Spasite Obrovac

Sinonim za tugu proteklih dana je ponovno Obrovac.

Gradić koji stvarno nije imao i nema sreće. Prekrasan položaj, ogroman potencijal – ali ništa. Kao da ratna razaranja koja su i dan danas vidljiva nisu bila dovoljna, snašla ih je strašna poplava i nezapamćeni vodostaj Zrmanje. Radio sam prije godinu dana reportažu od tamo s ljudima (koliko sam ih sreo na ulici) i dalje pamtim osjećaj gorčine i ljutnje koji sam osjećao pri odlasku.

Na koga? Lokalne vladare, šerife, koji ne žive tamo, već povremeno navrate, a uz pomoć nekoliko autobusa iz susjedne nam zemlje kroje politiku i odlučuju o ljudskim sudbinama.

Sve sam odmah htio „prosuti“ na papir, sve osjećaje, misli,…

– Odmah po ulasku u grad – šamar stvarnosti. Od onog prekrasnog i idiličnog pejzaža na ulazu do otužne zbilje. Puste ulice grada, zapuštene i ruševne zgrade, oronule fasade… Obrovac kao da je zapeo u nekom paralelnom svemiru. Stižem do gradskog mosta, očekujem da ću odmah barem nekoga sresti, ali – ništa, tek jedan automobil, napisao sam tada. Kod ljudi se također osjetila doza ogorčenosti, ali su se već pomirili sa svojom sudbinom – nikog nije briga za njih.

Danas je situacija još gora.

Mnogi se pitaju je l’ se ova situacija mogla spriječiti čišćenjem dna rijeke od mulja. Što bi bilo kad bi bilo? Ne znamo, ali je jasno kako je dugogodišnje sustavno uništavanje došlo do zida – zadnje granice.

Ili odgovoriti na posljednje krikove Obrovca ili šutjeti zauvijek, a onaj tko izađe zadnji – neka ugasi svjetlo.