Nema kraja zahtjevima za pristupanje u EU

Kako za Hrvatsku, tako i za ostale zemlje regije koje žele u EU, ne vidi se kraja zahtjevima. Trenutno su to za izvjestitelja Europskog parlamenta za Hrvatsku Hannesa Swobodu, korupcija i restrukturiranje brodogradnje, a tko zna što će se još otvoriti pred Hrvatskom dok ona sve više postaje žrtva institucionalne krize u Uniji
Godišnja konferenija Akademije za politički razvoj s temom “Pristupanje EU – perspektiva Hrvatske i zemalja jugoistočne Europe?” otvorila je bitne teme vezane uz euroatlanske integracije ne samo Hrvatske nego i svih ostalih zemalja u regiji. Hrvatske će ući u Europsku uniju krajem 2010. ili tijekom 2011. Točan datum se ne zna jer se u ovoj fazi pregovora s time ne izlazi u javnost. Naša strategija je okončanje pregovora do kraja 2009., zatim potpisivanje ugovora o pristupanju i njegova brza ratifikacija. No, nismo jedini za upravljačem tog procesa jer jednu papučicu gasa drži Hrvatska, a drugu drugi. Proces ratifikacije u 29 zemalja plus u Hrvatskom potrajat će, prema praksi, oko godinu dana, bio je više nego jasan glavni hrvatski pregovarača Vladimir Drobnjak.
Međutim, kako politika EU na jugositoku Europe ne samo da nema dosljednost u primjeni Kopenhaških kriterija, nego je institucionalna kriza odbijanjem Lisabonskog sporazuma propašću irskog referenduma dovela do toga da je cijeli proces približavanja Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije izvan onog što zovu zajednički kriteriji za sve.
SAD u raspadu, EU u stagnaciji
Bivši makedonski državni tajnik Emil Kirjas podsjetio je da je Makedonija prva zemlja od nekadašnjih republika SFRJ otvorila formalni proces pristupanja EU. Onda se dogodio rat s Albancima, i zemlja je de facto postala međunarodno priznata zemlja s dva teritorija i upitnošću samog imena. U svemu, zanimljivo je, Kirjas je “optužio” Hrvatsku i njen primjer kojeg su Makedonci slijepo pratili, od izgleda putovnica, registracijskih pločica pa sve do ekspanzije nacionalizma. Makedoncima su euroatlansku perspektivu srušili Grci na summitu NATO-a u Bukureštu, ali to nije dovelo do eksplozije euroskepticizma, nego upravo do dodatne mobilizacije. Nakon NATO-a uslijedit će pitanje o Makedonskoj pravoslavnoj ckrvi sa Srbijom te pitanje jezika s Bugarskom. Nažalost, kako za Makedoniju, tako i za Hrvatsku, ali i za ostale, ne vidi se kraja zahtjevima.
Trenutno su to za izvjestitelja Europskog parlamenta za Hrvatsku Hannesa Swobodu, korupcija, restrukturiranje brodogradnje i tko zna što će se još otvoriti pred Hrvatskom dok ona sve više postaje žrtva institucionalne krize u Uniji. Institucionalna kriza zapravo je komplicirana inačica parola upućena istočnjacima: “Ne želimo vas!” Ma što Hrvatska prihvatila, možda čak politički štetan sporazum sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva, ili ukidanje 15.000 radnih mjesta u škverovima i njihovim kooperantima, čeka je prevladavanje jasnog NE zemalja EU daljnjem proširenju.
U moru različitosti naroda na prostoru ex-SFRJ zajednička je poslovica koju se uči djecu od malena. Ona glasi: “Ne ulazi u kuću u koju nisi pozvan!” Institucionalno NE, dolazi upravo od onih zemalja, kao što su Irska koji su se itekako okoristili benefitima EU u situaciji kad jedva da bi danas završili koji pregovor o Kopenhaškim kriterijima. Dok je Irska povlačila i preko 50 posto raspoloživih pristupnih sredstava, neki kažu i preko 76 posto, dotle Hrvatska ne povlači niti trećinu.
Najzanimljiviji u svemu jest sam proces ulaska Hrvatske u EU. Ako se u tom procesu ne ostvari Drobnjakova prognoza, nego ona njegova, politički najvažnija, da će Hrvatska po prvi put nakon Grčke s početka 70-tih, ući samostalno u EU, on bi barem s moralnog stajališta trebao dati ostavku. Zašto? Pa zbog ustrajnog laganja u kompi s Kolindom Grabar Kitarović, naravo pod uvjetom, ako se pokažu točne Kirjasove riječi da ih je davno upozorio da ne lažu svoj narod o pristupanju 2009.
Na drugoj strani primjer Srbije, ni u čemu zlatan, stavio je nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Gorana Svilanovića u poziciju glavne figure panel diskusije posljednjeg dana. Njegova ocjena da su Sjedinjene Američke Države u raspadu, Europska unija u stagnaciji, a Rusija u ozbiljnom rastu, podsjećaju na izjave nekih političara s kraja 30-tih godina 20. stoljeća kad su Ameriku tretirale kao atrofiranog diva. Navodno, nekad odlučujuća riječ SAD-a u Europi, po Svilanoviću više ne igra, a sve to nekadašnji ministar i europejac Svilanović pakira u kozersko-vickastu retoriku koja kao da je izašla iz scenarističke radionice Siniše Pavića, poznatog kao autora “Boljeg života.” U toj retorici, jednoj Srbiji tri prsta drže u zraku jedna “…molim vas lepo Španija” i, kao, Srbi će problem Kosova staviti na Međunarodni sud pravde u Haagu, pa nek se oni tamo tri-četiri godine bave tim pitanjem čime bi se, uvjeren je Svilanović, imobilizirao cijeli proces pristupanja Kosova ne samo Uniji, nego najprije onim osnovnim svjetskim organizacijama kao što su UN, MMF itd.
Svilanović je rekao da u ovom trenutku EU ne zna što će dalje, a time ne nameće konkretne postupke, što se najbolje vidi po smanjivanju pritiska za izručenje Mladića nakon uhićenja Karadžića. Po Svilanoviću 2009. Srbija sigurno dobija status kandidata, naravno s Mladićevim izručenjem Haagu.
Reformski “feedback”
Da taj teatar političkih prognoza ljudi koji su potpuno ne izmjereni na političkom prostoru na kojem djeluju bude izravan, pobrinuo se Bojan Bajić predsjednik Naše stranke. On je također, sprdajući se o vrlo ozbiljnim problemima, predstavio poziciju BiH pred uključivanje u EU procese. Nema te Švedske na svijetu koju 185 BiH ministara ne bi bacilo na koljena, ali eto Bosna živi skoro pa skroz pomirena među običnim ljudima. Međutim, retrogradni političari je ponovno vuku u taman vilajet, u gudure beznađa znajući da dva od tri konstitutivna naroda imaju svoje rezervne države. Njegova stranka koja, kako kaže, priznaje Dayton i entitete, neki je višenacionalni supstrat ljudi među kojima je i potpredsjednik oskarovac Danis Tanović koja pokušava eto i kroz “šegu” prikazati da Bosna ima budućnost. Samo, previše je “šore” tu bilo da bi to sve tako ispalo. Ipak, sloboda kretanja, koja je npr. već 33 godine nezamisliva na EU Cipru, u Bosni je realnost kao, po ovom bosanskom Srbinu i činjenica da je imovina skoro za 3-4 godine vraćena.
“Keep them busy – Držite ih zaposlene”, kriltica u kojoj EU diktira provedbu teških reformi, zapravo je po Svilanoviću ono najbolje u svemu. To je taj reformski “feedback” koji je bitan za same zemlje. Svilanovićeva kolegica po sklonosti dociranju, Vesna Pusić, zaljubljena u vlastite olimpijske visine funkcije predsjednice Nacionalnog odbora za praćenje pregovora nije se uspjela složiti sama sa sobom koliko je to Hrvatska poglavlja otvorila, koliko zatvorila i koliko ih još treba zatvoriti. U jezičnoj nedosljednosti, punoj inverzija, minirala je zapravo optimističku Drobnjakovu izjavu. Zanimljivo je da ni radijski reporteri, preslušavajući tonski zapis njene izjave, nisu uspjeli dešifrirati odgovore na gore postavljena tri pitanja. Za gospođu Pusić važi ona: “Neka nama pregovaranja, čine nam dobro!” Ma koliko se ona trudila to objasniti to nije ipak nije i ulazak u EU, nakon kojeg nema Schengena, niti spriječavanja fluktuacije radne snage a time i potplaćenosti Hrvata na prostorima njihove domovine.
Zašto Hrvatska već sada ima problema s radnom snagom, a Europa je gladna radne snage, čulo se na skupu mladih političkih akademičara. Najbolje se to vidi ako uđete u kakvu robnu kuću izvan Londona, gdje se i po 15 minuta čeka da se oslobodi koji prodavač kako bi vam naplatio ono što ste kupili. “We have no staff – Nemamo osoblja” glasi pomalo već uvriježena isprika, a taj nedostatak misli se navodno pokriti iz svega tri bazena: Ukrajine, Sjeverne Afrike i Balkana.
Nakon svega, zloguke prognoze mogao bi odagnati samo vjetar političke pragme. On bi prije svega u Hrvatskoj trebao dokinuti, ovaj već zamorni proces pridruživanja EU ili jasno reći da stara Europa želi biti Unija, a mlada samo tek dio zajedničkog otvorenog tržišta. Birokrati Bruxellesa onda neka sami nalaze odgovore na ekspanziju istoka, kako onog dalekog, tako i onog vrlo, vrlo bliskog.

Obrazovanje mladih političkih lidera
Akademija za politički razvoj je program političkog obrazovanja za mlade lidere iz politike, privatnog sektora, javne uprave, civilnog društva i medija. Program se ostvaruje u partnerstvu s Vijećem Europe. Akademija nije samostalna pravna osoba, već djeluje unutar udruge Europski krug – Hrvatska. Akademija svojim polaznicima nudi jednogodišnji obrazovni ciklus koji se sastoji od tri vikend seminara u Hrvatskoj i jednotjedne ljetne škole u Vijeću Europe u Strasbourgu. Na predavanjima i radionicama vrijede pravila Chattam House-a (zabrana iznošenja u javnost bilo čega što je izgovoreno na zatvorenom skupu). Na kraju programa sudionici dobiju diplomu Vijeća Europe. Sudjelovanje u programu Akademije se ne plaća. Polaznici Akademije su mladi lideri iz politike, privatnog sektora, javne uprave, civilnog društva i medija koji su već etablirani u svojim radnim sredinama i žele produbiti znanja i razmijeniti iskustva o društveno političkim procesima. Akademija svake godine odabire skupinu od 30 polaznika svog jednogodišnjeg programa. Prijaviti se mogu hrvatski državljani do navršenih 35 godina starosti, uz uvjet dobrog poznavanja engleskog jezika. Kriteriji za selekciju su izvrsnost u svom području djelovanja (politika, mediji, civilno društvo, javna uprava, privatni sektor) i interes za javni angažman.