Bolest zvana ideologija: dijagnoza i lijek

Foto: iStock

Najprije ti šapne u uho: »Ova ideja jača je od drugih.«

Ova ideja obuhvaća sve ostale ideje. Ti postojiš kao ideja. Moja ideja. Pridruži mi se. Ti ne moraš brinuti. Bit ćeš siguran. Pokloni mi se. Ideja ukida osobu i suodnose. Ideja ždere slobodu. Ideja se mora udruživati, rastočiti osobu.

Predajem se na prvi zamamni šapat. Ima nas. Sve više i više. Brojeva i pojava. U strahu sam predao sebe, svoju bit, svoje ja, nema me. Dižem desnicu s drugim desnicama. Vičem, samodopadno uživam s drugima. Nestao sam. Jaki smo. Moćni smo. Gazimo, uništavamo nepokorene, manje, slabije. U euforiji smo. Euforija je stanje bolesti kada misliš da si zdrav.

Kada osobu mijenjaš idejom, kada svoje ja u prvom šapatu kukavički poklanjaš ideji bolest ti zahvaća um, dušu i tijelo.

Ja jesam. Ne pokoravam se. U suodnosu sam s drugom osobom, u suodnosu sam sa Bogom. Dobro jutro, zdravlje.

Kada se o Bogu govori kao o ideji, a ne osobi, vjera se povlači pred religijom i nastaje odvratna ideologija koja gazi sve drugačije pred sobom. Teologija je provjetravanje luga koji trne vatru.

Zdravo drugi i drugačiji, zdravo, dragi Bože, ljekoviti Stvoritelju i Otkupitelju. Osoba je zdravlje, ideja je bolest.

Divna knjiga Viktora Šklovskija, Sentimentalno putovanje, u izdanju Frakture, u prijevodu Ivane Peruško Vindakijevićeve, melem je na ranu uma zaraženog ideologijom. Čitati kako bi se znalo i hrabro djelovalo hoće mi se. Izabirem biti osoba i biti uz osobu.