Sućut za domovinu

Kaže velika Simone Weil, jedini osjećaj koji je kvalitetno njegovati za domovinu jest sućut, suosjećanje.

Sućut je stanje inteligentne duše i probuđenog uma.

O, kako duša može biti nepismena!

O, kako um može biti zatvoren, zadrt i neprotočan.

O, kako glupost može nadvladati i zaposjesti um tvrdeći kako ona jedina zna, kako ona jedina razumije.

Ne razumije!

U svojoj oholosti želi moć kojom će vladati nad drugima. Obećavaš podebljanje iznosa na banci, nudiš slast, zadovoljstvo.

Glupost ima jednu manu: uočljiva je. Jadna, dovoljno je glupa misleći da je dobro sakrivena od očiju drugih. Glupost zasljepljuje svoga nositelja koji na kraju podliježe bolesti duše i uma i tijela. Iznimno je opasna ako pusti korijenje u zajednici ljudi. Nisi pametna, umna, duševna, velikodušna, Gluposti. Gomilaš moć, pripremaš rat, tlačiš, ugrožavaš, žalostiš. Žalosna si, osamljena si, ratoborna si. Na čistinu, izađi iz sjene! Nećeš me imati. Ja jesam: grešan, ograničen, stvorenje divnoga Gospodina Boga. Ja sam drugi i drugačiji uz drugoga i uz Gospodina.

Sućut za domovinu obitava u ambijentu ljubavi. Ne vije zastave, ne suče mačeve, ne tlači druge i drugačije. Sućut pati sa domovinom zbog zla koje joj čine, zbog zla koje čine u njezino ime.

Sućut za domovinu otmjena je dama, uzvišena gospođa: mudra, lijepa.

Suosjećam za tebe i sa tobom, domovino Hrvatska.