koji  ide za suvremeni ples dodjeljuje se stihijski bez pravih  kriterija po sistemu “svima  po malo”, a zapravo nikome  dovoljno za izvršenje programa koji ste prijavili. I  zato to “svejedno je” nas  tjera da se okrećemo prema  europskim fondovima gdje  ipak ocjenjuju kvalitetu programa. Također, nevjerojatno je da skoro sve države  nađu tu jednu zaboravljenu  tvornicu i renoviraju je za  potrebe plesnih studija, izvedbenih prostora i prostora  razmjene umjetnika, a mi to  uvijek renoviramo u shopping centar ili kino! Usporedbe radi, kad radim u inozemstvu dva tjedna obično  dobijem dvomjesečnu plaću  s tim da tamo radim četiri  sata na dan, a tu 10-12… No,  kad zanemarimo sve to moram priznati da Hrvatska  ima jaku plesnu scenu sa  dugom tradicijom i zapravo  svi moji vanjski suradnici  uvijek žele doći raditi tu čak  i za manje novaca nego što  bi inače tražili.
Iz našeg kratkog razgovora uoči druge večeri festivala “Monoplay 3” stječe se  dojam kako ste prilično nezadovoljni statusom suvremenog plesa, i, općenitije,  izvedbenih umjetnosti u Hrvatskoj. Po vašem sudu, koji  su tomu uzroci?
– Osobno imam sreću da  stvarno radim puno i da mogu reći da živim isključivo od  plesa. Ipak, mislim da kolege, kao i neki mlađi naraštaji, stvarno zaslužuju  bolja vremena. I nije to stvar  recesije… Zapravo, oduvijek  je tako. Često se pitam tko to  može promijeniti? I uvijek  mi se čini da smo to mi, ljudi  koji rade u ovom poslu, jer  nitko drugi to neće promijeniti za nas. I onda ispadne  da ja uvijek nešto “kukam”.  Ali zapravo, što drugo  možeš nego reći otvoreno da  nešto nije u redu? Jednom u  životu sam odlučila da ću  živjeti u Hrvatskoj i da prihvaćam uvjete kakvi trenutno  jesu, radim i stvaram tu i  upravo to mi daje za pravo  da se zalažem da stvari budu  bolje. Vjerojatno ću svaki  puta odgovoriti u ovom tonu  dokle god se to ne promijeni.  Uzroci tome su brojni. Kao  što sam već spomenula, nedostatak kulturne politike,  marginaliziranje pojedinih  grana umjetnosti, nedostatak kriterija, manjak suradnje institucija koje bi mogle  olakšati opće stanje ali naravno i neujedinjenost struke same.
Potreba za plesnom  akademijom
Na “Monoplay 3” festivalu  nastupilo je dosta plesača s  formalnim akademskim  plesnim obrazovanjem. Koliko je bitno imati takvo  obrazovanje da bi se bilo  uspješni plesač, postoji li  ono u nas i kako se tretira?
– Kao i u svakoj umjetnosti  postoje, naravno, ljudi koji  su i talentirani i veliki radnici pa se uspiju samoobrazovati i zapravo postaju  vrlo uspješni u onome što  rade. U plesu je isto. Postoje  umjetnici koji nemaju formalno obrazovanje, ali su  dovoljno dugo ulagali u sebe  kroz radionice, seminare i  rad s kvalitetnim ljudima pa  opet dođemo do profesionalne razine rada. Kad se  govori o umjetničkom obrazovanju uopće ja imam argumente za i protiv. Prednosti su, naravno, koncentrirano bavljenje sobom kroz  neko vrijeme i dobivanje  pregleda unutar povijesti  umjetnosti i raznih stilova, a  zamka je kalupljenje u već  poznate ili očekivane forme  koje tada blokiraju kreativnost i individualnost osobe.  Ipak, glasam za otvaranje  akademije suvremenog plesa  u Zagrebu koje se već trebalo dogoditi. Program je  prihvaćen, katedra će biti na  Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, ali još uvijek nisu odobrena sredstva  za sanaciju dvorana u kojima bi se program trebao  održavati. Mislim da je otvaranje akademije nužno jer  u Hrvatskoj će se vjerojatno  tek tada shvatiti ovaj posao  kao “ozbiljan”. Što se tiče  nas koji smo akademiju završili vani, postoje razni  pravni problemi za nostrifikaciju te diplome i ne mogu  reći da je za sve odgovorna  naša država. Nekad je problem i u pravnim pitanjima  države u kojoj je bila akademija. To je jednostavno  tako i moram reći da me to  previše ne zabrinjava jer to  je samo papir. Znanje i iskustvo koje si stekao ionako  ne piše na papiru.
U vašoj biografiji naveden  je niz plesnih pedagoga s  kojima ste se susreli. Koji od  njih su na vas ostavili najdublji trag? Koliko je učenje  za plesnog umjetnika bitno?  Većina među njima su strani  pedagozi, što je s hrvatskim.  Kakav je njihov status?
– Naravno, neki su mi bili  draži ili po stilu bliži od  drugih, ali neki puta naučiš  puno i od onih koji ti nisu  baš odlični, a ima i takvih.  Izdvojila bih: Libby Farr, Davida Hernandeza, Matthewa  Williama Smitha, Teda Stofera, Andrewa Harwooda,  Mateja Kejžara, Antona Lachtya i Davida Zambrana.  Učenje je vjerojatno i najbitniji dio rada. Tako da po  završetku akademije ili škole  ono ne završava. Zapravo,  ne završava nikad, inače se  jako brzo nađeš u stagnaciji,  pogotovo u suvremenom  plesu, te jednostavno sve  nastavi dalje rasti bez tebe.  To je možda i glavni problem  hrvatskih umjetnika, pa i pedagoga. I sebe ubrajam u tu  kategoriju jer se stalno podsjećam da je za taj pedagoški  dio bitna tvoja istraživačka  radoznalost.
Od hrvatskih pedagoga  danas izdvojila bih: Anu  Mrak, Irmu Omerzu, Brunu  Isakovića, Kseniju Zec, Sonju Pregrad… Naravno, ima  ih još puno, ali ove izdvajam  kao aktivne u radu s već  “odraslim” plesačima.  Njihov status je zanimljiv jer  nisu samo pedagozi već se  još uvijek aktivno bave i s  radom na sceni, a to smatram bitnim. Ana i ja imamo  sreću da predajemo na Akademiji u Salzburgu na kojoj  smo diplomirale i to nam je  odlično iskustvo.
Na festivalu ste se predstavili predstavom “Love  will tear us apart”. Kažite  nam nešto o njoj?
Nakon dugogodišnje suradnje s dramaturgom  Sašom Božićem u raznoraznim kombinacijama, kao koreograf-dramaturg, izvođač,   dramaturg i sl. došli smo na  ideju da slične afinitete u  umjetnosti pretočimo u  predstavu. “Love will tear us  apart” je nastala kao solo za  plesačicu koja pleše samo na  pop pjesme, što se, usput,  vrlo rijetko radi u izvedbama  suvremenog plesa. U taj  koncept ubačen je govor o  nastanku predstave kao takve, omjerima moći unutar  kreacije umjetničkog djela  kao i realnost komercijalne  isplativosti predstave. Zadovoljna sam rezultatom. Veliko mi je zadovoljstvo izvoditi predstavu jer ujedinjuje koncept unutar suvremene umjetnosti koji me zanima, kao i praksu suvremenog plesa. Premijera je  bila na Tjednu suvremenog  plesa u Zagrebu u lipnju, a  nakon toga smo ju izvodili  još u Dubrovniku, St. Vincentu i sad u Zadru. Na  jesen smo u Beogradu, Sarajevu i ponovo u Zagrebu u  Teatru &TD.
“Monoplay” ima  budućnost
Kako vidite budućnost  scene suvremenog plesa u  nas, te kako vidite budućnost “Monoplay” festivala?
– Razvoj suvremene plesne  scene je nezaustavljiv jer se  geometrijskom progresijom  povećava broj ljudi koji se  vraća u Hrvatsku i koji grade  jake veze s europskom plesnom scenom. Ono za što se  moramo izboriti su adekvatno plaćen rad i profesionalni uvjeti produkcije.  Kako? Ne znam. Vjerojatno  će se dalje nastaviti formirati  male grupe koje djeluju zajedno i “podižu ljestvicu” isključivo kvalitetom i radom.  Tu negdje vidim i “Monoplay” jer nije bitno imati dotaciju od pola milijuna kuna,  već onoliko koliko je dovoljno za kvalitetan program. Osobno više volim  ‘low budget’ stvari jer skoro  uvijek ispada da su građene  na entuzijazmu, pa ispadaju  kvalitetnije. No, treba imati  samo toliko da se pokriju  gostovanja ljudi koje želimo  prezentirati. Bilo bi odlično  da nekom perspektivnom  možemo ponuditi produkciju ali… Moje želje u svezi  “Monoplaya” su, osim kvalitetne produkcije, mjesto za  predstavljanje i afirmaciju  mladih umjetnika, prostor  za razmjenu iskustava i rada  na solo formi, a time i stalno  propitivanje što suvremeni  ples i izvedbene umjetnosti  ustvari danas jesu…
Najzad, koji su vaši skori  budući planovi?
– Evo najskoriji. Izvedba  b(snizilica) na audioartu u  Puli s glazbenikom Nenadom Sinkauzom. U rujnu na  “Bitefu” duet s Antom Perkovićem u režiji Nore Krstulović. U listopadu premijera  Šeherezade u gradskom kazalištu Trešnja (Ksenija Zec  i Saša Božić), premijera Nosferata u teatru &TD (Saša  Božić), a 21. listopada na  Perforacijama premijera  IS-LAND-a, projekta čiji  sam idejni začetnik, a koji  okuplja osmero umjetnika iz  različitih medija, te je rađen  na malom otoku Pijatiću u  Kornatima. Do Božića ću  raditi na predstavi Begum  Eryijas. Nakon te premijere  cijeli siječanj ću boraviti u  Bruxellesu i raditi na predstavi koja se tamo premijerno izvodi u ožujku.

Iz biografije

Petra je plesno školovanje započela u Zadru, a nastavila ga u Zagrebu.  Godine 2004. upisala je Salzburg Experimental Academy of Dance. Dugo je  godina radila u Zadarskom plesnom ansamblu i Studiju za suvremeni ples  u Zagrebu. Suosnivač je umjetničke organizacije “dance_lab collective”.  Radila je s brojnim pedagozima, sudjelovala u mnogim predstavama u  Hrvatskoj i inozemstvu…