Mediji su krivi za to što Gvardiol sluša narodnjake! A Zadrani su još 2019. u istoj večeri "spojili" Thompsona i turbofolk...

Glazba, univerzalni jezik čovječanstva, ima moć spajanja ljudi preko kulturnih, jezičnih i generacijskih granica. Glazba navodno nadilazi kontinente, ruši granice i spaja ljude. U svijetu punom podjela, glazba bi trebala ostati snažan podsjetnik da su naše sličnosti veće od naših razlika. Međutim, nama su ipak razlike često u prvom planu.

Jer, u posljednje vrijeme najveći nam je problem gdje nastupaju pojedine srpske i bosansko-hercegovačke zvijezde turbofolka i tko ide na te koncerte. Sjetimo se samo Aleksandre Prijović i bure koja se digla oko njezinog koncerta u Zadru. Ljudi su tražili zabranu koncerta, skoro su krenuli toljagama na nju. Ironično, dok su neki željeli zaustaviti njen nastup, drugi su uživali u njenim pjesmama.

Tad čovjek malo pogleda te komentare i malo zaviri u profile glavnih protivnika turbofolka u Zadru. I gle čuda, shvatiš da su to mama ili tata osoba koje znaš s faksa, iz srednje škole, Tik toka, Instagrama – nije Zadar New York. I onda ti kroz glavu prođe kako si baš jučer na društvenim mrežama vidio stori ili objavu njihove kćeri/sina kako, valjda pod prisilom, jer drugog objašnjenja nema, sluša iz prvog reda „Prijine lake note“. I to je u potpunosti legitimno, slobodna smo zemlja i valjda svatko ima pravo na svoj glazbeni ukus. No, komentari su tad bili stvarno gadljivi i uvredljivi. Ljude od dvadesetak godina, koji za vrijeme Domovinskog rata nisu bili ni u dalekim planovima, tada se prozivalo „jugonostalgičarima“, „mrziteljima svega hrvatskog“ i slično.

A danas, drugačije.

Naš cijenjeni i iznimno talentirani nogometaš novigradskih korijena Joško Gvardiol odlučio se nakon Eura malo opustiti i s društvom je na Viru uživao u nastupu bosanskohercegovačkog pjevača Osmana Hadžića. Čak su u jednom trenutku Gvardiol i Hadžić zajedno zapjevali „narodnjak“, što je netko i snimio, objavio na društvenim mrežama, a mi iz medija jedva dočekali prenijeti u javnost. I sad smo mi ispali ovakvi i onakvi, mrzitelji svega hrvatskog jer zamislite – prenosimo snimku Joška kako uživa u glazbi i podmećemo mu. Molim?? I njega smo natjerali na “lake note”?

Moram s vama podijeliti još jedan događaj iz 2019. godine koji mi se duboko urezao u pamćenje. Veljača, zima i Thompson u dvorani u Poličniku. Kako je bio običaj za njegove koncerte, većina posjetitelja bila je zagrnuta hrvatskim zastavama i drugim sličnim obilježjima.

S obzirom na to da je koncert završio dosta rano, mladi su htjeli još zabave. A za vraga, baš je tu večer u jednom noćnom klubu u Jazinama nastupala poznata srpska turbo folk zvijezda. I što će oni sad, nisu imali izbora. Obilježja i zastave su se ostavile u autu, a sve drugo je povijest….

Važno je postaviti pitanje: može li se jedan glazbeni žanr zaista smatrati prijetnjom moralnim i kulturnim vrijednostima jednog društva, ili je moraliziranje oko njega samo simptom dubljih društvenih problema i tenzija?

Ponekad zaboravljamo da je glazba, kao i svaka umjetnost, subjektivna. Ono što je za nekoga umjetničko remek-djelo, za drugoga može biti bezvrijedno. No, to ne znači da jedan oblik umjetnosti ima veću vrijednost od drugog. Različiti glazbeni žanrovi obogaćuju kulturu i daju nam širu perspektivu na svijet.

U konačnici, možda bismo trebali manje moralizirati i više slušati. Slušati glazbu koju volimo, ali i onu koja nam je strana. Slušati jedni druge, jer glazba je tu da nas spaja, ne da nas razdvaja. Možda tada shvatimo da su naše sličnosti zaista veće od naših razlika, a glazba će nas podsjećati na to u svakom taktu.