Dukić je kapitulirao! Ali, nije on jedini krivac, evo tko izvodi političke akrobacije, a kome je životna želja postati gradonačelnikom...

Gotovo je. Tresla su se brda, rodio se – zadarski proračun. I to samo devet mjeseci prekasno. U gradskoj vijećnici imali smo prigodu gledati još jednu dramatičnu hrvatsko-zadarsku sapunicu, koja unatoč brojnim padovima i rijetkim usponima »neočekivano« završava sretno. Gradonačelnik Branko Dukić, naš glavni junak, koji je mjesecima, a zapravo cijeli ovaj mandat, pokušavao glumiti nedodirljivost i uvjeravati nas u svoju superiornost, na kraju je ipak morao skinuti masku. Kapitulirao je, i to bez velike pompe. Skoro pa šaptom.

Mijenjanje kulisa

Pognuo se i odjednom, bez prevelikih riječi i problema, prihvatio amandmane Enija Meštrovića. Čak mu je posljednjih dana i bukač Rubeša bio prihvatljiv, unatoč teškim riječima koje su padale na sjednicama, ali i tijekom medijskih istupa i presica. Možda su teške riječi koje su padale na sjednicama i izvan njih jednostavno zaboravljene. Pa što je devet mjeseci? U glavama gradskih oca, čini se, to je sitnica. Jer, eto, grad je i dalje tu, ljudi su tu, a projekti… pa, nisu pobjegli.

Kulturne i sportske udruge mjesecima su vapile kako će se bez proračuna ugasiti, no čitavom je Vijeću bilo važnije voditi neke svoje bitke, pokazivati javnosti tko je jači, pa su čak i propustili jednostavnu priliku kampanje za lokalne izbore. Zadrani kao Zadrani, malo su komentirali po društvenim mrežama, požalili se da moraju izdvojiti preko 100 eura za radne bilježnice, slali sve političare na isto mjesto. Do svibnja će sve muke zaboraviti; ili glasati po inerciji ili dati svoj glas onome tko im je smiješan i simpatičan ili pak, što je najvjerojatniji scenarij, neće ni izaći na izbore, pit će svoj makijato i komentirati kako su svi političari isti.

Ipak, priznajmo da ni to nije daleko od istine. Da, iako su Dukićevi potezi nerijetko bili nejasni, odgovornost za sve što se događalo od početka mandata u predstavničkom tijelu snose svi vijećnici – od onih koje nikada nismo čuli do onih koje bismo voljeli nikad ne čuti. Predsjednik Gradskog vijeća Marko Vučetić istaknuo je nedavno u jednom razgovoru kako njega ne zanimaju ponovljeni izbori i kako nikad ne sudjeluje dva puta u istoj stvari. Jasno je da je u pravu – čovjek voli mijenjati kulise.

Radeta zarobljen ideologijom

Pokušao je različite izbore i, zanimljivo, iz svakih je izašao kao relativni gubitnik s, kako bi se reklo, ostvarenim plijenom. Politička akrobatika koja, unatoč nedostatku uspjeha, uvijek nekako donese barem neki rezultat. Jednom je bio u Saboru, danas je predsjednik Gradskog vijeća – eksperiment koji, kao i brojni eksperimenti, ima svoje nejasne rezultate. Ako je htio pokazati da biramo točne onakve kakvi smo i sami, eksperiment je uspio. Ali, građani trebaju konkretne poteze, filozofski pamfleti ne donose im kruh na stol, ne asfaltiraju ulice, ne plaćaju pokaz za njihove školarce… O njegovom uspjehu, neka dakle drugi sude. Jer u zadarskoj politici, čini se, uspjeh nije cilj, već samo još jedna stanica na beskonačnom putovanju.

Na početku se mandata puno očekivalo i od SDP-ovog Daniela Radete, postavljao je smislena pitanja i ukazivao na ozbiljne afere, da bi se u potpunosti izgubio u priči oko murala na Bulevaru i napada kasnije. Stavio je politička pitanja ispred boljitka svog grada i vratio ga u prošlost. No, činjenica je iz te stranke nitko nema ni zrno karizme za bilo što ozbiljnije, pa se nakon odlaska Irene Dragić u Sabor stvorio dojam kako je Radeta njihov jedini vijećnik.

Rijeke Somersbya

Druga je činjenica kako SDP godinama kao želi vlast, a boje se svake prilike da istu ostvare. Njihov je najveći problem slaba infrastruktura ljudstva koja se na lokalnoj razini najviše ogleda u primjeru županijske organizacije. Međutim, infrastruktura je sve veći problem i u puno jačem lokalnom HDZ-u.

Sjetimo se da je predsjednik njihovog kluba u Gradskom vijeću, Bruno Milin ozbiljno zagazio u osmo desetljeće života. Tu i tamo čuli smo i Karlovića, ali vijećnicama iz redova HDZ-a nismo čuli glas, čitavi mandat. Gradsko vijeće su i u ovom sazivu svojim prisustvom obojali vijećnici Akcije mladih koji su daleko od mladosti i poletnosti. Oni će vjerojatno biti prisutni i nakon lokalnih izbora, ali njihov doprinos je onako nepostojeći – osim galame i buke, u čemu su prednjačili i za vijećnicom i sa svojih mjesta, iako je konkurencija bila velika. Snažna konkurencija u grubim riječima i uvredama, itekako slaba u inicijativama za rast i razvoj. Možda će sve biti bolje u idućem sazivu, možda se Mati Lukiću ostvari životna želja, postane gradonačelnik, pa gradom poteku rijeke Somersbyja.