PIJAT TRADICIJE (7) Konoba Barbara u Preku, zahvaljujući obiteljima Jerolimov i Vulić, uspješno plovi od 1987. godine: 'Mi lovimo, čistimo i kuhamo'

U konobi Barbara u Preku, na Ugljanu, riba stiže od mora, preko kuhinje u kojoj je glavni začin ogromna ljubav, do stola u svega par metara, u kratkom vremenu koje jamči svježinu i kvalitetu po kojoj je ova konoba nadaleko poznata još od 1987. godine.

Svih ovih godina, restoran obitelji Jerolimov i Vulić čija gornja terasa, s posebnim stropom, gredama, svjetlima i zvoncima, silno podsjeća na brod s kojeg se pruža pogled na more, Ošljak i Zadar slijeva, a koji itekako uspješno plovi, na valovima predanosti radu, poštivanju lokalnih namirnica, zadovoljnim radnicima i gostima koji se, potvrđuju to brojne recenzije, uvijek iznova vraćaju.

I kroz nevere

Međutim, naravno, nije uvijek bilo lako, prošao je ovaj brod svojevrsnih nevera. No, kada je krenuo, govori 80-godišnji Ante Jerolimov, otac Jelene Vulić koja danas vodi posao, znao je da će ovo biti težak kruh i da je ovo posao u kojem nema mirovine.

– Završio sam ugostiteljsku školu za konobara u Dubrovniku, onda u Zagrebu hotelijersku, to je nekad bio najveći stupanj. Zaposlio sam se kao šef recepcije u hotelu Preko, bio sam i direktor hotela kasnije, ali nisam baš bio zadovoljan, nisam se vidio na tom mjestu do mirovine. Ma, najgore je biti na nekoj poziciji u svom selu, a i nisam se tada slagao s nekim odlukama, govori iskreno Jerolimov.

Odlučio je tada, zajedno s pokojnom suprugom, pokrenuti tadašnju kućnu radinost, iznajmljivali su tri sobe, pa posluživali doručak, pa krenuli s restoranom…

– Prve tri godine se super radilo! Svi koji su iznajmljivali su slali goste kod nas, imali smo dobru hranu, svaku večer je sve bilo puno. Radili smo ja, pokojna žena, Jelena i starija kćer Barbara te kuhar. Ali, došao je rat, bila je to gotova stvar, svi smo zatvorili, prepričava Jerolimov.

Poslije rata krenuli su praktički iz početka, nije bilo lako, bilo je to razdoblje obilježeno općom neimaštinom, ali malo po malo, uspjeli su. Ponosan je danas Jerolimov gledajući svoju kćer, zeta i unuke, svi obožavaju ovaj posao. Međutim, ni Jerolimov ne miruje, on je zaista kao mladić. Dok pričamo, peče preške bubaniće, poseban kruh hrskav izvana, mekan kao oblak iznutra. Svakodnevno lovi ribu koju spremaju u restoranu, a rado sudjeluje i na natjecanjima.

Vitalni 80-godišnjak

– Zet i ja smo bili na Najulovu Zadarskog lista, uhvatili smo velikoga kovača od tri kila. Lani sam bio na Crnilo kupu, bio sam najstariji sudionik, od 400 i nešto posada, bili smo dvadeseti. Išao bi’ ja i ove godine, ali ovaj što je sa mnom da ne bi, govori vitalni 80-godišnjak kojeg i znatno mlađi teško prate.

– Ispod sedam, osam parangala ja nisam bacija, dodaje meštar od ribolova, ali i meštar od peke.

Ispred restorana

Kroz smijeh napominje da ima peke i u bodulima, ne samo u vlajima. Njegova hobotnica pod pekom poseban je hit, a valja napomenuti da će i ljubitelji mesa ovdje omastiti brk.

– Od peke imamo hobotnicu, teletinu, janjetinu, domaće lignje. Cedulja za peku dolazi kod mene, što, koliko i u koju uru treba biti gotova, kazuje Jerolimov.

Bogat je jelovnik, nema čega nema, ali, napominje njegova kćer Jelena Vulić, nije se puno ni mijenjao.

– Oduvijek nudimo ribu s gradela, frigane girice, srdelice, domaće lignje, školjke, miješano meso, razne vrste tjestenina, crni rižot, rižot sa škampima… Juhe spremamo od ribe, a ne od temeljaca koji se kupe u kantama. Mi lovimo, čistimo i kuhamo. Naš je jelovnik klasičan i jednostavan. Važno nam je da su domaće namirnice, kod nas nigdje nećete naći zaleđeni krumpir u vrećici, uzimamo isključivo s OPG-ova. Nemoguće je da ulovimo toliko ribe kolike su potrebe restorana, ali onda uzimamo od lokalnih ribara. I način pripreme svega je tradicionalan, domaće maslinovo ulje, klasični začini…, kazuje Jelena koja je u ovom restoranu doslovno odrasla, pomagala je od malih nogu i uvijek je znala čim će se baviti.

Sjeća se, kao da je bilo jučer, dana kada joj je mama rekla da će otvoriti restoran, bila je tako ponosna i sretna. Baš kao i njena djeca danas, 16-godišnja Beata, 13-godišnja Bernarda i 10-godišnji blizanci Toni i Niko, htjela je u svemu sudjelovati, pa je tako s osam godina počela prati suđe i spremati salate.

Učila od roditelja

– Postavljala sam terasu za doručak, starija sestra je tada više radila s gostima. Ali, nakon rata mi je otac dao jednu bijelu traversicu i rekao da sam sad konobarica. Baš sam bila sretna, sve te godine sam promatrala kako se radi, kako što treba. Otac je bio jako ljubazan s gostima, znao jezike, ja sam sve upijala i zaljubila se u ovaj posao. Ne bih radila ništa drugo, s puno emocija govori Jelena koja najviše voli rad i komunikaciju s gostima.

Jelena Vulić

Osjete to gosti, pa se vraćaju, pa postanu i prijatelji i u tome je najveće bogatstvo ovoga posla. Iako, zahtjevan je to posao, svatko tko je barem kratko uzeo tacnu u ruke zna koliko. Stoga, a i s obzirom na to se širila obitelj, više ne rade šest mjeseci kao prije, nego četiri, a Jelena je konobarenje prepustila mlađima i uhvatila se kuhinje.

– Imali smo istog kuhara, Ivu Mašinu, dugi niz godina, pa je otišao u mirovinu. Jako sam puno naučila od njega i od pokojne mame i od oca. Sad već pet godina imamo kuharicu iz Kali, imamo predivan prijateljski odnos, to mi je jako važno. U ovome lokalu nema mjesta ni za kakve razmirice. Smatram da, ako nije ugodna atmosfera i ako su radnici nezadovoljni, da ne mogu ni izaći pred gosta i biti dragi i ljubazni, objašnjava Jelena, a otac Ante dodaje da je ovo obiteljski posao, s tim da su im svi radnici – isto obitelj.

– Ako je radnik nezadovoljan, automatski je i gost nezadovoljan, ističe Jerolimov.

A koliko im je ugodno i lijepo, naglašava i kuharica Nevenka Dundov iz Kali, odnosno iz Slivnice, no udala se u Kali i prava je Kualjka, najdraža joj je riba, odgovora bez sekunde razmišljanja, srdela.

Nevenka Dundov

– Sve volim spremati, rižote, rezance… A nauči me život! Najprije sam sa 16 godina išla konobariti, obašla sam cijelu Dalmaciju, puno me naučio jedan stari kuhar iz Splita, radila u Šimunima tri lita, ma nema di nisam. Volila sam konobarit, al isto više volin kuhinju, kazuje Dundov i odlazi s kuhačom.

Turistički napredak

Već je posao itekako krenuo, stolovi su puni zadovoljnih gostiju, trenutačno je najviše Poljaka, premda dolaze iz gotovo cijele Europe. Svaka je godina, kaže Jelena, sve bolja i bolja, a otvaranje hotela Hilton pokazao se kao pun pogodak.

– Unatrag pet godina, Preko svake godine turistički sve više i više napreduje. I dalje je to mirna, obiteljska destinacija, ali jako smo zadovoljni, stvarno se vidi kontinuirani napredak, zaključuje Jelena.

I dok se na terasi koja podsjeća na brod izmjenjuju jezici iz svih krajeva Europe, iz kuhinje izlaze tanjuri s jelima pripremljenima po receptima koji se desetljećima prenose s generacije na generaciju. No, tajna uspjeha konobe Barbara nije samo u svježoj ribi, domaćem maslinovu ulju ili peki pod kojom se polako krčka hobotnica, već – u ljudima. U Anti koji i u osmom desetljeću života svakodnevno izlazi na more, u Jeleni koja je uz ovaj restoran odrasla i danas ga vodi s istom strašću kakvu su imali njezini roditelji, u radnicima koje smatraju obitelji i gostima koji se vraćaju iz godine u godinu.

Na svega nekoliko metara od mora, u mjestu koje iz sezone u sezonu raste, konoba Barbara ostaje vjerna onome što ju je učinilo prepoznatljivom još 1987. godine; jednostavnosti, marljivom radu i iskrenom gostoprimstvu. Upravo zato ovaj obiteljski brod, unatoč svim neverama koje je prošao, i dalje sigurno plovi.

Boćarski turnir i karte

U konobi Barbara održavao se i boćarski turnir pet godina zaredom, bilo je to jako lijepo, igralo se i feštalo. Naravno, igralo se i na karte. Danas su malo drugačija vremena i mladi nisu toliko zagrijani kao generacije prije. No, starije generacije kartanja se ne odriču, redovan je to prizor ispred lokalnog dućana.

Nomen est omen

Konoba je dobila ime po starijoj kćeri Ante Jerolimova, Barbari, ali priznaje da je razmišljao o drugom imenu.

– Htio sam da bude gostionica Punta jer se ovaj dio zove Punta, Punta Marcelića, iako ima i Jerolimova. Ali, prije toga sam ja imao brod koji se zvao Barbara po kćeri, tada smo imali CB stanice i nekako sam već bio poznat po tome Barbara. To mi je savjetovao prijatelj s Kornata, razmislio sam, imao je on pravo, priča Jerolimov.

Maketa slavnog broda i dandanas krasi terasu, stoji na vitrini uz demižanu, mlinac za kavu Zadranka, vršu…, a na stolovima su kamene ručno izrađene posudice za ulje, sol, papar te školjke sa cvijetom. U moru ispred konobe je osvijetljeni djelić oko kojeg se noću okupljaju ribe.

– To je prirodni akvarij, malo koji turist prođe, a da ne slika, dodaje Jerolimov.