Hrvatskim otocima Oscar, ali i odgovornost

U usporedbi s ovim destinacijama ili pak još daljim i egzotičnijim ali ništa manje popularnim Otocima južnih mora koje su stoljećima slavile i hvalile generacije najpoznatijih svjetskih umjetnika, od Stevensova i Melvilla do Gaugina i Jacka Londona, nagrada koju su osvojili hrvatski otoci izgleda još prestižnije. Dok su naši konkurenti ne samo u ovom natječaju nego i u svakodnevnoj borbi za uspjeh u turističkoj utakmici stjecali prva značajnija iskustva u toj grani privrede, život je na jadranskim otocima bio sasvim drugačiji
Najnovija počast stiže nam, kako je javljeno, iz Španjolske. U Madridu je prije par dana dodijeljena španjolskog izdanja prestižnog časopisa Conde Nast Traveller čiji su čitatelji svojim glasovima hrvatske otoke proglasili “najljepšima na svijetu”. Doista nije mala čast, pogotovo ako se uzme u obzir da su nakon izlučnih natjecvanja u završnome krugu bili Korzika, Puerto Rico, Mauritius te grčki otočni arhipelag. Na svečanosti u Madridu bili su, kako je već običaj, hrvatski veleposlanik u Španjolskoj, Neven Pelicarić i direktorica Predstavništva Hrvatske turističke zajednice u Madridu, Sanja Jelić. Veleposlaniik Pelicarić je primio nagradu i u prigodnom obraćanju kazao kako ona predstavlja veliku čast, budući da se ona u relevatnim krugovima smatra svojevrsnim “Oscarom” u turističkom sektoru. Veleposlanik je također istaknuo kako se nada da će odjek ove nagrade na španjolskom turističkom tržištu, koje je uostalom za Hrvatsku sve važnije, biti velik i značajan.
Naši otoci do nagrade su došli u zahtjevnom postupku glasovanja u čak petnaest kategorija koje su čitatelji ocjenjivali. U kategorije su spadali i najbolji gradski hotel, najbolji hotel izvan grada, ocjenjivali su se i wellness centri, resorti, destinacije, dojmovi o gradu i otocima, a u ocjeni je sudjelovala i zrakoplovna kompanija.
Jesmo li spremni?
Nagrada će, to je svakako i više nego vjerojatno, imati odjeka na španjolskome, a moguće i na drugim tržištima španjolskoga govornoga područja koje obuhvaća stotine milijuna ljudi širom svijeta, pogotovo zato što je riječ o časopisu značajne međunarodne medijske korporacije. Bez sumnje će potaknuti i mnoge druge novinske i elektronske medijske kuće da obrate veću pozornost hrvatskim otocima jer, na kraju krajeva, biti najljepši na svijetu nije mala stvar.
Pitanje je, međutim, nešto drugo, a jasno je da o tome hrvatski veleposlanik nije niti mogao, niti smio govoriti na takvoj glamuroznoj svečanosti. Kako će ova nagrada odjeknuti “na terenu”, u Hrvatskoj, na jadranskoj obali i na samim tim, najljepšim otocima. Hoće li sve ostati na počasti o kojoj će se par dana pisati i govoriti, a zatim zaboraviti i hoće li i sami otoci, još uvijek bremeniti mnogim problemima imati od nje neke konkretne koristi, pomaka ka boljemu i drugih blagodati?
Također se može postaviti pitanje – ako unatoč najavljenim recesijama u turističkom prometu poraste zanimanje za posjet hrvatskim otocima, koliko su oni za to spremni? Tu posebice mislimo na prihvat gostiju izvan onog udranog ljetnog perioda u kojemu se manje-više isključivo odvija turizam na otocima, posebice onim manjima kakvi čine Zadarski arhipelag.
Poznat je u otočnome svijetu primjer upravo španjoslkih otoka, Baleara, koji su u svijet turizma ušli najrpije upravo kao odredište na koje se može pobjeći od oštre zime u sjevernim krajevima europskog kontinenta. O tome je ostala i anegdota o Chopinu u Palmi de Mallorci, kao i njegova skladba inspirirana kišom koja je tu zimu pretvorila u ne baš mnogo ugodniju od one na sjeveru. Još početkom dvadesetog stoljeća mnogi su se “sjevernjaci”, posebice Englezi, upućivali i na Korziku, Sardiniju i Siciliju, kao i na Capri gdje su odmor provodili još rimski carevi na čelu s Tiberijem.
Sestrunjski Gubec
U usporedbi s ovim destinacijama ili pak još daljim i egzotičnijima, ali ništa manje popularnim Otocima južnih mora koje su stoljećima slavile i hvalile generacije najpoznatijih svjetskih umjetnika, od Stevensova i Melvilla do Gaugina i Jacka Londona, nagrada koju su osvojili hrvatski otoci izgleda još prestižnije. Dok su naši konkurenti ne samo u ovom natječaju nego i u svakodnevnoj borbi za uspjeh u turističkoj utakmici, stjecali već prva značajnija iskustva u toj grani privrede, život je na jadranskim otocima bio sasvim drugačiji. Primjerice, kraj devetnaestoga i početak dvadesetog stoljeća bilo je vrijeme kad su stanovnici otoka otkupljivali od kmetskih obveza, čemu su često predhodila desetljeća sukoba i nemira.
Na Pašmanu su pobune protiv tadašnjih gospodarskih odnosa započele i ranije, još pri kraju mletačke uprave. Tada je izbijalo nekoliko pobuna protiv tada već preživjelog načina upravljanja otokom i njegovim privrednim resursima i stanovnicima. Česti su bili slučajevi da su se uskraćivala feudalna podavanja ili da su mještani samoinicijativno zauzimali zemlju te je rabili bilo za vlastitu obradu, bilo za sječu šume. Na Silbi su sukobi bili nešto manje radikalni zahvaljajući naprednom pomorstvu, na račun kojeg su mještani lakše dolazili do novca kojim su konačno otkupili otok.
Drugačija je situacija bila na Sestrunju čiji su stanovnici vodili borbu korz čitavo devetnaesto stoljeće. Godine 1875. iskoristili su spoj kralja i cara Franje Josipa te su mu 6. travnja u Zadru podnijeli predstavku u kojoj su tražili da ih se oslobodi dijela nameta koje su plaćali. Ti su se nameti sastojali od jedne četvrtine poljodjelskih plodova, jedne desetine stočarskih, a plaćala se i zemljarina. Prestavka je stigla i do Beča odakle je Sestrunjcima stigao odgovor da će se njihova predstavka “uzeti u razmatranje”. Vlasnici otoka Sestrunja bile su tada najprije obitelj Sope, a potom Salghetti-Drioli, a odlukom Suda u Zadru je otok na pet godina iznajmljen Anti Crnošiji iz Ugljana na rok od pet godina. Međutim ni ovaj zakupac otoka, kao ni oni koji su sa zakupom pokušavali prije njega nije bio baš sretne ruke s tom pogodbom zbog nezadovoljstva mještana. Unajmitelja otoka i njegova “dvornika” mještani su zasuli kamenjem pa je četranest Sestrunjaca bilo osuđeno na dvadeset dana zatvora. Prikupljanje četvrtine od uroda maslina morala je osiguravati tadašnja oružnička straža, to jest policija, a sve je bilo popraćeno sukobima u kojima su glavar sela Šime Božičević te Šime Švorinić Metemodir bili držani na nišanu oružničkih pušaka. Švorinić je tada čak stekao i naziv “Sestrunjski Gubec” što dovoljno pokazuje do koje su razine narasla nezadovoljstva otočana koji su u dvadeseto stoljeće zapravo ušli kao kmetovi uključeni u privredni sustav nastao prije više od jednog tisućljeća.
Propast brodova i vinograda
Prijepori i sukobi riješeni su konačno na jedini tada mogući način, te su otočani vlastitim sredstvima, uz mnoga odricanja, 1904. godine otkupili otok od posljednejg vlasnika Frane Borellija i postali njegovi vlasnici.
Ovaj scenarij koji je negdje prošao s isto, a negdje ipak s manje nasilja i sukoba, bio je tipičan za više-manje sve otoke Zadarskoga arhipelaga, no iako su se u prvim godinama prošloga stoljeća otočani oslobodili kmetskih obveza nisu imali puno razloga pa ni vremena za radovanje. Bolest koja je poharala vinovu lozu, slom brodarstva na jedra, a zatim i Prvi svjetski rat bili su udari koji su više uništili život na otocima od svih izazova koji su im prijetili u prijašnjoj isto tako nimalo mirnoj i lagodnoj prošlosti. Posljedice ovih pojava osjećaju se donekle i danas, posebice kad je riječ o proizvodnji vinove loze koja je malo gdje obnovljena. Površine koje su nekad bile pod vinogradima prekrile su šuma i makija što je posebno došlo do izražaja na Silbi, premda je na tom otoku u prošlosti postojala značajna proizvodnja grožđa kojeg je bilo i za izvoz u druge krajeve te je stizalo i do bečkih tržnica.
Teškoće i velika oskudica koja je pogodila otoke uzrokovale je prve velike valove iseljavanja u Sjevernu i Južnu Ameriku, a da su stanovnici hrvatskih, danas i službeno “najljepših otoka na svijetu” bili dobri vinogradari svjedoči i Jack London koji u svojoj “Mjesečevoj dolini” s puno simpatije opisuje “Dalmatince” koji su poluilegalno podizali nasade vinove loze u Kaliforniji.
Rat i glad te bolest, španjolska groznica, još je više prorijedila pučanstvo na otocima, primjerice na Sestrunju za jednu petinu ukupnog stanovništva. Između dva rata se iseljavanju unatoč broj žitelja nešto povećao, no Drugi svjetski rat ponovno je otcima i otočanima donio teška iskušenja i stradanja.
Sve ove i druge, često malo poznate priče, sudjeluju na svoj način u priči o hrvatskim otocima i njihovoj sudbini u našem dobu, po mnogo čemu toliko drugačijem od prošlosti ali kad je o otocima riječ uvijek s određenim konstantama. Primjerice, bez obzira rabi li se energija ljudskih mišića, vjetra, dizelskih ili elektro motora, do otoka se mora doći brodom, ili, na neke od njih u današnjici, zrakom. Odvojenost od kopna koja rađa nizom pojava specifičnih za svaki otok bio on u Jadranskom ili Arafurskom moru ostaje ono što otoke izdvaja između drugih oblika kopna čime se i njihovo natjecvanje doista i mora provoditi u posebnoj kategoriji, kao što su rečeni Španjolci i učinili. Je li u tome razlog što se naši otoci, unatoč nedvojbenoj ljepoti koja ih krasi, ipak sve više pretvaraju u vikend odredišta njihovih stanovnika ili stalno boravište samo za umirovljenike koji s njih potječu?
“Ne” turističkoj monokulturi
Gospodarska, ali i ekološka održivost koje bi morale ići ruku pod ruku upravo na otocima, polažu jedan od svojih najtežih ispita. Energetika, promet, aletrnativni izvori energije, gastro i etno, plavo i zeleno, napredni turizam, primjenjeno znanje i mnoge druge često samo dnevno političke krilatice ovdje predstavljaju svojevrsnu nužnost. Koliko god turizam pružio otočanima nove mogućnosti zarade, a samim time i života, treba se čuvati turizma kao otočne monokulture, na što je posebno upozoreno i tijekom lanjskog stručnog znanstvenog skupa o otoku Ravi. Primjer otoka Paga koji uz turizam uspješno razvija proizvodnju vrhunskih proizvoda sira i mesa koje su komplementarne turizmu, a paralelno se s time razvijaju i druge djelatnosti i jest i nije pravi primjer. Pag je, naime, s kopnom spojen mostom pa i nije otok u pravom smislu riječi. No što s onim otocima koje je nemoguće povezati mostovima, a takvih je ponajviše? Dovoljno je promotriti situaciju na našim konkurentima u spomenutom natjecanju kao što su grčki ili talijanski otoci i proučiti njihovu prometnu povezanost da se uoče bitne razlike. Razlike su također uočljive ako se usporede brojke posjetitelja i noćenja, posebice one u pred i postsezoni.
Ipak, ostaje činjenica da su se čitatelji odlučili upravo za hrvatske otoke, no uz primjereni osjećaj ponosa ne bismo smjeli zaboraviti da smo ovog specifičnog “Oscara dobili za ljepotu. A ona je, kako kaže poslovica – prolazna.